Teška smo prošlost

Živimo i ne prestajemo živjeti u basni sablasne atmosfere. Toliko dnevnih drvljenja, trunja, trica, kamenja i kučina se prosipa u javni prostor da se ni lopatom ne može razgrnuti sva ta šljaka besmisla i manipulacije. Ko u kom smislu kome i kako može, želi, hoće doskočiti, preskočiti ga, zaobići, zamazati, prevariti ili obmanuti, i zna se i ne zna se. Ali doima se da su svima pipci prevare u pojačanoj frekvenciji usmjereni na zakulisne radnje.

Nevidljive spojnice

Na iskopavanje privremeno zatajenih ratnih sjekira, kako bi se u novonastalim okvirima zasjeklo za sebe onoliko koliko ko smatra da mu pripada u ovoj sve oskudnijoj šumi. Divljač je svakako mahom prebjegla preko granica, ovo što je ostalo pritajilo se i pripitomljeno jede iz ruku stranačkih gospodara, pa drvosječe mogu nastaviti nemilice rušiti preostala zdrava stabla.

Sada kada su praznična idila i njen obavezujući mir minuli, sve je razuzdano onako kako smo navikli da jeste. Malo koga obavezuju obećane sedmice mira pred svijetom i pred sobom. Sve kao da je jedva čekalo da skine sa sebe oko projicirane onostrane prisutnosti i da nastavi onako kako se to u ovoj zemlji najbolje zna, nezajažljivo i na silu. Iz toga se jasno očitavaju sve društveno-političke neuroze koje su se duboko ukorijenile u tkivo ove zajednice. Ona nekim čudom još opstaje, vežu je neke nevidljive spojnice iako u racionalnoj praksi sagledavanja stanja stvari mi odavno uopšte ne postojimo, teška smo prošlost, koja vegetira jedino na svojim fantazmama postojanja i života. Dovoljan je samo povjetarac da nas u potpunosti razduva od nemila do nedraga. Nekim čudom, nekom slučajnošću kosmosa, taj povjetarac je stalno oko nas, začikava se sa nama, ali ne želi nas još oduvati. Ali to što trenutno ne želi, to nikako ne znači da u jednom trenutku neće da nas pomete jer mu se prosto hoće. A mi, uvijek smo bili i ostali smetnja svakoj promaji, štaviše trčali smo joj u susret šireći nerazumno ruke i nudeći prsa nebranjena.

Raspodjela kolača

Danas se onog čuvenog non papera niko i ne sjeća, a biva da je sa ratom u Ukrajini njegovo raspetljavanje uvelike počelo i da traje. Na koju ćemo se privoljeti stranu, te imamo li uopšte bilo kakav izbor u svoj toj globalnoj frtutmi, nije naše da mislimo. Mi, kako smo rekli, širimo ruke. Ili, drugim riječima, naše je prije svega da ponavljamo frazeologiju koju smo dobili napismeno kao naše obavezno zauzimanje strane, sve ispod toga što se događa prije svega je lokalna potreba da se u vremenima velikih tektonskih pomjeranja na planetarnoj korporativno-političkoj sceni ušićari šta i za svoju korist. Ali, ako bismo ispravno gledali, politika na koncu uvijek i jeste to, u našim okvirima posebno, prilika da se priskrbi sebi i onima okolo sebe što je više moguće sredstava i poluga moći, kako bi se u onome što dolazi očuvala čvrsta pozicija jezgra onih koji su uvijek na vrhu piramide u raspodjelama svih vrsta kolača.

Onima koji nisu sebi priskrbili tako ugodne pozicije i pozadine ostaje da se zamajavaju, da se trvu, da se glođu, da se rascjepljuju, da se dinstaju u vrelom ulju šarade producirane iz kleronacionalnih kuhinja ovog basnoslovnog cirkusa od države. Narodskije govoreći, ostaje im da šupljom, ali pozlaćenom kašikom, kusaju iz lonca splačina, da se u čudu pitaju je li Bosna naša Kibla, hoće li je Dodik na plećima čuvenog serbsko-ruskog bratoljublja rasturiti te je pola neznano kuda preko Drine sa sobom pod miškom odnijeti i hoće li se Schmidt popeti uz pušku ili sići niz pušku pa nas ove naše muke jednom konačno razriješiti.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )