INTERVJU Irena Lagator Pejović: Kroz napuštene snove jedne društvene utopije

Prostranstva ljubavi, samostalna izložba crnogorske umjetnice Irene Lagator Pejović, prikazuje raznolik izbor iz njenih novijih radova. Kako tematski, tako i prostorno, ovi istraživački radovi obuhvataju teme inflacije, rada i znanja. Izložba je dio programa Nagrađeni na Memorijalu i priređuje se u okviru jubileja 150 godina od rođenja Nadežde Petrović. Na otvaranju izložbe će govoriti Branislav Dimitrijević i Mirjana Šijačić-Nikolić, a kustosi su Patricja Rilko (koja je i autor ovog razgovora) i Julka Marinković. Današnje otvaranje Izložbe Prostranstva ljubavi u Umetničkoj galeriji "Nadežda Petrović" u Čačku događa se na dan sjećanja na nacističko bombardovanje Narodne biblioteke Srbije 6. aprila 1941. godine, kada je stradalo preko 600.000 knjiga, rukopisa i dokumenata.

Izložba polazi od Vašeg rad Izvan sjećanja (2007), koji je nagrađen na 24. Memorijalu Nadežde Petrović Transformisanje sjećanja. Politike slike. Možete li to elaborirati, budući da ovaj rad propituje ne samo odnos umjetnosti i ekonomije, nego i život Nadežde Petrović, njenu umjetničku baštinu i, što je najvažnije, njen vrlo progresivan umjetnički i aktivistički stav.

- Kako ovaj rad propituje nekoliko slojeva značenja - aspekte sjećanja na djelo i lik Nadežde Petrović, savremene istorije, umjetnosti i ekonomije - izložba referiše na specifičnosti i kontekste jugoslovenskog samoupravnog i postjugoslovenskog tranzicijskog prostora. Značajno je naglasiti da, kao modernističku umjetnicu, Nadeždu Petrović je veoma zanimalo da preispituje dominantne teme reprezentacije u umjetnosti i u društvu. Takođe se posvetila redefinisanju metodologija stvaranja i u umjetnosti i u kritičkom pisanju o umjetnosti, ali isto tako i bavljenju svakodnevnim pitanjima koja pritiskaju umjetnički život. Ti procesi i iskustva su njene aktivnosti uveli u društveno-političku sferu gdje je iznosila svoje misli o umjetnosti kao najdirektnijem tumaču i edukatoru društva. Njen umjetnički i aktivistički stav je i dan danas vrlo vitalan i veoma uvažen.

Ona je bila prva žena koja je na novčanici (vrijednost 200 dinara) prikazana kao individua, kao umjetnica ali i kao dobrovoljna bolničarka tokom Prvog svjetskog rata. Početkom 2007. neposredno po razdruživanju SRJ, na radiju sam čula objavu kojom su se građani obavještavali da se svaka tada aktuelna novčanica može do kraja 2012. godine zamijeniti za novu na kojoj će biti ispisan naziv nove države. To je značilo da je novčanica na kojoj je prvi put prikazan stvarni ženski lik a ne alegorija, istovremeno i dio poslednje serije novčanica koja će na sebi nositi riječ Jugoslavija...

Nakon poziva za učešće na 24. Memorijalu Nadežde Petrović, odlučila sam da radim sa tim, još uvijek važećim novčanicama čija sudbina i sadržaj će se za koju godinu promijeniti. Osmislila sam specifični čin pozajmljivanja određenog broja novčanica od Narodne banke, uz moj predlog da ih vratitim banci u obliku umjetničkog djela za njenu stalnu muzejsku postavku. Bila sam zainteresovana za strategiju intervencije jezika savremene umjetnosti u muzejskoj strukturi koja njoj nije namijenjena.

Za naziv izložbe Prostranstva ljubavi, kao jednu od referentnih tačaka uzimate istoimeni Zbornik nagrađenih i pohvaljenih učeničkih radova na literarnim konkursima SUBNOR-a u Somboru 1978-1984, objavljenog 1985. godine na temu NOP u Jugoslaviji, veće jednakosti i solidarnosti, mosta čovjeka ka čovjeku u ime slobode. Primjera radi, jedan od tih tekstova je napisala Mirjana Šijačić, učenica VIII razreda. Ona s nama dijeli razmišljanje šta bi učinila da je na mjestu Ronalda Regana, i neustrašivo zamišlja vrijeme bez sukoba, ratova i granica. Ne samo tekst, već je na neki način i dosadašnja praksa Mirjane Šijačić usmjerila Vaše dalje istraživanje i jedan od radova predstavljenih na izložbi. Možete li s nama podijeliti proces ovog istraživanja?

