Galeb na Tibru

U povratku iz Džakarte, đe sam vaktile intervjuisao Adama Malika, potpredsjednika Indonezije, zanoćih u Singapuru, odakle sam sjutradan imao avion za Evropu. Razgledao sam s interesovanjem grad-državu, napravio desetak fotografija, pogotovo iz starog dijela Singapura, pa sam tekst s fotografijama poslao zagrebačkom nedjeljniku “Danas”. Na impresumu sam vidio ime Inoslava Beškera, urednika spoljnopolitičke rubrike i njemu uputio. Nijesam ga poznavao. Već u sljedećem broju izišla je na nekoliko strana moja reportaža.

Bešker mi je telefonirao.

- Imate li još ovakvih tekstova?.

- Nemam.

- Šteta!

Bio mi je igbalan.

Iz “Danasa” su mi poslali takav honorar da sam odmah otišao u titogradsku Robnu kuću “Beograd” i kupio odijelo.

Petnaestak godina kasnije, u rimskom hotelu “Ekscelzior”, na znamenitoj Via Veneto, pratim konferenciju za novinare Medlin Olbrajt, državne sekretarke Sjedinjenih Američkih Država. Neko spomenu ime Bešker. Predstavih mu se.

- O, raduje me kad me se po dobru sjećate! Mene je ovdje postavio Radnički savjet “Vjesnika” za dopisnika. Ali Radnički savjet je u međuvremenu rasformiran, pa sada nema ko da me smijeni! - priča mi kroz osmjeh Inoslav Bešker. - Sada sam dopisnik iz Rima “Jutarnjeg lista”.

Prijatan susret u “Ekscelzioru”.

Rim sam vidio tek poslije niza svjetskih metropola. Tako se namjestilo… A onda sam zaređao i raznim povodima desetak puta boravio u gradu na Tibru.

- Ne putuje se lako - zborio je vojvoda Gavro Vuković, dugogodišnji ministar inostranih djela Crne Gore. - Crnogorci vazda u nemaštini. Putuje se o tanku novčaniku. Mi Crnogorci putovali smo po inostranstvu raznim misijama ali sa veoma skromnim dijurmama, skoro nikakvim…

Tačno.

Dolazio je vojvoda Gavro u Rim tajnovitom misijom da izdejstvuje priznanje crnogorskog Kraljevskog Visočanstva. Na svečanoj večeri u palati Kvirinale, italijanski monarh obećao je da će Italija, Njemačka i Austrougarska priznati titulu Kraljevskog Visočanstva, a njegova zemlja, Italija, svojom diplomatijom afirmisati crnogorske interese…

Plovi proljeće niz zelenkasti Tibar.

Ne čuje se, ne talasa, tih, ne pušta glasa, dostojanstven, otmjen, kao cio ovaj čudesni grad-muzej… Putuje, putuje, Tibar k moru. Da ga nije, ne bi ni Rima bilo, osnovanog oko sedamstopedesete godine prije Hristova rođenja, đe je vučica, kaže legenda, zadojila blizance, Rema i Romula…

Fudbaleri bordo-narandžaste “Rome”, na svojim grbovima nose vučicu.

I: evo me, onomad, u Rimu, s četrnaestogodišnjim unukom, Maksimom, polumaturantom; da vidi Rim. Ima, srećom, low cost kompanija, pa se za nevelike pare može stići do glavnog grada Italije i drugih evropskih destinacija. Avion prepun. Uglavnom mladi svijet, s ruksacima i bočicom vode; putuju, putuju. I dobro je što posjećuju Rim; smjerni, disciplinovani, već podsjećaju na iskusne svjetske globtrotere.

Dok se vozimo s aerodroma Fjumicino prema našem hotelu, gledam unuka kako priljubljen uz prozor autobusa, s interesovanjem razgleda grad. I prađed mu, Maksim, čije ime nosi, pohodio je Rim, još od davne 1944. kad je u Italiji bio šef Kancelarije Štaba Baze Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Vedar, topao dan; Rimljanke i Rimljani već se uljetili…

Posjetili smo kolosalni Koloseum, zatim Španski trg. Ispred Ambasade Španije, vojno vozilo u kamuflažnim bojama, s nekoliko vojnika.

