Dug je put, a ja ne odustajem

Hannah honey was a peachy kind of girl/ Her eyes were hazel/ And her nose were slightly curved The Rolling Stones, "Memory Motel", Black & Blue (Rolling Stones, 1976.)

Ovo što slijedi je priča o cinizmu, više nego što je cinična priča. Oprosti mi arhitekturice, gdje god da si jutros...

Dakle, startovala me u prošlu subotu, 2. septembra, jedna arhitektica - Podgoričanka mlada - mnogo mlada, mnogo slatka - i ne bez neke, vrlo interesantne note zluradosti u tim njenim pametnim okicama boje lješnika (hazel).

I veli mi da me nije vidjela na proslavi 20 godina Vijesti, u petak, 1. septembra, pod Šipčanikom.

— Priznaj! Namjerno si se izgubio u nekom od onih tunela, a poslije nikako nisi uspijevao da pronađeš izlaz - a way out - je li to?

Nije mi se dopao start. Pokušah da okrenem u drugom pravcu.

— Da ti nisam malo falio tamo. Slučajno?

— E sad, to je teško pitanje. Da si mi baš falio - nisi - ali, recimo, primijetila jesam da te nema.

— I to je dosta. I previše.

Ispostavilo se da je ta Podgoričanka, arhitektica - mnogo mlada, mnogo slatka - bila jedina osoba u cijelom univezumu (uz još jednu osobu, ili dvije, ali te osobe su nebitne) koja je imala komentar na moj izostanak sa proslave 20 godina Vijesti.

— Poootpuno sam zaboravio na tu proslavu. Priznajem. Ali nisam zaboravio, vidiš, da u četvrtak veče, 31. avgusta, pošaljem Balši Brkoviću tekst za ART. Show must go on - to je najbitnije.

— Visoki profesionalac, osoba od velikog povjerenja i pouzdan partner, skoro pa nadgrobni spomenik - to je ta linija loženja - jesam li pogodila?

Ignorisah i ovo i probah u tzv. ispovijednom pravcu, pozivajući se na njen nesumnjivi intelekt.

— Ne mogu da se otkačim od te devete strane. Navučen sam. Vjerovatno su i Vijesti navučene na moje tekstove, ne vjerujem da bi mi plaćali 100 eura mjesečno - 2 puta po 50 eura mjesečno - da im nije važna moja strana. Taman da platim Internet, telefon, ratu za komp i da uzmem malo...

— Ako sam dobro čula, pišeš tekstove preko cijele strane - svake subote - za 100 eura po tekstu!?

Odvajala je svaki slog.

— Ne mogu da vjerujem da pišeš tekstove za 100 eura čovječe! Pa to je ništa. Skoro pa ništa! Ni-šta!

— Ma nije 100 eura po tekstu, nego 100 eura mjesečno, za tekst svake subote.

Osjetih da je priča otišla pod vodu, što bi se reklo, ali nekako se ipak pribrah.

— Ne mogu da vjerujem da si toliko iznenađena tom činjenicom. Ipak je to deveta strana, nije prva. Ipak su to vrlo specifične informacije, malo koga zanimaju moja snoviđenja nad CG arhitekturicom i pripadajućim joj urbanizmom. Ali ipak imam, sa druge strane, jak osjećaj da kroz insistiranje na buđenju arhitektonsko-urbanističke svijesti ipak doprinosim boljitku. Što je neprocjenjivo, naravno.

— Slušaj me sad dobro stari druže: nema danas drugog načina da te neko uvaži, ako mu je već stalo do rabote koju obavljaš za njega, osim honorarom. Parama druže. Parama. Smiješno je što pišeš svake subote onakve i onolike tekstove za 100 eura dnevno.

Stvarno se unijela bila u sve to. Iskreno je saosjećala. Otud i ti mali lapsusi.

— Tih 100 eura su tačno toliko uvažavanja koliko moji tekstovi - onoliki i onakvi - pogađaju preferencije čitalačke publike koja kupuje Vijesti. Možda bih bio u stanju da pišem tekstove koji bi nalazili put do šireg profila čitalaca - možda, ne znam - čak sam i uspijevao, s vremena na vrijeme, tu i tamo, da napišem poneki tekst iz visokog registra - ali draže mi je da ostanem usresređen na arhitektonsko-urbanističke teme. To su teme o kojima rijetki razmišljaju. Evo, recimo...

