Lažno lice hiperrealizma

Po zvaničnim podacima jedna od najposjećenijih izložbi u Parizu naslovljena “Hyperrealisme - ceci n est pas un corp” (Hiperrealizam - ovo nije tijelo) održavala se u Muzeju Majol od 8. septembra 2022. do 5. marta 2023. godine. Ovaj zapis o izložbi više je razmišljanje o jednom fenomenu likovnosti potaknut njenim konceptom nego standardna forma osvrta na izložene radove. Nakon veoma uspješnih prezentacija u Bilbau, Roterdamu, Kamberi, Liježu, Briselu i Lionu svoj je izlagački put, po tvrdnjama organizatora, izložba krunisala pariškom prezentacijom. Na izložbi je bilo izloženo četrdeset skulptura savremenih kipara koji se smatraju najboljim majstorima ovog likovnog izraza.

Podsjetimo kako se hiperrealizam javio u Sjedinjenim američkim državama poglavito kao reakcija na apstraktnu umjetnost. Ovakav način izražavanja ubrzo je dobio internacionalno značenje potaknuvši na stvaralaštvo umjetnike iz drugih dijelova svijeta. Trebalo je prikazati stvarnost u njenoj realnoj uvjerljivosti, podjednako u slikarstvu i skulpturi. Ovaj je način izražavanja pokazao iznad svega kako je ljudsko tijelo uvijek, bez obzira na različitosti prikazivanja odnosno interpretiranja, ostalo trajna tema i inspiracija za umjetničke kreacije.

Na izložbi u Muzeju Majol izdvajala su se djela autora koji su se dokazali kao najizrazitiji predstavnici ovog umjetničkog smjera, Džorž Segal, Džon de Andrea, Duan Hanson, Ron Mucek, Mauricio Katelan, Sem Džinks, Žak Verdin, Karol A. Fuerman i drugi. Ono što je nedvojbeno fasciniralo posjetitelje izložbe, čemu sam bio svjedokom, jest postignut ekstremno visok stupanj prikazanog realizma. Tome je posebno pridonio koncept postavke izložbe. Eksponati su bili raspoređeni u tamnom prostoru, gotovo u mraku, osvijetljeni galerijskim spot svjetlima tako da se tim svjetlosnim efektom stvarnost skulptura činila životnom. Kao da se na momente radilo o nekoj vrsti kazališne bizarne scenografije s nijemim akterima koji ne komuniciraju međusobno. Ovaj je efekt “živog” bio izrazito naglašen u figurama odjevenim u pravu, konfekcijsku odjeću. Ovakvo inzistiranje na realnom preko odjeće i popratnih predmeta ovisno o prikazanom motivu, naročito u radovima Duana Hansona, postiže u potpunosti umjetnikov željeni cilj, ali isto tako njegovo umijeće ili vještinu izrade kipa (izložbu su pratili i dokumentarni filmovi o nastanku hiperrealističkih skulptura) nužno povezuje s realizmom voštanih figura slavnih osoba u muzeju Madam Tiso u Londonu.

U ovom slučaju se nameće problematsko pitanje u smislu gdje završava umjetnost a počinje savršena zanatska vještina. Kakva je razlika između hiperrealizma jedne anonimne osobe, nekog radnika ili turiste u skulpturi spomenutog američkog kipara i figure neke od slavnih osoba kao na primjer Merlin Monro ili Elvisa Prislija u spomenutom londonskom muzeju? Ovakvo pitanje može biti tema za neku moguću raspravu. Stupanj uvjerljivosti izloženih skulptura na pariškoj izložbi je bio toliki da se u naslovu izložbe dodatno naglasilo “ovo nisu tijela”. Očito je organizator izložbe smatrao da spomenutu sintagmu treba staviti u naslov projekta kao domišljat način da se još više pojača interes publike i njeno afektivno percipiranje izložaka, premda posjetitelji unaprijed, po prirodi stvari, znaju što predstavlja ono što namjeravaju vidjeti. Zanimljivo je također kako se u popratnim informacijama o izložbi postavlja pitanje je li riječ o “realnosti, umjetnosti ili kopiji”. Ako je cilj umjetničkog hiperrealističkog djela (a jest) doseći stupanj izloženog kao da je živo a oblikovano je u vosku, poliesteru ili obojanoj bronci onda se autorova kreativnost (izbor motiva, kompozicija itd.), ipak svodi na umijeće, umjetnost na zanat, vješto koristeći suvremene tehnološke postupke izrade. Stoga su navedene kategorije moguće u stanovitoj mjeri, posebno one koje se odnose na “realnost” i na “umjetnost”. Obzirom da je stvaralačka inventivnost svedena na realističku uvjerljivost hijerarhija vrijednosti djela nužno se uspostavlja uvjerljivošću hiperrealnog. Ali ono što želi imitirati život, dakle stvarnost, stavlja se u kontekst u kojem se nužno pravi razlika između stvarnog i onog što jest ustvari obmana stvarnog. Kopija ima najmanje smisla jer je po srijedi ipak umjetnički rad.