U ove proljećnje dane Rim vri od mnogobrojnih turista; povrvili sa svih strana svijeta. Uglavnom mladi ljudi i pođekoji starac u kolicima ili s tronogom hodalicom. Na Španske stepenice nijesmo se popeli. Zabranjeno je da se sjedi na njima. Neke fontane ograđene su policijskim ogradama. Ispred Fontane di Trevi postavljena je policijska ograda, pa ako hoćete da prebacite preko glave novčić, kao tradicionalni znak ponovnog dolaska u Rim, nije sigurno da ćete potrefiti fontanu. Morate se okrenuti licem prema njoj i snažno zafrlecati vaš “ćentez”. I ja tako uradih, ali moj novčić pogodi mermernu ivicu fontane, no ipak odskoči i bućnu u vodu! Znači, opet ću doći u Rim?! Ko zna? Možda… A moj unuk, Maksim, iz prve zatalasa zelenkaste vode kultne Fontane, poznate i po čuvenoj sceni Anite Ekberg i Marčela Mastrojanija u filmu Federika Felinia “Sladak život”, koji je osvojio Oskara, donio svjetsku slavu Feliniju, a Aniti titulu boginje seksa.

Oko Fontane di Trevi, sagrađene u osamnaestom vijeku, tiskaju se čitave kolone turista; pravi krkljanac.

- Ragaci! Ragaci! - uzvikuju grlati lokalni fotografi, vješto se probijajući kroz ogromnu masu svijeta. - Mi ćemo vam s našim fotoaparatima napraviti prave fotografije… Ragaci! Ragaci…

A “ragaci” se i ne obrću; svickaju telefoni. Lete slike na sve strane svijeta.

Idemo uz Via Veneto, da unuku pokažem nekadašnju rezidenciju kraljice Jelene, crnogorske princeze, ćerke Knjaza Nikole, koja se 1896. udala za italijanskog prijestolonasljednika Vitoria Emanuela od Savoje. Sada je u toj palati Ambasada Sjedinjenih Američkih Država.

Hrlili su Rimu Crnogorci. Slikar Pero Poček, rođen je na Cetinju 1878. godine, umro u Rimu, 1963. Završio je Akademiju u Napulju i pripadao generaciji prvih crnogorskih školovanih slikara. I Milo Milunović se obrazovao u Italiji.

Cetinjanin, Baro Živković Barone, katapultirao se s lakoćom u rimsko visoko društvo; drugovao sa Sofijom Loren, Đinom Lolobriđidom, Klaudijom Kardinale, Silvanom Mangano, Monikom Viti…

Njegov mlađi brat, slikar, Đoko Žigalj, zabavan, duhovit.

- Ovaj mlađi mi je malo lapnuo! - veli Žigaljeva majka. - Poslala sam ga na pjacu da kupi krtole, a on mi donio glavicu kupusa…

I sestra im, Desa Živković, ljepotica, moja školska drugarica, boravila je katkad u Rimu. Igrala je u prvom crnogorskom igranom filmu, “Lažni car Šćepan Mali”, (Lovćen film, 1955) koji je režirao Velimir Veljo Stojanović; scenarista Ratko Đurović, direktor produkcije Aleksije Leko Obradović.

U Rimu je živio i crnogorski slikar Đeljoš Đokaj, a reditelj Veljko Bulajić, studirao režiju…

U rimskoj galeriji “Đulija”, slavni slikar Vojo Stanić, izložio je četrdesetpet slika i boravio dvadesetak dana, koliko je trajala njegova izložba.

- Dobro sam prošao u Rimu, dosta sam slika prodao - pričao mi je Stanić. - Ali, da ti pravo kažem, jedva sam čekao da se vratim u Crnu Goru, da bih slikao. Ja rijetko crtam, ali sam poželio da slikam, pa sam u Rimu napravio niz crteža iz kojih ću praviti slike…

Rimska kritika se veoma pohvalno izrazila o Stanićevim slikama.

