Rat i mir - sastavni dio života Nobelovca Nihada Alihodžića

Čudan je životni put pedesetogodišnjeg Nihada Alihodžića - od malog mjesta u Bosni i Hercegovini Vlasenice, do Haga i Sirije, od bojnog polja do Ujedinjenih nacija, Suda za ratne zločine i Organizacije za zabranu korišćenja hemijskog oružja (OPCW), od rata do Nobelove nagrade za mir i francuskog ordena Legija časti, od zla koga su mu “servirali” drugi, do dobra za koji se sam izborio.

Pokušali su da mu stave etikete koje ne priznaje, a on prikačio onu za koju je rođen i vaspitan - “čovjek”.

”Bio sam student arhitekture i građevine u Sarajevu. Odslušao sam prvi semestar, pun planova, nada, imao dobar život, roditelji lijepe poslove, lijepo smo živjeli. Onda je taj vihor rata pokrenuo loše ljude u loše akcije. Izgubio sam članove porodice, djeda, ujaka, ostao bez kuće, postao izbjeglica, bio u vojsci... Desilo se puno toga što nikome ne bih poželio da se desi. Bilo je momenata kada sam preispitivao sebe, svoj život, pitao se da li je fer da se nekome ko nikada nikome ništa ružno nije uradio dese takve stvari...”, priča Nihad dok nevještim osmijehom pokušava da prikrije emocije.

Ne vrijedi - izdaju ga glas i knedle koje guta dok priča o prošlosti.

”Jedva smo iz Vlasenice izvukli živu glavu. Napustili smo dom gdje nam je sve ostalo, jer imali smo toliko vremena da živi izađemo. Smjestili smo se u Tuzlu i majka i brat, koji je tada imao 12 godina, ostali su tu, a otac i ja otišli u vojsku. Bilo je tu rodoljublja i patriotizma, ali prije svega borbe da preživiš, da dobiješ paket hrane i higijene, da se izboriš za golu egzistenciju. Sjećam se da smo jednom otac i ja došli kući i zatekli majku kako plače. Kaže nam kako je brat prethodnog dana rekao da ako ne budemo imali ništa da jedemo i sjutra da će skočiti kroz prozor. U svom tom dnu u kome smo se našli, bilo je to dno dna koje ljudsko biće može da doživi. Bilo je i gorih situacija od moje”.

Preživjeli su. Sačuvali živu glavu, ali i obraz, i ono ljudsko u čovjeku. Na to je posebno ponosan.

”Nismo nikada razmišljali da ljude treba dijeliti. Nikada nismo na takav način odgajani i naši roditelji nisu nas učili da ljude gledamo po nekoj ‘etiketi’ koju nam prišiju u pasošu ili ličnoj karti, po ‘etiketama’ koje nam dodijele po rođenju. Vjerujem da smo svi rođeni isti, a onda počnu da nam ‘lijepe’ da smo Crnogorac, Bosanac, Srbin, Hrvat, da smo bijelac, crnac... Desila mi se lijepa stvar poslije rata, kod nas to zovu mješoviti brak, ne znam iz kog razloga. Desila mi se Tanja. Meni je to bio znak da sam ostao mentalno zdrav, da sve to što se desilo i najgore stvari koje sam preživio nisu uticale na mene. U ratu svi teže ka ekstremima, nacionalizam izlazi na površinu, najgori ljudski porivi se probude i to nikome dobra nije donijelo. Nisam nacionalista, ali sam veliki patriota i svuda pričam ne samo o Bosni, nego i o ovom okruženju koje je moje, jer se tako osjećam”.

Poslije kiše dođe sunce, poslije suza osmijeh, poslije tuge sreća. Tako je bilo i sa Nihadom.

”Ne znam da li je to karma i da li neki balans postoji u svemiru koji nam daje istu količinu dobrog i lošeg pa mi kako šta iskoristimo ili zloupotrijebimo. Data mi je privilegija da dobijem posao u stranim organizacijama, da iz života koji mi je nametnut stignem u život o kome sam sanjao, da i ja ponovo mogu da pijem pivo, jedem banane i svašta nešto kupim. Pet godina nisam imao banku u džepu, jer kao pripadnici Armije samo smo dobijali sljedovanje hrane i higijene. Maštao sam o tim nekim normalnim momentima i došao u fazu da mi je prva plata bila nekih hiljadu eura. Sjećam se kada sam dobio platu da od posla do kuće nisam mogao da skinem osmijeh s lica, a kada sam stavio novac na sto mama je mislila da sam to negdje ukrao. Ali, ni te stvari ne treba doživljavati ekstremno, ni uspjeh, ni neuspjeh. Na kraju sve dođe na svoje, ali treba ostati dostojanstven u svim situacijama, i kada vam je najteže i kada dobijate nagrade”.

