Intimni bilans kraja

“Deni sedi na svom mestu, na drvetu, sedi kao mali majmunko, tih, ptica ili ništa, Deni, bez oca, prepun tajni, u zasedi, ljulja se, klati, jede zelene šljive, kisele, oči mu pune suzama, hvata se za granu, malo još klati, gleda dole, pušta se i pada na zemlju koja ga voli jedino gravitacijom, reda radi”.

Vladimir Tabašević je, prema sopstvenom priznanju, sasvim neznatno prošao kroz ratove devedesetih, kao dijete. Od tada, misli i piše u rafalima. Zato mu sigurno nije bilo jednostavno da svoj roman “Tiho teče Misisipi”, zajedno sa rediteljem Ivicom Buljanom, prilagodi pozorišnoj sceni i izrazu.

„Tiho teče Misisipi“ uokviren je kao autobiografski spis mladića Denija; kroz njegov životopis u čudnim vremenima pripovijeda se o raspadu jedne zemlje i sistema vrijednosti.

Tekst bitno govori i o pisanju i pripovijeda o pripovijedanju. Jedna od junakinja je Vesna Čipčić, dramaturškinja, koju igra Branka Katić, ali i glumica Vesna Čipčić, kao simbol jednog lijepog, minulog vremena i super zvijezda kulture države koje više nema. Tu je još jedan pisac, u sukobu sa Vesnom Čipčić, koji joj krade ideje i likove, dodaje svoje, meandrirajući dodatne tokove Denijevog života. Njih dvoje ispisuju to što Deni živi, što se odvija na pozorišnoj sceni, miješajući prošlost i sadašnjost, stvarno i moguće, logično i apsurdno.

Gledalac se, zajedno sa ansamblom Beogradskog dramskog pozorišta, očas obrete na plaži u Sutomoru, u više vremenskih tokova koji idu paralelno - tu su i glavni junak Deni i njegovi roditelji prije nego što se rodio, uz upade realnosti, koja na scenu izlazi - iz gledališta. Ideali i nade jednog svijeta ispisani su na simbolima njihovog vremena - scenografiji koja je svojevrsni spomenar sa amblemima SFRJ ere koja je prošla i tranzicionog buvljaka koji je potom došao.

Da sve kreće po zlu u jednoj velikoj državi, jasno je od početka predstave i songa na slovenačkom jeziku. Učinak ideologije uvijek je tamo kada su nam stvari očigledne. Dalji razvoj radnje navodi gledaoca na razmišljanje o mehanizmima proizvodnje tih učinaka i o tome na koji način se oni reprodukuju u stvarnosti i u jeziku, što Tabaševićev tekst nepogrešivo bilježi.

Upravo songovi sentimentalni su djelovi Buljanove postavke, sa nekim starim dragim pjesmama koje spuštaju tenziju na sceni, obavijeni finom ironijom, s obzirom na tempiranje u toku predstave.

Teško je savladati intenzitet problema koji svi osjećamo zbog života u društvu koje je podijeljeno na način na koji su sva naša ex jugoslovenska društva podijeljena. Tabašević i Buljan to lijepo registruju univerzalnim teatarskim jezikom.

“Tiho teče Misisipi“ je bolna, složena, crnohumorna predstava, drugačija na mnogo načina. Njena dodatna vrijednost su izvanredne izvedbe mladih glumica Dunje Stojanović, koja se pojavljuje kao majka i Jane Milosavljević u nekoliko uloga, kao i cio ansambl njihovih kolega mlađe generacije, koji se odlično snalaze i u improvizaciji.

( Nina Vujačić )