Pogledah malo dublje u te okice boje lješnika i primijetih novu notu - notu blage anksioznosti, nazovimo to tako. Pogledah još malo dublje i osjetih da joj treba potvrda, da bi trebalo da joj potvrdim - autoritetom iza kojega stoje moj dubiozni lik i moje nepriznato, slabo plaćeno djelo - da je njena odluka da digne sidro i da potraži neka druga mora, toplija od ovoga, sasvim na mjestu. Osjetih i da joj nije lako i da joj, sasvim je izvjesno, nikad u životu neće biti lako - i da joj jednostavno nije suđeno da ostane ovdje. Otpisala je CG - i sad je na ivici litice, spremna da se baci iz gnijezda i poleti. Opet, bolje bi bilo da je neko relevantniji, mlađi i bolje plaćen od mene gurne preko ivice, neko ko bi bio voljan, možda, i da poleti za njom, sa njom, ne znam...

Umjesto da bilo što kažem - riječi su jeftine, u suštini - samo sam je malo zagrlio, onako bratski, tj. očinski - i ispade da je to bio pravi potez. Trebalo je njoj malo toga očinskoga zagrljaja...

A meni je, poslije te epizode relativno visokog intenziteta, ipak trebalo malo presabiranja.

Ali ne lezi vraže. To je bilo, dakle, u subotu, a u ponedeljak - 4. septembra - ukopasmo Pura. Stari Puro nije imao, tj. nema potomstva, ja sam mu bio najbliži.

I šalimo se Puro, prekaljeni cinik, i ja, cinik u pokušaju - i to baš nekih desetak dana prije nego što će Puro izdahnuti - na teške, najteže teme, kao što je i red među crnogorskim cinicima.

— Puro, reci mi, molim te, ako se desi da umreš, ne velim da će se to desit u dogledno vrijeme, ali bi moglo da se desi, slučajno, da umreš, što ću reći ljudima, molim te, prije no što te ukopamo?

— Reci im da nikome nisam ostao dužan. I da meni niko nije ostao dužan.

Nije loše za staroga momka, morate priznati - koji bi, da je poživio, u novembru napunio 91 godinu. Lijep komad života je odvalio stari Puro - i otišao je čist kao što je i došao na ovaj svijet. Nikome dužan - niko njemu dužan. Veliko je to postignuće u današnje vrijeme. Za tu vrstu postignuća potreban je talenat - vrlo rijedak u današnje vrijeme.

Hoću da kažem da se i moj odnos prema Vijestima - odnos koji traje već 14 i kusur godina - za koje vrijeme je u Vijestima objavljeno 718 mojih tekstova/strana (ovo je 719.) - može vrlo precizno svesti na tu Purovu konstataciju: nisam Vijestima ništa dužan - a ni Vijesti nisu meni ništa dužne. Sve je tu čisto - kao suza - na obostrano zadovoljstvo, do zadnje ure.

"Mene, ako se sete na dan bezbednosti (odnosno kad budu slavili 30 godina Vijesti, op.a.), sete se, ako se ne sete nikom ništa, to je bila moja dužnost, da radim...".

Šalu na stranu, teška su vremena i Vijesti, očigledno, odbacuju sve suvišno - kao borac pred odsudni juriš - fokusirajući se na suštinu, na najubojitije informacije, na one koje realno nose novinu - a informacije koje ja pokušavam da plasiram u posljednje vrijeme ne spadaju baš u red ubitačnih. Ali Vijesti ipak nekako nalaze načina da mi isplate tih 100 eura - mjesečno, molim vas - što poštujem, definitivno.

I još govor koji sam bio spremio - za slučaj da me pozovu da kažem dvije na proslavi 20 godina Vijesti:

Odgovorno odlučivanje o pitanjima vezanim za prostor je vrlo kompleksna kategorija - i jedna od tekovina visoke civilizacije - a CG arhitektonsko-urbanistička struka - kojoj pripadam i koja bi trebalo da vodi računa o pitanjima vezano za naš, svima nama najdraži prostor - u konstantnom je povlačenju, da ne kažem opadanju, već dugi niz godina, bez ikakvih naznaka namjere da preuzme svoje ingerencije. Tako da sve intenzivnije osjećam da moji subotnji vapaji ne pronalaze lako put do publike. Pogotovo arhitektonsko-urbanističke publike.

U to ime, ne odustajem. Dug je put preda mnom. Ko će ako neću ja. Mora neko itd.

( Borislav Vukićević )