Enes Halilović za "Vijesti": Poezija se često hrani istorijom, u dokumentima stanuje i ono lirsko

Poezija će pomoći istoriju a ponekad treba više da vjerujemo piscima nego istoričarima, poručuje u razgovoru za “Vijesti” poznati pisac i pjesnik Enes Halilović, uoči književne večeri u Podgorici.

Halilovićeva zbirka pjesama “Sekvoja” biće predstavljena 27. aprila, u okviru redovnog književnog programa Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, u sali Dodest, u 20 časova. O knjizi će sa autorom razgovarati crnogorski pisac Vasko Raičević.

Halilović godinama istražuje različite istorijske događaje, tražeći u njima nešto lirsko i uspijeva u tome da događaje iz prošlosti transponuje u umjetnost, poeziju ili prozu, pružajući tim svjedočanstvima umjetničku vrijednost. Upravo jedan takav motiv pojavljuje se, između ostalog, i u zbirci “Sekvoja”, i to u pjesmi koja je vezana za Crnu Goru, odnosno limski kraj. Tu pjesmu, “Igračke (po svjedočenju Branke Bogavac)”, Halilović predstavlja čitaocima “Vijesti” i u intervjuu objašnjava o čemu govori i po čemu se izdvaja u odnosu na ostale u zapaženoj i nagrađivanoj knjizi “Sekvoja”. Pjesma je vezana za strašan stvarni događaj od kojeg je prošlo 80 godina, a o kojem, kaže Halilović, nije učio u školi i poručuje: “Neka se pamti”.

Jedan od recenzenata “Sekvoje”, Uroš Ristanović, primjećuje da “nešto mučno, zloslutno, neudobno i zazorno izbija iz stihova nove knjige Enesa Halilovića... “ i pita (se) “Šta proizvodi takav utisak?”...

”Naslovljena prema najvišem, najdužem, najširem i najdugovječnijem drvetu na svijetu, ova knjiga već na početku naglašava četvorodimenzionalnost iskustva na koje će pjesnik računati. Njene prostorne koordinate istaknute su i podnaslovom - paralelepiped. Ovo geometrijsko tijelo, u koje se dimenzija vremena može učitati simbolikom postojanosti sekvoje, obavlja najmanje dvije funkcije na pročelju knjige”, istakao je Ristanović.

Prva od njih, dodaje on, tiče se najviše konstitutivnih elemenata ove zbirke.

”U njima - u oblicima pjesama, njihovoj dužini, tematici, misaonosti, sentencioznosti i anegdotalnosti - uočava se šest lica paralelepipeda zagledanih u svoje parnjake i ugrađenih poput armature u unutrašnji kavez zbirke. Tako se na nivou strukture ‘Sekvoje’ vidi i ono što je na kraju uvodne pjesme naglas rečeno: da ona “raste u dva pravca”, odnosno da je komponovana iz dva dijela. Prvi dio ‘Sekvoje’ stoga čini prvih 29 pjesama, dok drugi dio čini posljednjih 29 pesama. Važno je razumjeti da oba ova niza idu ka središtu knjige, odnosno da raspon refleksija koji se njima želi iskazati neprekidno rikošetira s početka knjige na kraj i obratno...”, piše Ristanović.

Više o samoj zbirci, ali i o motivima, te nagradama, književnosti i crnogorskim autorima, Enes Halilović govori za “Vijesti”.

Vaša zbirka poezije već je izuzetno zapažena, uspješna i prepoznata u javnosti. Imate li neka očekivanja povodom predstavljanja u Podgorici i postoji li razlika u reakcijama publike u zavisnosti od podneblja?

Nemam neka posebna očekivanja koja su vezana za različite gradove ili države... Želim da se družim sa publikom, želim da osjetim njihovu energiju, kao i oni energiju moje poezije. Nema neke velike razlike u razlikama, bilo da čovjek nastupa u Njemačkoj, Rusiji, Francuskoj ili u Crnoj Gori, na primjer. Ako poezija jeste, ona utiče na onoga koji poeziju živi i doživljava.

Sekvoja je najviše, najšire i najdugovječnije drvo na svijetu, a simbolika samog naslova intrigira jednako i publiku, ali i teoretičare, kritičare... Koliko sekvoja kao takva zapravo predstavlja i poeziju, njeno postojanje i značaj?

Sekvoju sam prepoznao kao simbol, imajući u vidu da ona raste u dva pravca, i gore i dolje, a da pritom raste i brzina njenog rasta. Na neki način, ona je kao i književnost, kao svjetsko drvo književnosti koje raste, i u prošlost i u budućnost, ali je ona vezana i sa identitetom, kako trajati, kako doživjeti strukturu čovjekovog mišljenja koje se presipa iz prošlosti u budućnost.

Pored toga, u podnaslovu stoji “Paralelopiped” - geometrijsko tijelo... Da li su pjesme na neki način i definisane naslovom i podnaslovom, odnosno s jedne strane dugovječnošću i nesputanim rastom i širenjem, a sa druge strane i geometrijskom višedimenzionalnošću?

Većina mojih knjiga u podnaslovu nosi nešto što ukazuje na formu, tako je i knjiga “Sekvoja” zamišljena kao paralelopiped, kao jedna blago iskošena kocka. Ona ima jednu šifru trodimenzionalnosti, lako će je čitaoci prepoznati kada pogledaju i uporede pjesme s početka i s kraja, kao i u mojoj knjizi “Zidovi”.

S obzirom na zastupljenost matematičkih pojmova, pa i modela rada i forme, zanima me kako vidite vezu, ili odnos, poezije i matematike, postoji li uopšte i ukoliko da, zašto se najčešće pravi otklon od toga?

Nauka i umjetnost nijesu toliko udaljeni kao što ljudi misle. Ako krenete na istok, pojavićete se i na zapadu. Tako je to i ako krenete niz umjetnost - morate dodirnuti nauku, a ako krenete kroz nauku negdje ćete dodirnuti i umjetnost. Sva znanja zapravo su iz jednog korijena svjetskog znanja. Kao što je Empedokle bio i muzičar i filozof i matematičar, tako vjerujem da ni današnje knjige ne moraju da budu strogo definisane. Nauka i umjetnost se dodiruju, i te kako, a time sam se bavio u knjizi “Bangladeš” i u knjizi “Zidovi”, kao i sada u “Sekvoji”.

Jedna od pjesama vezana je za strašan događaj iz istorije Crne Gore, odnosno za djecu koja su tokom Drugog svjetskog rata ostala bez očiju i prstiju kada su im okupatorski vojnici podmetnuli plišane igračke punjene eksplozivom. Kako je došlo do stvaranja ove pjesme i koliko joj na značaju daje i istinitost priče, motiva?

Ta pjesma jeste povezana sa stvarnim događajima. Djeca u dolini Lima su gubila prste i oči tako što su dodirivali lutke napunjene eksplozivom. To je bilo nakon bitke na Sutjesci, dakle posle 15. juna 1943. godine. Pisao sam je u 11 slogova i u tercinama, što je forma koju je koristio i Dante. Želio sam na taj način da pokažem koliko vojnici, čak i iz velikih kultura, znaju da izvrše ratne zločine. Našao sam to kao istorijsko svjedočanstvo kod Branke Bogavac i želio sam da se to pamti i u umjetnosti, jer je to jedan zaista nezapamćen zločin koji treba da ostane živ i sjećanje na to treba da ostane živo. Kada sam ja bio u školi, na primjer, mi to nijesmo učili. Ja sada želim da neko drugi zna za to što se dogodilo, a upravo se navršilo 80 godina od tog strašnog događaja.

Kazali ste da ste je napisali na osnovu dokumentarnih izvora. Vjerujem da u Crnoj Gori malo ljudi zna za ovo, a rekla bih i da bi trebalo da postoji određena zahvalnost ili ponos što ste prepoznali i tu priču dodatno učinili vidljivom. Na koji način poezija može biti i svjedočanstvo istorije i uticati na kulturu sjećanja, ali služiti i kao opomena mladim naraštajima?

Poezija se vrlo često hrani istorijom, hrani se dokumentima. Ja sam kao pjesnik uvijek pokušavao da u dokumentarnom nađem lirsko. Želio sam da se okušam i u tome da budem tumač istorije. Istražujem godinama mnoge istorijske događaje i u njima tražim lirsko. Tako sam, na primjer, radio i vezano za Šumarice u romanu “Ljudi bez grobova” i u drami “Zemlja”, a tako je to i u slučaju ove pjesme o Crnoj Gori. I iako ja nijesam iz tog limskog kraja, to me je ipak dodirnulo, pa i da se desilo u Japanu ili Argentini, čini mi se da bih napisao nešto na tu temu, jer mi je bilo šokantno da je neko uopšte mogao napraviti takve igračke. Neka se pamti. Poezija će pomoći istoriju tako što će se pamtiti.

A što se tiče samog odnosa istorije i poezije, on je od davnina vrlo složen. Ponekad treba više da vjerujemo piscima nego istoričarima, jer, kako kaže Sioran, istorija je pravljena prosto kao djeca iza zatvorenih vrata... Istorija svakako postoji, s tim što mi ne znamo mnogo. Najdokumentovaniji ratovi su ratovi sa kraja 20. vijeka. Ali i i Drugi svjetski rat je značajno mnogo dokumentovan, pa i u njemu ima mnogo, mnogo pasaža koji mogu da se iskoriste za literaturu.

U pjesmi “Brze godine” čitalac može da osjeti atmosferu u kojoj, kao što kažete “dolaze zime i ratovi”, dok je “na ulici narod naoružan poluistinama”, da bi zaključili da su ostala “dva zanimanja: istoričari i grobari”. Koliko je opasno oružje poluistina, a posebno danas, kada sve češće svjedočimo primjerima nasilja, podjela, često kao žrtve manipulacije?

Vidite koliko u svijetu ima medija, na hiljade, desetine hiljada... I u svim medijima ima dosta poluistina. Poluistina je opasnija od laži, jer je laž lakše detektovati, a poluistinu nije tako lako... Neki su se ljudi i verzirali u to da siju poluistine i na taj način se manipuliše ljudima, oni dolaze u zabludu. Poezija, literatura, umjetnost uopšte jesu tu da nam, ako ne pojasne, onda približe neki problem, makar da postave pitanje, ako ne i odgovor.

Pored pjesme “Nešto kao pogovor”, misao o prolaznosti čovjeka je prisutna i u drugima... Koji su motivi koji Vas najviše podstiču na pisanje i vjerujete li u inspiraciju?

Bodler je rekao da je inspiracija sestra svakodnevnog rada. I kada ne radim neposredno na rukopisima ili na čitanju, ili na razgovoru, i kada ne istražujem neposredno neku građu, dovoljno je da mislim o tome, bez obzira da li sam u kolima i vozim ili sam u planini i šetam ili vodim djevojčicu iz vrtića... Ako je pjesnik pjesnikom on je stalno sa poezijom.

Imate li neke planove za dalje, da li radite na nečemu novom?

Moj plan i moja želja su uvijek isti - kao što sam i živio kao pisac, da svakog dana svog života budem pisac, da budem sa umjetnošću, da budem sa knjigama, da budem sa publikom. Ipak, najveća je čar napisati nešto. Za pisca je to najveća čar i pisac se nikada ne osjeća bolje nego kada napiše nešto čime je zadovoljan.

Da li biste nešto dodali?

Kao dječak u školi učiš o nekim ratovima, o prošlosti i čudiš se koliko su ljudi ginuli. Ali eto, otkako sam rođen, 46 godina, nije bilo dana da u svijetu nije bilo nekog rata... Kao što vidite, uvijek ljudi ginu i pitam se dokle će to biti. Nemir je veliki u svijetu, nemir je i u pojedincima... Kako naći sreću, veliko je pitanje.

Dobrih čitalaca nema mnogo, ali postoje, kao što postoji djetelina sa četiri lista

Kakav je položaj poezije i književnosti danas, s obzirom na razne krize koje nas pogađaju i na lokalnom i globalnom nivou, ali i razvoj vještačke inteligencije koja se počinje koristiti i u svrhe umjetnosti?

Vjerovatno je položaj takav kakav ta književnost i zaslužuje. Nama se stalno čini da taj položaj nije dobar, ali ipak, pa i na Balkanu, još uvijek postoji neki značaj u piščevoj riječi. Ne mogu se žaliti da je loše, jer ipak postoje čitaoci koji kupuju knjige i čitaoci koji čitaju knjige. Ima u svijetu mnogo pismenih ljudi, nikada nije bilo manje nepismenih nego danas, pa ipak nema mnogo pravih čitalaca u svim tim procentima ogromnog čovječanstva. Dobrih, istinskih čitalaca nema mnogo, ali postoje, kao što postoji djetelina sa četiri lista.

Crna Gora je zagledana u evropsku i svjetsku književnost

Moglo bi se reći da ste često u Crnoj Gori. Pratite li književnu scenu ovdje, ali i druga dešavanja?

Pratim književnu scenu u Crnoj Gori i mogu reći da ima darovitih pisaca, kao što ih je i bilo. Crna Gora je prilično zagledana u evropsku i svjetsku književnost što je posebno vidljivo kod mladih autora koji rastu, ali nisu odvojeni od svijeta u kojem žive ili od vremena u kojem žive.

Nema mnogo značajnih nagrada, kao što nema mnogo dobrih književnih djela

Možete se pohvaliti velikim brojem značajnih nagrada, kakav je Vaš odnos prema njima?

Moj odnos prema nagradama je dvojak. Kada neko nagradi dobro djelo, ja to poštujem i podržavam, a kada neko nagradi neko prosječno djelo, ja to, naravno, ne poštujem. Ipak, moramo reći da ima mnogo nagrada, ali ipak nema mnogo značajnih nagrada. Kao što nema mnogo dobrih književnih djela. Svjedoci smo da, na primjer, ima mnogo loše proze, mnogo dosadnih romana. Kao da je književnost u nekoj krizi, iako je uvijek bilo loših knjiga. Sreća je što ipak, ima i dobrih knjiga.

IGRAČKE

po svedočenju Branke Bogavac

Kada stigoše, polovinom veka,

vojnici, čisti, raspevani, dragi,

pekli su ribe pored naših reka,

naše ribe, a ponekad i žabe,

u svakom času ljubazni i blagi

štipkali su i curice i babe;

veseljaci, odani violini,

čitali sonete Mikelanđela,

pratili ih Verdi i Paganini;

mi, deca, bosa, naivna i smela,

pamtim, kraj puta nađosmo igračke

(a dečja duša igrati se htela,

jer igračke nam kupovali nisu)

plišane koze i plišane mačke

što eksplozivom brižno punili su:

ona bez prsta, on osta bez oka,

neki mesto šaka dobili kuke...

svedočim - malo je živih svedoka,

briše se spomen te plišane varke -

beše okupator široke ruke,

a svi vladali jezikom Petrarke.

( Jelena Kontić )