Engleski jezik mu promijenio život

U osnovnoj i srednjoj školi učio je ruski jezik. Engleski je znao tek nekoliko riječi koje je naučio slušajući omiljene pjesme. Ali, taj jezik mu je promijenio život, donio mu posao, bolju budućnost, donio mu, kako sa osmijehom kaže, njegovu Tanju - Tuzlanku čija je majka Nikšićanka, pa je i on postao, kako ga često u tazbini zovu, nikšićki zet.

”Kada je počeo taj nesretni rat na našim prostorima, a svi ratovi su nesretni, prekinuto je i moje školovanje. U blizini moje brigade bio je stacioniran američki bataljon. Niko od nas nije znao engleski i vidio sam da su djeca iz sela brzo učila jezik i imali su od toga korist - dobijali su od američkih vojnika raznorazne sitnice koje njima nisu značile ništa, a nama su bile misaona imenica. Kada sam prvi put sa fronta otišao kući kupio sam engleski za početnike i uz kasetu počeo da učim. Onda sam sa vojnicima razmjenjivao riječi i malo pomalo naučio sam toliko da sam mogao da komuniciram, steknem prijatelje i dobijem prvi posao u američkoj bazi Demi u Kladnju, da budem neko ko će im biti ‘prevodilac’, ne u profesionalnom smislu. Zahvaljujući jeziku uskoro sam dobio posao u UN u Bosni, u Međunarodnoj policiji (IPTF-u), gdje sam upoznao i suprugu”.

Vjenčali su se, dobili sina Arijana, i ubrzo napustili Bosnu i Hercegovinu. Počele su glasine o zatvaranju UN misije u BiH i Tatjanini i Nihadovi strahovi za posao. Ali, nakratko.

”Odvojeno smo se prijavili za poslove i dobili smo oboje na dva mjeseca posao u tom nesretnom Sudu za ratne zločine u Hagu. Dogovor je bio da idemo od oktobra do decembra, da vidimo Holandiju i šta se tamo dešava i da se vratimo. To je bilo prije 22 godine. I još smo u Holandiji. Treba nekad preuzeti rizik, ne ‘voziti’ u pogrešnom smjeru, nego preuzeti rizik za odluke koje možda nisu najracionalnije, ali otvaraju perspektivu. Mora postojati neki cilj i po mom mišljenju taj cilj treba da bude što ambiciozniji. Ako ideš korak po korak, onda ćeš i da stigneš do cilja. Jeste da to traži puno odricanja, truda, puno frustracija, ali se i puno lijepih stvari desi. Intelekt je nešto što nam je dato ili nije dato, ali ko ima disciplinu, samokontrolu, ko poštuje sebe i druge, ko ima cilj, uspjeće i rezultati neće izostati”.

Svi ratovi su nesrećni

Nakon dvije godine rada u Sudu za ratne zločine, Nihad prelazi u Organizaciju za zabranu hemijskog oružja, a nešto kasnije pridružuje mu se i Tanja.

Nihad je u Velikoj Britaniji završio fakultet, magistrirao, napredovao u OPCW-u, postao jedan od glavnih diplomata organizacije kojoj je cilj bio da hemijsko oružje u svijetu postane prošlost. I onda Sirija. Tokom avgusta 2013. godine u predgrađu Damaska upotrijebljen je nervni otrov sarin.

”Vlada je upotrijebila hemijsko oružje i u jednom jutru, za nekoliko sati, ubijeno je preko 1.500 ljudi. Te slike su obišle svijet. Pripremala se vojna intervencija i onda OPCW stupa na scenu. Toliko je bila opasna misija da moja organizacija, po tada važećem pravilniku, nije mogla da šalje kadrove u Siriju nego smo svi potpisali da idemo kao dobrovoljci”.

Nije ni slutio da će mu “nesrećni rat” u bivšoj Jugoslaviji pomoći da lakše prebrodi Siriju i sve strahote.