Ono što se, po mom mišljenju krivo navodilo u komentarima izložbe u Muzeju Majol jest stavljanje izloženih skulptura u kontekst filozofsko estetskih kategorija referirajući se pritom na Magritovu poznatu sliku na kojoj je naslikana lula ispod koje, također kistom urađeno piše “Ovo nije lula”. Dakle, problem prikazivanja realnog predmeta u slikarstvu je sasvim nešto drugo i funkcionira na način koji je nespojiv s medijem skulpture. Ako naslikana lula nije lula, ali ipak jest lula u svojoj slikarskoj iluziji ovog predmeta za pušenje u dvodimenzionalnom prostoru slikarskog platna, onda stvarnost slike naslikanog predmeta ima odrečnu logiku. Naslikana lula nije lula nego slika lule. Ovako se nešto po prirodi samog medija skulpture ne može odnositi na trodimenzionalni, opipljivi predmet u hiperrealističkoj maniri. Živo tijelo ili ovo skulptorsko jest opipljivo i stvarno tijelo u svojoj konvencionalnoj ili umjetničkoj stvarnosti. Međutim, ova atraktivna izložba potencirala je jedan problem koji bi je manje opterećivao da je bila postavljena u nekom drugom pariškom izložbenom prostoru a ne u prostorima muzeja velikog skulptora Aristidea Majola. S jedne strane je jasna intencija organizatora koncepta izložbe da se vidi, ako tako mogu reći u nedostatku prikladnije riječi, razvoj skulpture u jednoj od njenih savremenih dimenzija u odnosu na modernog francuskog majstora i na kiparsku tradiciju uopšte. Po mom mišljenju takav spoj više ide u korist Majolvoj umjetnosti nego njegovim savremenim kolegama čija je djela ugostio njegov muzej. Primjer za to je postavljanje jedne De Andreine skulpture nagog ženskog tijela u prostoriji s nekoliko Majolovih skulptura aktova. Ženska brončana tijela zelenkaste patine francuskog majstora, pojednostavljene kompaktne forme njihove nagosti, izgledala su življe i privlačnije od “stvarne” hiperrealističke žene američkog kipara. U svoj svojoj objektivnosti corpusa femininuma na čijoj se umjetnoj puti naziru čak i pore, De Andreina žena među svojim umjetničkim predhodnicama djeluje sasvim obično, kao kakva lutka, bez vitalnosti, bez emaniranja senzualnosti ili energije, bez nužne životnosti koja bi trebala ispunjavati djelo umjetnika kojemu u osnovi nije cilj realnost po sebi, stvarnost od koje polazi, nego kreativno izražen doživljaj te realnosti. Zato mi se čini kako je ovako koncipirana izložba skulptura ustvari pokazala realizam lažnog lica hiperrealizma. Napominjem kako se u spomenutoj komparaciji ta bitna razlika ne može osjetiti putem medija fotografije u katalozima, knjigama ili snimljenim filmovima. Jer stvarnost iluzije fotografske ili filmske slike daje također lažnu sliku stvari. Skulptura je umjetnički oblik koji se mora vidjeti i doživjeti u prostoru. Da sam kojim slučajem ovu izložbu vidio putem kataloga ne bih imao potrebu napisati ovaj tekst. Na kraju realnost je ono što je u suštini neprikazivo i za slikarstvo i za kiparstvo, iako u umjetnosti ta realnost permanentno egzistira u svoj različitosti svoje pojavnosti. To se potvrdilo i u ovom slučaju hiperrealističke skulpture.

( Dimitrije Popović )