"Video-igre i društvene mreže nisu suština niti uzrok zločina"

Video-igre i društvene mreže su možda dale formu masovnom ubistvu na Vračaru, ali nisu suština niti uzrok zločina, kaže za Dojče vele (DW) novinar i bloger Mihailo Tešić, poznavalac gejmerske kulture.

DW: Jedva nekoliko sati poslije pokolja u školi "Vladislav Ribnikar", ministar obrazovanja je pomenuo video-igre kao jedan od okidača, što je poslije prihvatio i predsjednik. Otkud tako brzi zaključci?

Mihailo Tešić: To uglavnom pominju ljudi koji ne znaju šta je gejmerski svijet, a on je poseban fenomen koji zbilja ima svoje patologije. Razumijem zašto mnogi misle da tu ima nešto.

Ali, kad se krivi jedan aspekt pop-kulture, time se zanemaruje sve ostalo. Pop-kultura je glomazna i raznovrsna, od knjiga preko stripova do filmova, a u svemu tome ima nasilja, pa nekad i glorifikacije nasilja. Obično ljudi posebno apostrofiraju video-igre, jer misle da si tu dio scene, tu nešto aktivno radiš.

Ipak, kad pogledamo koliko već generacija ima priliku da igra nasilne video-igre, ne vidi se da to više utiče na one koji prsnu i izvedu nešto poput ovoga na Vračaru. Nema veće incidencije među gejmerima.

Svojevremeno je na meti establišmenta na Zapadu bio film „Paklena pomorandža“.

Između ostalih, da. Kad nas već ministar Ružić usmjerava ka Americi, hajde da je pogledamo kao zemlju koja, nažalost, ima najveća iskustva s ovako nečim. Otkako se od osamdesetih masovnije pojavljuju masovne pucnjave, okrivljavano je sve redom: filmovi, satanističke sekte, društvene igre... Devedesetih su mnogi htjeli političke poene na krivljenju video-igara. Danas se stiglo do društvenih mreža, posebno TikToka.

Rekli ste da gejmerski svijet stvarno ima svoje patologije. Na šta mislite?

Za razliku od drugih vidova zabave, video-igre možda lakše uvlače ljude. Svima koji igraju se dešavalo da se zaigraju, pa im prođe dvanaest sati pred računarom. Ko je introvertniji i više se plaši okolnog svijeta, može biti još žešće uvučen i to može biti vrsta patologije. A opet, ljudi se gube i u knjigama ili fantastičnom svijetu filmova.

Ipak, ništa od toga nije dovoljno objašnjenje pokolja. Moraju postojati neke druge patologije, psihološke predispozicije koje niču u porodici i drugdje, kao plodno tle.

Na jednom od papira koji su nađeni kod 13-godišnjeg počinioca masakra on je popisao „primary targets“ („primarne mete“) na engleskom. Vidite li tu uticaj video-igara?

To daje formu njegovom pohodu, ali nije suština. Da nije bilo video-igara, to bi bilo nešto drugo. Prije sto godina bi možda čitao "Zločin i kaznu" i udario nekog sjekirom.

Vidjeli smo tu i tamo i čestitke mladih na društvenim mrežama, gdje oni o masovnom ubistvu pričaju upravo slengom igrica, pa raspravljaju koliko je imao "kills" i slično. Kako to tumačiti?

Isto. Djeca način komunikacije formiraju kroz ono što rade i žive, to je tako otkako postoje tinejdžeri. Ovi danas igraju igrice i provode vreme na TikToku, i tu će terminologiju koristiti u stvarnom životu.

Vidim opšte zgražavanje u stilu "kako djeca mogu tako bezdušno da reaguju"? Ali, klinci u tom dobu ne mogu pojmovno da obuhvate šta se desilo, naprosto nemaju dovoljno razvijen moždani sistem da to obrade. To je neurološka činjenica.

Predsjednik Vučić je rekao da je napadač zamišljao da i u stvarnosti, kao u igrici, svako ima više života.

Da. Ne samo djeca, već i mi stariji, pogotovo srednja klasa, imamo priliku da dobar dio dana živimo virtuelno, bez dodira sa realnim štrokavim stvarima. Djeca su pogotovo učaurena u virtuelnom. Škola, kuća, telefon, malo dodira sa stvarnim. Onda i ne mogu to da obuhvate.

Pominjana je i "zapadna kultura", mada bi logičnije bilo da se priča o američkoj. Može li da se kaže da se nešto uvozi iz SAD?

Može, i odlično se primilo – ekonomski sistem. Primarna je individualna dobit, svako je za sebe, i u svemu smo u tržišnoj utakmici, od škole, preko posla do slobodnog vremena. To se nakalemilo na naše društvo koje je, kakvo god da je, do devedesetih bilo drukčije. Dobili smo užasnu smjesu u kojoj djeca mnogo drukčije odrastaju od nas, a i mi, koji smo rasli devedesetih, bitno drukčije od naših roditelja.

Da li baš zbog toga ljudi, zbunjeni, vape za odgovorima pa nude jednostavna objašnjenja ovih pokolja?

Preferira se potraga za krivcem, jednostavno rješenje. A kod nas je sve postmoderno i još nejasno – imamo diktaturu koja je zapravo demokratija, liberalni kapitalizam, ali sa socijalističkim nasljeđem. Skoro niko ne vjeruje u sistem, osim u pravo jačeg i bahatijeg.

Iz toga se često bježi u zazivanje prošlosti, a ljudi koji to rade nisu sigurni šta je baš ta prošlost. Neki će zazivati Tita, neki kralja, neki rodno društvo i smrtnu kaznu. Ali se stalno pozivaju na vremena svojih djedova kad nije bilo ovako. I nije, ali je odgovor mnogo teži i kompleksniji.

Meni kao ključno djeluje okretanje od kolektivnog ka individualnom, ka sticanju umjesto ka traženju života u kojem si miran i zadovoljan.

Priča se dosta i o ulozi medija. O ovim nedjelima se činjenice mogu brzo nabrojati, ali neprestani živi program i hiljade tekstova na portalima traže nešto novo. Da li se i zato pomalo ide u nagađanja?

Mediji treba da popune dnevni ciklus, a ovakve stvari svakog zanimaju, svi se osjećaju pogođenim, ovo je trauma. A naposlijetku, i ti mediji rade za profit. Oni više i nisu tu prevashodno da informišu, nego su nečija mašina za zaradu. Inflacija sadržaja vodi u nagađanja i razna tumačenja, pa donekle i nas dvojica to radimo.

Vlasti su brzinski donijele neke mjere, poput želje da se zauzda darknet ili da se snizi starosna granica krivične odgovornosti. Ima li to smisla?

To sa darknetom je lupetanje u prazno. To bi značilo zabranu mnogo stvari na klasičnom internetu, a to se neće desiti.

Prvi impuls i ljudi na vlasti, i onih koji pretenduju da budu na vlasti, jeste da se dodvore narodu, da djeluje kao da razmišljaju i mogu nešto brzo da urade. Stvari su kompleksne i ne mogu da tvrdim kakvi će biti efekti. Ali, recimo, ko bi prvi bio pogođen spuštanjem granice na 12 godina? Djeca koja kradu, ili prose, vjerovatno mnogo romske djece. Takve brzinske mere često pogode baš ugrožene umjesto da budu rješenje.

*Mihailo Tešić je urednik srpskog izdanja onlajn-magazina VICE. Radio je kao scenarista i pisac naracija za video-igre, i humorističku emisiju "Dnevnjak". Često se bavi američkom pop-kulturom.

( Deutsche Welle )