Biće da bješe

Rijetko za nekoga možete reći kada i gdje ste ga tačno upoznali. Zahvaljujući sklonosti čuvanju starih štampanih stvari, ipak znam tačan datum, vrijeme i mjesto kada sam upoznao Gerharda Hermansa. Bilo je to 25. juna 1995. nešto iza deset sati prije podne, pred Galerijom u Donjoj kapiji varoši Bitighajm, na dvadesetak kilometara sjeverno od Štutgarta.

Gerhard Hermans je stigao sa sjevera Njemačke na otvaranje svoje izložbe „Posljednji predjeli“ (Letzte Landschaften). Njemu je tada bilo skoro 60 godina. A ja, tridesetdvogodišnji emigrant iz umiruće Jugoslavije, uputio sam se na tu izložbu na predlog docentkinje za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu Regenzburg Berbel Šulte, koja je zajedno sa suprugom naumila da tamo ode kolima. Rečeno-učinjeno. Preko tri sata vožnje kroz blistavo ljetnje jutri i razgovor koji se vrtio oko književnosti - Berbel Šulte je prevodila knjige Milorada Pavića, a docnije i Dragana Velikića na njemački. Šezdesetih je studirala u Kragujevcu. Sa oduševljenjem je pričala o drvorezima u boji koje je već decenijama stvarao Gerhard Hermans.

Nenastanjivost predjela

Kada smo stigli u živopisni gradić na reci Enc nije bilo puno vremena za upoznavanje sa gospodinom Hermansom, visokim sjedokosim čovjekom markantnog lica, jer vernisaž samo što nije počeo. U lijepo uređene galerijske prostore stupio sam sa radoznalošću, ali me niko nije pripremio na snažno djelovanje Hermansovih slika. Sto radova bilo je izloženo u više prostorija. Na centralnom mjestu je bio monumentalni triptih: „Es wird gewesen sein“ - slobodno sam to sebi preveo: „Biće da bješe“. Krajolik njemačke sjeverne ravnice oslikan u bojama od radosnog buđenja do iščezavanja u tami. Prolaznost predjela, ljudska prolaznost. O svom prvom doživljaju Hermansovog triptiha zapisao sam tada, prije skoro tri decenije: „Monumentali triptih u meni je izazvao isto unutrašnje treperenje, koje pamtim još od prvog susreta sa ikonama na kraju filma Andrej Rubljov Andreja Tarkovskog. Istovremeno sam imao osjećaj da ova vrsta izražajnosti može čak i ludilo učini shvatljivim, da je monstruoznost, zahvaćena pravom formom, na neki način užasno-lijepa, kao u nekim trenucima Kopolinog filmskog epa Apokalipsa sada. Strah onda u svojoj metafizičkoj dimenziji postane saopštiv i to samo zato jer je estetski artikulisan i samim tim - prevaziđen“.

„Pokazujem svojim drvorezima pogođenost rastućom nenastanjivošću naših predjela“, zapisao je Gerhard Hermans 1992. u katalogu za ovu izložbu, koja će biti postavljena u nekoliko gradova na sjeveru Njemačke.

Upoznavanje uz švapsko jelo

Poslije otvaranja kojeg se ne sjećam najbolje, izašli smo pred galeriju. Upoznao sam Gerharda Hermansa i njegovu suprugu Lene, simpatičnu damu sa naočarama. Gerhard Hermans je imao svijetle oči koje bi svrdlale kroz sagovornika, a često bi u njima bljesnulo skoro dječačko obješenjaštvo. „Hajdemo da pojedemo neku mrtvu živuljku“, predložio je umjetnik i svi smo prsnuli u smijeh. U lokalnoj gostionici uz odličnu švapsku kuhinju započeli smo razgovor o umjetnosti, o poeziji, istoriji i politici. Taj naš razgovor će sa prekidima trajati skoro dvije decenije.

Imao sam osjećaj da Hermansova generacija Njemaca rođenih prije Drugog svjetskog rata, generacija ratnog djetinjstva, pokazuje mnogo veću sposobnost uživljavanja u nesreću jugoslovenskih naroda nego što je to bio slučaj sa mojom generacijom, opsjednutom sopstvenim individualizmom, razmaženom hladnoratovskim blagostanjem.