- Modularna instalacija Sve silno oružje stavila bih u muzeje koje niko ne obilazi kroz koju se može hodati, prikazuje stranice iz stotinu godina starih albuma metalografije objavljenih od strane metalografskog instituta iz Dizeldorfa. Njih sam dobila na poklon od naučnika koji je želio ostati anoniman. Izvlačim ih iz originalnog konteksta kao stranice korišćene u kontrolnim procedurama za predvidljivost uzajamnih reakcija između metala i legura, što su procesi upotrebljavani i u vojnoj industriji. Dajem im drugačiju svrhu: da stvore prostore za kritičku interpretaciju industrija destrukcije.

Naziv instalacije potiče iz srca protestnog teksta te mlade učenice iz 1980-tih koji je nazvala Da sam na mestu Ronalda Regana, objavljenog u zborniku Prostranstva ljubavi. Ona bi sve silno oružje stavila u muzeje koje niko ne obilazi. Njen snažan osjećaj za moral i iskrena potreba da popravi ono što je oštećeno predstavlja glas iz prošlosti čija je relevantnost i više nego hitna u sadašnjosti. A upravo je taj osjećaj hitnosti ono što stvara znanje protiv buke oružja, njenim glasom kao kolektivnim, otjelotvorenim i stoga učinjenim vidljivim u ovoj instalaciji modula. U njoj se nalazimo kao u nekoj vrsti živog arhiva alternativnog znanja koje se ponavlja i širi, baš kao što eho putuje i ponovo se pojavljuje u krajoliku, ne oštećujući ga već ga nadopunjava. Interpretacijom njenog školskog teksta u kontekstu sadašnjih kriza, vidimo da ona ukazuje na kulturne, finansijske i tehnološke uslove koji dovode do vladavine nerazuma, tretirajući uzroke i posledice potonjeg.

Ako je eho neophodan odgovor, onda se publici obaviještenoj o podacima izloženim u svojevrsnoj sobi za hitne intervencije daje uloga prenosnika eha Mirjaninog glasa kao djeteta. Njen glas, koji se autonomno protivi ratnom narativu, podiže svijest o mogućnosti mnoštva heterogenih glasova u našoj zajedničkoj borbi protiv uništavanja Planete i obrazloženja nerazuma (John Roberts). Gdje bismo drugo mogli početi da poništavamo politički nerazum ako ne u umjetnosti i imaginaciji, kao radikalnim prostorima kritičkog stava.

Istraživanje me je odvelo na Šumarski fakultet Univerziteta u Beogradu gdje sam se upoznala sa naučnim pristupom prof. dr Mirjane Šijačić-Nikolić kao i njene koleginice prof. dr Snežane Belanović-Simić. Proces je doveo do umjetničkog djela Sredstva koja mogu doprinijeti fitoremedijaciji zagađenih područja, tekstualne instalacije koja čini vidljivim činjenice o vegetaciji pogodnoj za fitoremedijaciju - sposobnost određenih biljaka da izvlače teške metale iz tla i zagađenih područja.

Ako je umjetnost možda korisnija od biologije za razumijevanje prirode (Emanuele Coccia), onda se ovi natpisi mogu shvatiti kao urgentni ustav koji služi našoj sadašnjosti i štiti nam budućnost od nas samih, stanovnika koji su postali Zemljini najneprijatniji i najzamorniji žitelji (Stefano Mancuso). Budući da biotop i stanište živog svijeta čine nerazdvojivu cjelinu, a umjetnost je uvijek odraz stvarnosti, u danas prisutnoj globalnoj krizi se nameće zaključak da je zajednička budućnost moguća samo u uslovima mirnog suživota, naše rekalibracije s biokulturom, te naše brige za tlo, vodu, vazduh, klimu, kao i jednih za druge.

Znamo da se umjetnost bavi različitim upotrebama sredstava za predstavljanje u svom klasičnom i modernom programu. Ovaj prvi je predstavljao stvarnost pomoću sredstava kao što su boja, površina, tačka, linija… dok potonji poriče reprezentaciju svijeta i fokusira se isključivo na sama sredstva predstavljanja (Peter Weibel). Ako se osvrnemo makar u prethodni vijek, a kroz prizmu i dalje prisutne pandemije, vidjećemo krhkost i patnju za većinu, a napredak i izume za manjinu. Postaje očigledno da je, tokom raznoraznih ideoloških kriza, kultura instrumentalizovana do nivoa impotencije. To je razlog zašto ova instalacija nastoji da djeluje ovdje i sada, koristeći drugačija sredstva i slušajući šta nam biljke imaju reći o našoj trenutnoj disonantnoj, opasnoj i drastično izmijenjenoj stvarnosti koju smo oblikovali na takav način da i sami jedva preživljavamo u njoj.

Gotovo svaki rad na izložbi konstruisan je u odnosu na više glasova - ili, poput novčanica, odabira knjiga ili vunenih niti, kako bi se doveli u pitanje određeni pojedinačni stejtmenti. Fokusirate se na serijalnost, ponavljanje i arhiviranje, a manje na dominantnost autorskog glasa. Možete li nam reći nešto više o ovoj metodologiji?

- Zainteresovana za zajedništvo, glas mnogih ljudi, za zajednički osjećaj prema prirodnom okruženju i ne-samo-ljudski svijet, fokusiram se na citate iz svakodnevnog društvenog života i pretvaram ih u kritički, poetski i etičko-estetski jezik. Razvijam svoju umjetnost neograničene odgovornosti koja propituje vidljivo, nadilazi to propitivanje i podstiče nas ne samo da osvijestimo neki problem, već i da razumijemo kompleksnost odnosa koji ga stvaraju. Umjetnost neograničene odgovornosti radi sa značenjem kritičko-teorijske linije savremene umjetnosti koja kroz raspravu, opis i predlog oporavka savremenosti učestvuje u proizvodnji odgovora na karakter površnosti i amneziju u koju zapada jedno društvo.

Možete li nam nacrtati kritičku mapu svake sobe i objasniti kako ste odlučili predstaviti istraživanje i složenost informacija koje ste oblikovali i kako biste podstakli publiku da se kreće kroz njih?

- Izložbe se razvija istoricizacijom kroz tri povezane cjeline. One se odnose na relacije između procesa inflacije, rada i znanja, stvarajući kritička i poetička pitanja o mogućnostima njihove inverzije u inflaciju znanja rada. Izložba postaje arhiv buđenja emancipacije unapređujući činjenje vidljivim u alternativno i simbiotičko društveno djelovanje.

Interesuje me medij izložbe kao onaj koji može odigrati funkciju svijetla u vremenima društvene i političke krize. Zato ovu izložbu možemo shvatiti i kao eko-socijalni sistem za održanje života i političkih međuzavisnosti različitih svjetova. U sobi pod nazivom Inflacija kritički možemo iščitavati odnos novca, fiskalizacije i potrošnje. U drugoj sobi koja se odnosi na proces rada, kritički pristupam kulturnom sektoru pokazujući i nudeći modele autonomnog djelovanja kako bi se ti impulsi reflektovali u trećoj sobi. Ta nam soba pokazuje različite vrste i upotrebe znanja i govori nam o stalnoj potrebi za kritičkom sviješću o mjestu koje jezik, kao i procesi prevođenja između društvenih sektora, zauzimaju u oblikovanju našeg svakodnevnog života.

Radnički univerzitet, prikazan estetikom slobodne biblioteke, čini se da otvara polemična pitanja - s jedne strane, to je kolektivizirano, svima dostupno znanje, a s druge strane pokazuje kako moć može instrumentalizovati znanje.

- Kolekcija brošura “Radnički univerzitet” ima više cjelina i kola poput: astronautika, astronomija, automatika, brak i porodica, ekonomika preduzeća, elektronika, etika, filozofija, industrijska psihologija, osnove naučnog socijalizma, književnost, međunarodni radnički i sindikalni pokret, nauka i religija, podizanje i vaspitanje djece, produktivnost rada, psihologija, radničko samoupravljanje, raspodjela, sociologija, umjetnost, ustav SFRJ… Njih sam počela otkupljivati od porodica koje su rasprodavale svoje biblioteke tokom perioda pandemijske izolacije.