”Sirija je bila najveće ratište na svijetu. Osam do deset miliona ljudi je izbjeglo iz te zemlje. Borbe su se vodile u svakom većem gradu. Lično mi je pomoglo to što smo, nažalost, prošli kroz takva iskustva direktno. Sjećam se prvog razgovora sa Tanjom kada smo došli u Siriju. Pita me kako je i ja joj kažem isto kao i kod nas 1993. U tom momentu raketa pogađa blizu hotela, veza ostaje otvorena, a ja bježim da se zaštitim. Užasna je bila Sirija u tom momentu. Imali smo jake mjere obezbjeđenja, ali to je takav ambijent u kome nema garancija. Moraš izaći u grad gdje je svako naoružan i gdje svako može da ti uradi šta hoće. Bilo je teških, ali bilo je i prelijepih momenata, prijetnji, incidenata, ali i predivnih prijateljstava. Svega je bilo. Tako je i danas. Sama činjenica da si dio nečega što je na globalnom nivou, što je svako jutro na ‘stolu’ predsjednika Amerike i Rusije, što se pokušava riješiti, lično mi je imponovalo. Bio sam djelić koji doprinosi da se točak okreće i ide u pravom smjeru”.

Sirijska deklaracija donijela Nobela i Legiju časti

Nihad, kao šef Deklaracijske divizije Organizacije za zabranu hemijskog oružja, sa svojim timom iz OPCW-a uspijeva omogućiti potpisivanje sporazuma između Rusije i SAD o eliminaciji hemijskog naoružanja iz Sirije, a uskoro će to prihvatiti i sirijski režim. Ali, samim potpisom nije završen posao u Siriji. Godinu dana nakon potpisivanja sirijske Deklaracije došlo je do uništenja kompletnog arsenala hemijskog oružja u toj zemlji. Makar su tako mislili.

”Od 2013. do 2014 sve hemikalije su izvezene iz Sirije i uništene. Nakon toga su uništene fabrike koje su proizvodile hemijsko naružanje. Ispostavilo je da Sirija nije bila najiskrenija u svojoj deklaraciji, da je dio hemijskog arsenala ostao u toj zemlju, pa smo nastavili komunikaciju sa sirijskim vlastima, ali i aktivnostima na terenu. I dalje sam na tom predmetu, dosta toga novog je deklarisano i uništeno, ali još uvijek ima par stvari o kojima se diskutuje. Oko stotinu incidenata u Siriji je zabilježeno u kojima je korišćeno hemijsko naoružanje. Naša organizacija je 2016. formirala tim čiji je mandat da ukaže ko je krivac. Tanja je dio tog tima, radi kao analitičar. U Siriji je dokazano da je u većini slučajeva hemijsko oružje koristila Vlada”.

Sirijska deklaracija i uništavanje velike količine hemijskog oružja ne samo u toj zemlji, već širom svijeta, Organizaciji za koju Nihad i njegova supruga i dalje rade, 2013. godine donijeće Nobelovu nagradu za mir, a on će lično biti nagrađen i ordenom Legije časti, najvećim priznanjem koje se dodjeljuje u Francuskoj.

”Nismo znali ni da smo nominovani za nagradu. Veličina momenta je vjerovatno igrala posebnu ulogu, jer nagrada je, između ostalog, i poruka, a svijet je u tom momentu vidio potrebu da se ta poruka proširi i da ljudi shvate da oružje, ne samo iz te kategorije, treba osuditi i ukloniti. Nijednu nagradu nisam očekivao, ali je lijepo kad te se ljudi sjete. Popuni ti sumnje, koje svako od nas razvija, nečim lijepim, da ti svrhu i energiju da ideš dalje. To je i kredit za ubuduće”.

Čak 193 zemlje su potpisale deklaraciju i članice su OPCW-a, dok svega četiri nijesu - Izrael je pridružen ali nije ušao u proces ratifikacije, dok Egipat, Sjeverna Koreja i Južni Sudan nijesu članice.