- Stanić je Crnogorac i vuče dubok, vrlo čvrst korijen iz svog zavičaja - zabilježio je rimski likovni kritičar. - Stanić je veliki radoznalac. On uvijek uspijeva da u sliku stavi ljudsko biće…

Reče mi Vojo da mu je lijepo bilo u Rimu, a pogotovo u osteriji “Da Peppino”.

Šetamo ulicama rimskim, prekrivenim granitnom kaldrmom, izlizanom od viševjekovnog trajanja. U kafeu ispred Panteona, popismo piće. I Trg Navona preplavljen turistima. U poprečnim uličicama planduje poneki plavo-bijeli, mali policijski “fiat”.

Živjela je nekoliko godina u Rimu istaknuta crnogorska slikarka, Nikšićanka, Vasilisa Radojević. Jedne noći kasne, vraćajući se s nekog tuluma, društvo se raspjevalo, razgalamilo, nedaleko od Fontane di Trevi. Odjednom, čovjek u pidžami s mansarde poče da viče na njih što mu remete san. Bio je to Sandro Pertini, legendarni predsjednik Italije! Sa suprugom, bivšom novinarkom, stanovao je na jednoj mansardi na Trgu Trevi. Njegova supruga nije vodila život prve dame Italije i nikad nije ušla u predsjedničku palatu Kvirinale.

- Ja se, kao svaki radnik i prvi zaposleni države, vraćam uveče kući - govorio je Sandro. - Tu postajem običan građanin, prepuštam se intimi porodice, osjećam se komotnije, slobodnije…

Objavio je knjigu “Šest presuda - dva bijega”.

- To je knjiga s dosta interesantnih podataka i, kako se pokazalo, laka za čitanje - isticao je Pertini. - Ona je svojevrsno svjedočenje jednog dugog i teškog vremena fašističke diktature. Knjigu sam zamislio kao poruku mladima. To sam i napisao u predgovoru. Mladi treba da shvate da aveti prošlosti, fašizam i diktatura, nijesu izgnani zauvijek nego su još prisutni. Takođe, mladi treba da shvate da se demokratija i sloboda moraju iznova osvajati i stalno braniti…

Predsjednik Italije, Sandro Pertini, doputovao je 21. septembra 1983. u dvodnevnu posjetu Crnoj Gori, da u Pljevljima prisustvuje proslavi četrdesetogodišnjice formiranja italijanske divizije “Garibaldi”, koja je 1943. osnovana u tom gradu. Borila se protiv fašizma u sastavu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

…Na ogradi mosta, nedaleko od Castela Sant’ Angelo, stoji galeb. Nepomičan. Pomislih da je skulptura, ali nije. Plašeći se da ne odleti, priđosmo mu na prstima; galeb kao da pozira; ugovio. Slikam se sa svojim unukom; a između nas kočoperni galeb rimski...

Stigosmo na desnu obalu Tibra, na Piazza S. Maria in Trastevere 13. Drevni trg; na njemu divna bašta restorana “Sabatini”. Nijednog slobodnog stola. Sat s bazilike Svete Marie, otvorene 1143. godine, objavi podne… Ispred Crkve, najstarije u Rimu, džip i vojnici u maskirnim uniformama… Čuvaju drevne spomenike kulture.

Duh se Njegošev vije ulicama rimskim. Stasiti vladika, gospodar crnogorski, u zlatnoj crnogorskoj robi, često je pohodio Trst, Rim, Napulj… Šetao je Rimom, baš u proljeće, aprila 1851. godine.

Razgledajući rimske znamenitosti, ušao je u crkvu Svetog Petra, đe su mu pokazali lanac kojim je Sveti Petar u jerusalimskoj tamnici bio vezan. Vladika je kratko uzeo u ruke lanac i reče: “Ala su ga dobro vezali!” I odmah ga vratio zabezeknutom kaluđeru koji je prozborio: “Zar ga neće vaša svjetost cjelivati?” Vladika mu odgovori: “Crnogorci ne ljube lance!”

Arrivederci, Roma!

( Slobodan Vuković )