U saradnji sa Umjetničkom galerijom “Nadežda Petrović” sakupila sam značajan broj originalnih primjeraka iz fondova nekoliko biblioteka bivših jugoslovenskih republika, kao i iz privatnih arhiva. Naslovi su istovremeno objavljivani na oba pisma, ćirilicom i latinicom. To se podudara sa proklamovanim zalaganjima po pitanju ravnopravnosti i solidarnosti u jednom multietničkom, multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu kakvo je bilo jugoslovensko. Ipak, istraživanje nam može ukazati i na činjenicu da su ove knjižice iz mnogih bibliotečkih fondova danas povučene zbog neaktuelnosti. Zato, instalacija Radnički univerzitet pokazuje da su brojne preokupacije samoupravnog sistema i pokušaja organizovanja svakodnevice, jednako relevantne i danas.

Izloženi primjerci dostupni su posjetiocima za čitanje. Međutim, jedan dio se nalazi izvan dohvata ruke. Naslovi smješteni u toj zoni ove interaktivne instalacije podsjetnik su na zaustavljene, napuštene i neostvarene snove jedne društvene utopije.

Koju metodu koristite za privlačenje radne snage publike u smislu ukazivanja na hitnost alternativnih ekonomija ili ekološke hitnosti?

- Najadekvatnije bi to bilo opisati pomoću dvije instalacije zastupljene na izložbi. Instalacija Mreže, čvorovi, horizonti, kompozicija je od mnoštva raznobojnih niti ručno namotanih u mala klupka. Jednim krajem pričvršćena su za mreže, dok je njihov drugi kraj slobodan i predviđen za interakciju sa posjetiocima. Izvlačenjem pojedinačnih niti ka dubini prostora, posjetioci učestvuju u procesu odmotavanja klupka uspostavljajući fizičku vezu sa radom i materijalom, mijenjajući ga, te čineći vidljivim njegovu pozadinu - mrežu. Učešćem publike u kreiranju vidljivosti ideje kolorističkog i inkluzivnog horizonta, aktivira se misao o širem i užem kontekstu u kome rad nastaje: današnjim globalnim ekološkim, socijalnim i političkim nemirima ali i kulturnom kontekstu svakodnevice. Ono što je ovdje izloženo je naš zajednički rad. On postaje proživljeno iskustvo i dokument svjedočenja da naš razvoj i djelovanje na planeti zavise od naše kolektivne odgovornosti.

Rad takođe pokreće razmišljanje o kolaborativnim oblicima stvaranja ukazujući nam na potencijal uviđanja zamršenosti i složenosti sadašnjeg trenutka, u nadi da to činjenje vidljivim kako stvari stoje može pokrenuti strategije zajedništva i solidarnosti u toku tekućih zdravstvenih, ekonomskih, prirodnih i političkih kriza.

Nakon zatvaranja izložbe, u saradnji sa institucijom domaćinom, angažovaću unajmljene radnike da konce vrate u klupka i zajedno sa mnom pripreme instalaciju za sledeću izložbu. Time razvijam stvarni model alternativne ekonomije za nezaposlene. Prvi takav model podrške realizovala sam nakon izložbe Umjetnost na delu. Na raskršću između utopije i (ne)zavisnosti, Muzej savremene umetnosti (MSUM), u Ljubljani, 2023. godine, što će se nastaviti i nakon tekuće izložbe Prostranstva ljubavi.

Druga instalacija koja se odnosi na navedene probleme je Sredstva koja mogu doprinijeti fitoremedijaciji zagađenih područja. Tu polazim od presjeka jezika, umjetnosti i nauke kako bih, u smislu ekološke hitnosti, ukazala na činjenice o sposobnosti pojedinih biljaka da izvlače teške metale iz tla i zagađenih područja, ali što je još važnije, ukazivanja na paradokse koji dovode do stanja koja treba liječiti. Ono što prvo vidite na zidu je skup riječi koji izgleda kao poezija. A zatim, publika otkriva da ono što bi trebali biti stihovi, u osnovi je popis imena vrsta i hemijskih znakova teških metala koje ta vrsta izvlači iz tla i vazduha, kao i naučnih referenci. Ova instalacija baca svijetlo na drugačiji model zajednice, u kojem je uloga umjetnosti da komunicira principe brige i veće recipročnosti u svijetu ujedinjenih vrsta.

( Patricja Rilko )