”Očekujemo da se i Južni Sudan priključi. Sa Sjevernom Korejom nemamo čak ni diplomatske odnose – mi šaljemo diplomatske note, ali odgovore ne dobijamo. Do sada je uništeno oko 99,5 odsto cjelokupnog hemijskog arsenala koji je postojao u svijetu, što je oko 70 hiljada tona, a ta količina svjetsku populaciju može da ubije nekoliko puta. Nažalost, hemikalije su dostupne svima i dovoljno je osnovno znanje iz hemije da se ‘smućka’ nešto da bude dovoljno ubojito i nanese štetu velikom broju ljudi. Zato je veliki dio aktivnosti naše organizacije posvećen dizanju svijesti kod ljudi. Nijedno oružje nije humano i nema plemenitu svrhu, a hemijsko posebno, jer ljudi koji su kontaminirani umiru groznom smrću. Upotrebom tog oružja ljudi dolaze do donjeg nivoa čovječnosti i gdje pokazujemo koliko kao ljudska bića možemo nisko da idemo. U Maleziji je prije nekoliko godina bratu od sjevernokorejskog diktatora prišla žena koja je bila kontaminirana, dodirnula ga je po obrazima i on je umro u roku od nekoliko minuta”.

Nikšićki zet i ponosni otac

”Životne staze su nekome lakše, a nekome teže, ali nikome nisu lagane. Čast i poštovanje su ljudske vrijednosti sa kojima nas podižu u porodici, koje se uvijek isplate i koje nam otključavaju sve brave. Ljudi čine zlo, ali njihovo zlo prema nama ne treba da pokvari nas i naše principe. Zlo uvijek treba razdvojiti od dobrog. Svaki rat je nesretan, a te vrijednosti, prije ili kasnije dođu na test vremena”, kaže Nihad.

On je test položio, a te vrijednosti u njemu prepoznala je i Tatjana Tomić, čija ujčevina je od Krtolica iz Nikšića.

”Moja mama je iz Nikšića, iz Ulice Narodnih heroja i od malih nogu svako ljeto je bilo rezervisano za Crnu Goru. Tata je iz Tuzle, sreli su se u Beogradu, vjenčali. Kad sam vidjela da to sa Nihadom vodi ozbiljnijim vodama morala sam ga dovesti u Nikšić da ujak i tetke ocijene je li on za Narodnih heroja”, sa osmijehom kaže Tanja.

”Položio” je Nihad i taj test sa visokom ocjenom i sa ponosom ističe da je nikšićki zet i da je u grad pod Trebjesom prvi put došao 1999. godine.

Tanja u OPCW-u radi kao viša analitičarka za istragu i identifikaciju. Sa osmijehom kaže da i poslovno i privatno traži “krivce”.

”Mnogo je izazovan posao. Analiziramo nekoliko scenarija sa obje strane. Krajem januara smo objavili izvještaj ko je počinio zločine u Srijii. Bilo je izazovno i kada je Nihad otišao tamo. Tada sam radila u Specijalnom tribunalu za Liban. Odgovoran i zahtjevan posao, djeca mala, bilo je teško izbalansirati i obaveze i emocije, ali uspjeli smo. Sa Nihadom sam se dogovorila da ga neću zivkati dok je tamo, već da on zove kad god ima priliku”.

Tanja i Nihad imaju dvoje djece, dvadesetjednogodišnjeg Arijana i sedam godina mlađu Vanu.

”U početku su mi drugi ljudi govorili koliko su moji roditelji uspješni, jer tada nijesam o tome razmišljalo. Kako sam sazrijevao i shvatao šta je važno u životu, koje osobine su bitne i gdje te to može odvesti, skontao sam koliko je bitan posao kojim se moji roditelji bave, koliko ih je daleko odvelo njihovo znanje, volja i razumijevanje. Čuješ ti o tome svakodnevno, ali lijepo je kada takve primjere imaš u kući. Svaku novu priču koju čujem od njih ne znam šta mi se više otvori - oči ili uši. To je motivisalo i mene i Vanu. Stavio sam visoke ciljeve i natjeralo me da radim”, kaže Arijan koji na Erasmusovom univerzitet studira dva fakulteta - pravo i biznis i veoma je uspješan u tome.

”Imam odličan prosjek, a kako je to najbolja biznis škola na svijetu, broj jedan je bila 2022, otvara mi mogućnost da školovanje nastavim gdje hoću, tako da ću negdje drugo otiši da magistriram”.

Vana je drugi razred gimnazije i uspješna je poput brata i roditelja.

”U Holandiji se sa četiri godine ide u školu, tako da sam drugi razred gimnazije. Tek sam počela da shvatam koliko je važan posao koji moji roditelji rade, koliko su važne stvari za svijet i organizaciju kojima se bave i sve me više interesuje to što rade. Vidim da vole svoj posao i da su zbog toga srećni, tako da hoću i ja da radim ono što volim. I da budem srećna”, kaže šarmantna Vana.

( Svetlana Mandić )