Sudanske izbjeglice u Egiptu: "Nemamo nikakav plan"

Klupa u hladu i sok za djecu - Iman Abdulah i njena porodica skupljaju snagu na autobuskoj stanici u blizini Asuana.

Iza njih je naporno putovanje: šest dana autobusom od sudanske prijestonice Kartuma, do granice sa Egiptom - na temperaturi od oko 40 stepeni u hladu. Njena i porodica njenog brata žele da sa juga Egipta nastave dalje na sjever.

"Od Kaira ćemo vjerovatno da krenemo različitim putevima", kaže ona, "ali zbog djece pokušavamo da ostanemo zajedno što je duže moguće".

Desetine hiljada izbjeglica iz Sudana

Iman Abdulah i njena porodica su u bjekstvu – kao i desetine hiljada drugih ljudi. Na to su ih natjerale borbe dvojice najmoćnijih ljudi u Sudanu. Tamo gotovo da uopšte nema struje, hrane, ni vode, nema medicinske njege, a sigurno je i da nije bezbjedno.

"Za mene je ovo rat bez ikakvog razloga", kaže Iman. "Istjeruju narod, teraju djecu. Nekada smo dobro živjeli, ali smo onda samo u jednom trenutku raseljeni. Nemamo više ni posla, ni novca".

Iman i njena porodica su među onim Sudancima koji su sebi mogli da priušte skupe autobuske karte za Egipat. Od početka sukoba cijena im je udesetostručena, karte koštaju i do hiljadu eura po osobi.

Iman je zubarka. Njeno troje djece išlo je u međunarodne škole u Kartumu i govore engleski i arapski. Sada njen sedmogodišnji sin Mustafa sjedi pored nje, potišten i uplašen.

Neizvjesnost proteklih dana posebno je teško pala djeci, kaže Iman. Jedanaestogodišnja Tala objašnjava zašto: "Mnogo mi je teško što ostavljam svoju zemlju i čitavu porodicu. Teško mi je što ostavljam sve to".

Ni za jelo, ni za piće

Nekoliko metara dalje, vozač nabacuje prtljag onih nekoliko putnika na krov minibusa. Većina sa sobom nosi samo jedan kofer, a onaj koji ima Šehab al Din je poluprazan. "Ponijeli smo sa sobom ostatke iz frižidera, izdržali su jedan dan“, kaže on. "Sledećeg dana nismo imali ništa – ni za jelo, ni za piće. Prvog dana smo jeli pasulj, drugog falafel".

Nakon što su stigli na egipatsku stranu, dobili su čistu vodu, sok i čips. "Djeca su bila nevjerovatno srećna", kaže, "kao da im se ostvario san".

Šehab al Din drži svoju dvogodišnju ćerku u naručju. Taj visok čovjek nosi elegantnu košulju i istu takvu kožnu torbu. U Kartumu je radio u medicinskoj laboratoriji, sve dok u sudanskoj prijestonici nije postalo previše opasno.

Rat je stigao u Kartum

Situacija je loša, kaže, "izuzetno loša". Katastrofalna je i nema nikakve pomoći - ni od humanitarnih organizacija, nema volontera, nema ni medicinske pomoći. Sve je u kolapsu.

Taj 39-godišnjak ni pod kojim okolnostima ne želi da se vrati u Sudan. I ranije je, kaže, bilo nereda i sukoba između različitih grupa, ali sada je rat stigao u Kartum:

"Granatiranje jednostavno ne prestaje - rakete, topovi, avioni. Leševi leže svuda po ulicama. Raketa pogađaju kuće potpuno nasumično", priča Šehab al Din.

Šta će dalje biti…

Šehab, njegova žena i njihovo dvoje djece žele dalje za Kairo. Ali, karte za voz su rasprodate. Šehab prebrojava egipatske novčanice koje drži u ruci. Da li je to dovoljno za noćenje u Asuanu? Podiže pogled i razmišlja.

Na klupi preko puta sjede Iman i njena djeca. Čekaju.

"Nemamo nikakav plan", kaže Iman. "Najvažnije nam je bilo da pobjegnemo od rata. Sada moramo da vidimo šta će dalje da bude".

( Deutsche Welle )