Kuća na sjeveru

Iako rođeni Rajnlanđanin, Hermans se odlučio da živi i radi na sjeveru Njemačke. Pisma koja sam dobijao od njega i na koja sam odgovarao na sve boljem njemačkom nosila su poštanski žig Barkenholm. To je bilo mjestašce, jedva selo, u beskonačnoj ravnici nadomak Sjevernog mora. Rado sam jedne jeseni prihvatio poziv da posjetim Hermansove na sjeveru. Donosim još jedan zapis iz tih dana: “Otkako sam posjetio kraj koji je Gerhard Hermans izabrao za zavičaj osjećam se privilegovanim u odnosu na ostale posmatrače njegovih djela. Mislim da sam tek tamo, na sjeveru, gdje se gorka so pod jezikom pomiješa sa stotinama tamnih nijansi na nebu-moru, saznao da ljudski jezik nema dovoljno riječi za boje. Ono što neoprezno nazivamo sivim, može biti srebrnkasto-zlatno ili duboko mrko. Taj ukus soli i ta raskošna tama kao da su prožeti šapatom utopljenika u vjetru. Suočen sa oporom ljepotom sjevera čovjek lako dođe u iskušenje da pomisli, kako se tu, daleko lakše nego na baroknom jugu, može pomiriti sa sopstvenim životom, pa i sa sopstvenom konačnošću.

Hermans taj krajolik posmatra u svoj njegovoj krhkosti, izvodi posmatrača iz njegove meditativne samodovoljnosti. Estetski užitak se stalno miješa sa strepnjom. I mada na njegovim slikama nema ljudskih obličja, tu priroda postaje mjesto ljudske drame. Onda vam se na sjeveru lako može učiniti da vam se utopljenici iz Posljednjih predjela javljaju galebovim glasom: “Biće da bješe”.

Tamo, u kući Hermansovih, nastajali su drvorezi u zaboravljenom postupku koji iziskuje zanatsko umijeće štampara, senzibilitet slikara i naposljetku, osjećaj za materijal, drvo, njegovu estetsku moć. Hermans je ljuštio sa drveta suvišne slojeve, da bi oslobodio plohe, koje onda jedna za drugom na papiru ostavljaju bojeni materijalni trag, onaj koji se u našoj svijesti naposljetku pretvara u predio, lice, sliku. Posmatrajući ga dok radi shvatam da je njegova umjetnost zadržala nešto od obrednog karaktera starih zanata, nešto od alhemijskog miješanja supstanci i nešto od čulnog shvatanja stvaranja.

Putujući sjeverom

Hermansovi su se pokazali i kao vrsni domaćini. Po mojoj želji vozimo se do Zebila, gdje se nalazi stalna postavka “Fondacije Nolde ”. Tražim i ne nalazim sliku, čiju sam reprodukciju držao zalijepljenu iznad stola u mojoj studentskoj sobi u Beogradu: ”Das Meer III”. U vrtu Noldeove kuće, šepurili su se nevjerovatno krupni makovi, koji su me, začudo, manje fascinirali nego oni na Noldeovim platnima. Tu sam shvatio da Hermans drvorezom „slika“ onako kako je Emil Nolde, veliki slikar i poprilično tvrdoglav Hitlerov sljedbenik, pravio akvarele.

Još jedna izložba na sjeveru mi je ostala u sjećanju.

“Geja” starogrčka boginja zemlje, metafora Džejmsa Lavloka za planetu kao živo biće, postala je tema dijaloga između pjesama Zigfrida Markvarta i drvoreza Gerharda Hermansa. Sudeći po svemu što sam vidio u jednoj galeriji smještenoj u mjestašcu Butjardingen, izgubljenom sred nepreglednog prostranstva sjeverozapadnog priobalja, taj dijalog je jednako moćan i potpun, kao dijalog glumca pod maskom i hora u grčkoj tragediji. Znao sam, još od one izložbe na njemačkom jugu, da Hermansovi drvorezi imaju u sebi nešto izuzetno, jedan neobjašnjivi reziduum, u kojem su se isprepleli mistična moć ikone, dekorativna ljepota klasičnih platana, i savremena angažovana poruka. Za mene je bilo novo saznanje da je Hermans u stanju da sa jednakom umjetničkom energijom reaguje na pjesničku riječ kao i na pejzaž.

Hermansovi su mi pokazali i luku Huzum, kao i beskrajne, travnate nasipe ispred mora boje čelika. U jednoj huzumskoj krčmi jeli smo jagnjetinu koju domaći kuvari ne sole, jer ovce pasu slanu travu sa nasipa.

„Živjećemo u doba noža“

Sinteza koju je Hermans uspješno stvorio - odgovorio je na pjesme niza pjesnika svojim drvorezima - bila je logična. S jedne strane njega su kolorit i linija dovodili u blizinu slikara ekspresionizma. S druge strane, njegov zanat ručnog štampanja drvoreza bliskim mu je učinio Gutenbergov svijet, svijet knjige.

Pjesma Vaska Pope „Živećemo u doba noža“ iz 1990, koju je na njemački preveo Milo Dor, izazvala je Hermansovu vizuelnu reakciju još 1995. Ono što je Vasko Popa slutio, Hermans je shvatio kao definiciju epohe i preveo je u jezik drvoreza. Od tada je radio na ciklusu „Pjevovi drveta“, otvarajući se za pjesnike iz bivše Jugoslavije, shvatajući u druženju sa Berbel Šulte, ali i sa mnom, da iza zavjese brutalnih vijesti sa Balkana postoje lirski dragulji koji imaju prirodnu otpornost na sveprisutnu ratnu propagandu, koji kriju dublju istinu. Tokom godina Gerhard Hermans je pronašao vizuelni odgovor na mnoge druge stihove - da spomenem samo neka imena kao što su Mak Dizdar i Stevan Tontić.

Kada bih razmišljao o prijateljstvu u koje se brzo pretvorio odnos sa ovim umjetnikom, pitao sam se otkud to intuitivno, duboko razumijevanje dva čovjeka iz različitih generacija i različitih podneblja. Možda nas je povezala slična kob djelatnosti kojima smo se sa strašću bavili - na isti način kao drvorezi i lirske pjesme posjeduju estetsku zahtjevnost koja ih je približavala publici elitnog senzibiliteta ali ih marginalizuje u odnosu na masovnu opijenost vulgarnostima konzumerističkog društva.

Hermans je znao koliko vrijedi to što radi, ali je znao i da za života neće doći ni do šire publike ni do priznanja van kruga poznavalaca i ljubitelja drvoreza. „Nedostaje mi talenat da se djelotvorno proguram u prvi plan. A sa 65 neću to više ni naučiti“, napisao mi je krajem dvijehiljadite godine. „Dođite opet kada budete mrtvi“, karikirao je Hermans potrebu galerista, kritičara i likovnog tržišta da podignu cijene umjetničkih djela umjetnika koji su preminuli, zanemarujući žive. Uspjelo mi je da prije skoro dvije decenije u Bonu 2004. organizujem izložbu njegovih „Pjevova drveta“ te da kao pokrovitelja zainteresujem firmu u kojoj sam radio - DW. Tada sam posljednji put vidio sve te drvoreze i stihove na jednom mjestu.

Beogradska biblioteka

Sada pokušavam da sa drugim ljudima podijelim radost koju osjećam pri razmišljanju o nevjerovatnom putu koje su prešle slike, pokrenuvši se iz unutrašnjeg pejzaža pjesnika, preko niza riječi u najmanje dva jezika, da bi se zgusnule u Hermansove radove. I još čudesnijem putu tih radova od Barkenholma do Beograda.

Počastvovan sam što sam poznavao umjetnika i čovjeka tog formata i što smo se na starinski način družili i dopisivali. Njegov rukopis prepoznavao sam godinama na kovertama u poštanskom sandučetu i radovao bih se tim pismima, jer je energija koja su ona donosila na moje nove adrese - od Ahena, preko Vangena, Kelna, Berlina - bila jedinstvena. Hermans je posjedovao oštrouman, budan pogled na svijet oko sebe, ali i humor, taj začin koji pametnim ljudima pomaže da ne pokleknu pod težinom svijeta.

Dirnut sam njegovom posljednjom voljom da “Pjevovi drveta” budu zavještani Beogradu. Ponosan sam što sam mogao da posredujem u dopremanju njegovih radova u Beograd. To sam mu bio dužan, jer je zapravo on sve nas zadužio. Narodna biblioteka Srbije je prirodno mjesto za drvoreze njemačkog umjetnika koji je potresno vizuelizovao poruku stihova Vaska Pope o Kosovu ili o uništenju Beogradske biblioteke.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )