Kandže praške majčice

Glavna željeznička stanica u Pragu nas je dočekala osunčana. Stigli smo vozom iz kišnog Beča, pa smo se dodatno obradovali glavnom gradu Češke. Već u staničnoj hali grad pokazuje svoje sofisticirano lice. Do samog izlaza mladić za klavirom sjedi i prebire po klavijaturi. To nam Prag poručuje da stižemo u grad u kojem su živjeli Mocart, Dvoržak i Smetana.

Taman se čovjek navikne na eure boraveći u Austriji, a onda se sjeti da mu za tramvajsku kartu u Pragu treba češka kruna. Na stanici je, kao svugdje u svijetu, najlošiji kurs. Park ispred željezničke stanice zove se po velikom češkom pjesniku Jaroslavu Vrhlickom, koji je stvarao krajem 19. i početkom 20. vijeka. Prolazim kroz pjesnikov park da bih iza tramvajske stanice pronašao mjenjačnicu koju preporučuju na internetu. Uskoro u ruci držim pregršt čeških novčanica. Kupujem kartu - dobra vijest za sve iznad šezdesete - takva dnevna karta košta pedeset odsto manje. Čekamo tramvaj koji će nas prebaciti do hotela. Tramvaji su mi na neki način bliski. Češki dizajnerski rukopis u njihovoj proizvodnji viđao sam decenijama i po jugoslovenskim gradovima.

Iz tramvaja gledamo praške bulevare, starogradnju i lijepe sporedne uličice. Tramvaj će nas prebaciti preko Vltave, rijeke koja je u Pragu široka i moćna. Most legija - posvećen Česima koji su u Velikom ratu odbili da se bore za carski Beč, prijavivši se u savezničke vojske - pruža nam savršen pogled na Karlov most, najpoznatiji u nizu gradskih mostova. To samo u nama pojača želju da se što prije uputimo tamo. U hotelu nismo proveli ni 15 minuta. Sa popodnevnim suncem na potiljku uputili smo se pješke prema centru. Već za desetak minuta stupili smo na Karlov most.

Najpoznatije turističke fotografije Praga nezamislive su bez ovog mosta. Zatvoren je za saobraćaj. Gužva svjedoči o tome da Prag u svako doba godine privlači bjelosvjetske turiste. Najstariji je očuvani praški most. Sagrađen je 1357. po nalogu Karla IV, češkog kralja i sina posljednje vladarke iz autohtone češke plemićke porodice, na mjestu starijeg mosta kojeg je odnijela Vltava. Tek krajem 19. vijeka nazvali su ga Karlov most, do tada je bio Praški most ili naprosto Kameni most. Legenda kaže da su prilikom gradnje sa malterom miješali jaja i mlijeko da bi se kameni blokovi bolje lijepili jedan za drugi. Statue svetaca, njih tridesetak, dodate su tek krajem 16. i početkom 17. vijeka. Jedna od njih predstavlja Jana Nepomuka, zaštitnika Češke i Praga. Činjenica je da ga je 1393. kralj Njemačke i Češke Vaclav IV - sin vladara po kojem je nazvan most - okrutno mučio i bacio sa mosta u Vltavu. Jedni kažu jer je držao stranu crkve u borbi svjetovne i crkvene vlasti za moć, drugi jer je navodno odbio da ljubomornom kralju oda to što mu je kao ispovjedniku povjerila kraljica. Jan Nepomuk je upravo ovakvom smrću postao zaštitnik rijeka, mostova, mornara, ribara, mlinara, davljenika ali i rudara, naročito u rudnicima soli.

Na mostu su slikari koji nude turistima da ih portretiraju, karikaturalno ili realistično, tu su i muzičari. I svi mi iz sijaset zemalja globusa.

Silazimo sa mosta i već ne znam kuda da gledam, doslovno je svaka fasada interesantna, a radnje primamljive.

Ulicom Karlovom idemo kud nas noge nose. Zastajkujemo, zagledamo, radujemo se kao djeca. Poslije desetak minuta izlazimo na veliki trg. Starogradski trg - na češkom mu je ime Staroměstské náměstí, a njemački istorijski naziv je Altstädter Ring (Starogradski prsten) - mjesto je na koje prije ili kasnije morate izaći iz lavirinta praških uličica. Na njemu se oko najprije zaustavi na kasnogotičkim zvonicima markantne sakralne građevine. Crkva Presvete Bogorodice pred Tinom podizana je od sredine 13. vijeka više od vijek i po.

Dodatak u njenom imenu “pred Tinom” ima doslovno značenje. Tinski dvor je istorijska zgrada u kojoj su u srednjem vijeku strani trgovci noćivali i plaćali porez. A sama riječ je keltskog korana i označava zaštićen, ograđen prostor. Dakle, crkva je građena ispred tog “Tinskog dvora”.

Neposlušni Prag

Crkva Svetog Nikole na drugoj strani traga jeste sušta suprotnost ovoj prvoj crkvi. Posljednji istorijski kostim je ogrnula u vrijeme baroka. Bila je mjesto gdje je Husov prethodnik Jan Milič propovijedao u 14. vijeku. U 15. vijeku na trgu je pogubljen husitski sveštenik Jan Želivski. Glavni trg u Pragu je tokom vjekova bio i mjesto pogubljenja. O ustanicima protiv habzburške vlasti koji su pogubljeni 1621. svjedoči 27 krstova na kocki trga.

Najmarkantniji znak neposlušnog i samosvojnog Praga jeste spomenik Janu Husu, čovjeku koji je predvodio češki crkveni reformistički pokret i kojeg su upravo zbog toga spalili 1415. u Konstancu. Spomenik je nastao 1915. - pola milenijuma od pogubljenja.

Kada korača glavnim praškim trgom čovjek bi mogao da ponekad pogleda i nadolje. Praški meridijan je šina od mesinga koja je ugrađena u popločani trg još 1652. Praška gospoda i trgovci, vlastela i običan svijet, znali su da je sunce u zenitu kada bi sjenka Marijinog stuba, koji je ponovo podignut po istorijskom uzoru, pala tačno na šinu. To je bilo vrijeme da se prekine posao i da se nešto prezalogaji.

Vijećnica koja se na jugozapadnoj strani naslanja na ovaj trg meta je neprestanog turističkog fotografisanja. Razlog je astronomski sat na južnoj strani građevine sa kulom. Časovnik je napravljen 1430. Majstor Mikulaš iz Kadanja je za dobro obavljen posao bio nagrađen sa 3000 praških groševa, kućom i platom. Istoričari kažu da je za tu sumu mogao kupiti 95 krava ili 17500 litara piva.

Kafkin grad

„Prag te ne pušta. Nas obojicu. Ta majčica ima kandže. Moraš joj se potčiniti ili - na dvije strane bismo morali da je zapalimo, na Višehradu i na Hradčanima, onda bi bilo moguće da se otmemo. Možda da razmisliš o tome do karnevala“. Ovo je u pismu Oskaru Polaku napisao Franc Kafka 20. decembra 1902. Primjećujem da Kafka koristi naziv „majčica“. Prag na češkom i jeste ženskog roda. Majčica Praha.

Kako najslavnijeg praškog književnika, Franca Kafku, njegov grad nije puštao iz svojih kandži za njegova života - sve što je stvorio, nastalo je u krugu starogradskog jezgra, u jevrejskoj četvrti i nikada se nije odselio. Mrtvog Kafku živi Prag je u ovom milenijumu prigrlio još jače. Stojim na ćošku gdje se nalazila njegova rodna kuća. Njegova bronzana glava krasi taj ćošak.

Niko nije tako moćno izrazio otuđenje kao taj čovjek, a ni jednom piscu iz Praga svijet ne poklanja toliko pažnje. Može se reći da je i mrtvi Kafka pod turističkom okupacijom. Kafkin Muzej, Kafkina rotirajuća glava pred jednim šoping centrom, Kafkine oči na magnetu u prodavnici suvenira.

Kafka ovdje nije pisac nego vrsta turističke zamke.

Opis Kafkine borbe

Najuspjeliji spomenik nalazi se nadomak Španske sinagoge - po arhitekturi je ona rođaka sinagoga u Subotici i Budimpešti ili sarajevske Vijećnice. Orijentalizujuća austrougarska secesija. Ali spomenik je kafkijanski. Nije to prosto ljudski lik izliven u bronzu, već materijalizovana Kafkina ideja čovjeka - niko zapravo ne zna šta se tom čudnom biću mota po glavi i šta može da iskoči iz nje.

Društvo Franc Kafka je raspisalo konkurs za izradu Kafkine statue godine 2000. Žiri se odlučio za nacrt Jaroslava Rone, a spomenik je podignut 4. decembra 2003, tačno 120 godina od rođenja pisca. Spomenik je postavljen na granici jevrejskog kvarta Jozefov i hrišćanskog Starog grada. Između Španske sinagoge i Crkve Svetog Duha - na granici dva svijeta, usred protivrječnosti.

Jaroslav Rona je objasnio zašto mala figura Franca Kafke sjedi na ramenima velike figure - zapravo praznog sakoa i pantalona - i pokazuje joj kažiprstom put. Rekao je da je pokušao da pronađe vizuelni jezik za Kafkinu unutrašnju rastrzanost, a ključ mu je dala sljedeća rečenica iz Kafkine priče „Opis borbe“: „Već sam neobično vješto skočio mom poznaniku na ramena i time što sam mu zabio pesnice u vrat doveo sam ga u lagani kas“. Poznanik koji je do tada bio dominantan pretvara se u prevozno sredstvo.

Orijent i templari

Obilazimo jevrejsku četvrt, hodamo od jedne do druge sinagoge. Ulaz u najstarije jevrejsko groblje Evrope zakrčen je turistima. Odustajemo od posjete - samo bismo još i mi falili mrtvima.

Vrijeme je za kafu. U samom centru se nalazi Grand kafe Orijent - reklamiraju ga kao kubistički kafe. Naravno, i iza toga stoji priča, kao iza skoro svake fasade u ovom gradu. Penjemo se na sprat čuvene građevine koja se zove Dom crne Majke Božije. Projektovao ju je 1910. avangardni češki arhitekta Josef Gočar, utemeljivač rondokubizma. Njegova zgrada je dobila ime prema kipu na zgradi koja je prije nje stajala na toj adresi. U kafeu kojem je vraćen prvobitni izgled 2005. prepoznajemo atmosferu bečke kafane, samo malo lepršaviju.

Pijući tu kafu, planiramo da popodne otpočnemo degustaciju praškog nektara - čuvenog piva, na čije spominjanje ljubiteljima gorko-slatkog alkoholnog soka od hmelja i žitarica srce počinje da ubrzava. Nećemo da slijedimo preporuke komercijalnih vodiča, već se po instinktu iz kafea uputimo nasumično starogradskim sokacima. Praznik je i neke zabačenije uličice djeluju kao izumrle. U kafani „Kod templara“ ima nekoga. Ulazimo i skoro da se posječemo na pogled šankera, potpuno ćelavog i istetoviranog tipa. U kafani je još samo jedan vrlo star gospodin koji pokušava praznim pogledom da hipnotiše svoje dopola ispijeno pivo. Da ne dužim, popili smo blagorodni napitak čija je pjena sigurno najljepša na svijetu. Ali smo shvatili da je tip mrzovoljan pred fajront, pa smo platili i otišli - Prag nudi još bezbroj lokala. Jedan od njih, nadomak Karlovog mosta ponosno ističe ime Švejk.

Figura antijunaka koju je stvorio Jaroslav Hašek 1923. u nezavršenom satiričnom romanu „Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu“ postala je brend kao i Kafka. U restoranu slavnog imena pronalazimo sve što kliše o Pragu obećava - dobro jelo sa češkim knedlama, gusto pivo koje stiže jedno u nizu i osjećaj da bi tu, za stolom koji je pred ogromnim prozorom kao u izlogu, vrijedjelo dočekati noć. Napolju ne prestaje da promiče rijeka ljudi, turističko čovječanstvo ujedinjeno u želji da vidi „majku svih gradova”, taj „zlatni Prag“, „grad stotinu kula“.

Praške baklje

Sjutradan smo se uputili na legendarno mjesto - Vaclavske namjesti - Vaclavov trg. Zvanično je to trg ali je svojom formom i blagom uzbrdicom zapravo moćan bulevar.

I to je istorijsko mjesto. Tu se 16. januara 1969. spalio student Jan Palah, iz protesta zbog intervencije snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj i gušenja „Praškog proljeća“. Mjesto na trgu je obilježeno spomenikom u blizini spomenika Svetom Vaclavu. Mjesec dana kasnije student Jan Zajic je sebe označio kao „baklju broj dva“ i zapalio se na istom mjestu. Trideset godina kasnije govor Vaclava Havela na ovom mjestu pred okupljenom masom označio je početak „plišane revolucije“ i kraj komunističkog režima.

Poslije vrzmanja po trgu i okolnim radnjama odlazimo jednu stanicu podzemnom željeznicom. Praško metro ima svoj poseban šarm. Sjetim se da je sarajevski pjesnik Mustafa Zvizdić napisao knjigu koja se zove „Praški metro“. Mene kopka ono što još nisam vidio iznad zemlje. Izlazimo na Trg republike kod velikog tržnog centra Paladium.

Ljupka istorijska fasada krije izuzetno moderan višespratni hram potrošnje. U njegovom prizemlju je kafe sa najboljom kafom u gradu.

Šećkamo se potom trgom, opet smo kod koncertne hale Obecni dum. Zavirimo u hol i dočeka nas čista praška secesija. Lutamo bez cilja. Prag je čudesan sa svojim mirnim dvorištima, sjenovitim pasažima i haustorima, neočekivanim građevinama na neočekivanim mjestima. Tako će nas stići glad.

Ovaj put tražimo lokal koji ima dobar rejting na internetu. Pivnica „U pivrnce“ između Starogradskog trga i jevrejske četvrti pokazala se kao odličan izbor. Na zidovima su stripolike slike i bizarni ezopovski prizori. Ali ono što izađe na sto - jeste jedan od razloga zašto se mora doći u Prag.

Poslije objeda i pivopijenja izlazimo u praški sumrak. Vltavom plove brodovi puni turista. Starogradsku siluetu sunce obasjavao kao narandžasti reflektor. Prepoznajem pozlaćen krov narodnog pozorišta Narodni divadlo. Kule sa kapijama na Karlovom mostu. Obrise velelepnih građevina sve do Rudolfinuma, sjedišta Praške filharmonije, koje ostaje sa naše desne strane. Koračamo Manesovim mostom. Nazvan je po velikom češkom slikaru Josefu Manesu koji je stvarao u 19. vijeku. Za vrijeme habzburške vladavine bio je to Ferdinandov most. Pred nama se kao filmska kulisa izdiže Mala strana.

Zagrizli smo u jednu polovinu praške zlatne jabuke. Druga nas čeka na drugoj obali. Tamo su Hradčani, zamak na brijegu iznad grada, splet ulica, niz lokala, muzeja, manastirskih pivnica. Raduju me dani koji dolaze.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )