Kolektivna memorija se zagubila, a važna je za opstanak
Akademska slikarka Jelena Radulović za “Vijesti” govori o svom ciklusu slika “Sjećanja” kojim se predstavila u Bijelom Polju, a koji se sada razvija i u novim pravcima, otkriva planove za dalje, a komentariše i položaj (likovnih) umjetnika u Crnoj Gori i društvu generalno
Kolektivna memorija je direktna veza sa precima i kao takva je izuzetno korisna, ali treba biti mudar i ne dozvoliti da ostrašćeno prenosimo stradanja i traume jednog vremena, jer možemo dobiti nove generacije narasle na otrovu, ali i produžetak konfliktnih odnosa.
To u razgovoru za “Vijesti” poručuje akademska slikarka Jelena Radulović koja se već duže vremena bavi pojmom sjećanja.
Postavka njenih djela, naziva “Sjećanje”, bila je otvorena tokom aprila u galeriji Centra za kulturu u Bijelom Polju, od 12. do 26. To je njena treća samostalna izložba, a za tu priliku je selektovala 25 radova u tehnici uljanih boja na platnu.
Ovim ciklusom umjetnica prikazuje sjećanja kojima preispituje početke čovjekovog puta, građenja ličnosti, ali i nepovratnost vremena koje prođe, iako opus nije uvije striktno u vezi sa njom i njenim sjećanjima.
Jelena Radulović rođena je 1987. godine u Podgorici. Završila je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Dragana Karadžića. Učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama i likovnim kolonijama u zemlji i inostranstvu. U razgovoru za “Vijesti” istakla je da planira da se ovim ciklusom predstavi i u drugim gradovima Crne Gore, ali i da je u začetku jedna nova tema i preokupacija, a svemu tome, kaže, doprinosi i uloga majke u kojoj ima odgovornost i uticaja na nečije formiranje (sjećanja).
Od vaše prethodne izložbe naziva “Sjećanja” prošlo je određeno vrijeme... Šta ova postavke sada donosi i koliko se promijenila u odnosu na prethodnu, a s obzirom na sve okolnosti u međuvremenu?
Ovim ciklusom slika sam se prvi put predstavila 2020. godine, u Modernoj galeriji u Podgorici. To je sasvim ista postavka, ali sam poželjela da se i u drugim gradovima Crne Gore publika upozna sa mojim radom.
Da, postavka se jeste promijenila kroz lično poimanje istih tih slika. Vidite, nekad umjetniku i vlastite slike bivaju otkriće nakon nekog vremena ili određenog iskustva. Često se dešava da su bile poput predskazanja ili otkrivaju do tada nepoznate sadržaje bića. Ali pod uslovom da težite i znate čitati sakriveno.
Koliko su sjećanja generalno, ali i Vaša “Sjećanja”, lična i intimna, a sa druge strane i univerzalna i stvar kolektivne memorije? Kako Vi tretirate sjećanje, uspomene, bilo pojedinačno ili na širem planu?
”Sjećanja” jesu sabir ličnog i intimnog, ali su i univerzalna. Niko od nas nije sasvim izolovan dok sakuplja životne uspomene.
Kolektivna memorija ima korisne elemente, jer je direktna veza sa precima. Samo, treba biti mudar i ne dozvoliti da vas baš svaka definiše. Ako ostrašćeno prenosimo stradanja i traume jednog vremena, dobićemo nove generacije narasle na otrovu i produžetak konfliktnih odnosa. Nijesam ni za zaborav i gubitak istorije. Održavati, ali samo u onoj mjeri koliko je potrebno da se sa dostojanstvom sačuvaju sjećanja na ljude i događaje.
Šta bi za Vas značilo to kolektivno sjećanje?
Za mene, kolektivna memorija znači prenositi životna saznanja i iskustva. Prepisivati stari narodni lijek ili recept za kolač i hleb. Pjesme, igre i umjetnine. Isplesti šal ili čarape. Uloviti ribu, zapaliti vatru, uzorati njivu. Poznavati ljekovito bilje i prirodu. Posaditi drvo i cvijet. Preživjeti i živjeti sa prirodom. Voljeti i praštati. E, to je kolektivna memorija koja se zagubila, a koja je izuzetno važna za opstanak.
Na koji način pristupate tim fenomenim kroz svoj rad? Predstavljeni su trenuci iz svakodnevnog života, ali i neki pejzaži, sve naizgled laka i prisna tematika.
Obično su to najranija sjećanja koja su se održala sve ove godine. Njima sam naklonjenija jer vjerujem da su potrajala sa razlogom. Većinom su to isječci koji su me dalje definisali, uputili, bar ih ja danas prepoznajem kao takve. Trenuci prosvjetljenja, saznanja i otkrića. Forme i likovi su nekada jasni a katkad je jasna samo emocija koja se veže za trenutak i po koji detalj koji se poput bljeska javi i opet isčezne. Prirodno je da se na slikama nijesu našli doslovno prepričani trenuci, već sam ih korigovala radi boljeg likovnog izraza. Primijetićete da su motivi i kompozicije jednostavne, likovni frontalno postavljeni kao da su u neprekidnom razgovoru sa posmatračem. Na takav položaj figura podstakli su me i dječiji crteži, odnosno njihov jednostavan pristup u prikazu onoga što im je u tom trenutku najvažnije.
Kako se motivi kristališu do onog konačnog i šta podstiče na kreiranje?
Tema se izrodila u periodu dok sam se pokušavala pronaći kao samostalan umjetnik, na završnoj godini studija. Bilo je prirodno da se vratim unazad, da bih upoznala sebe. Mislim da je ovo nužno za svakog od nas, upoznati sebe iznova jer se na tom putu odrastanja često zagubi naša osnovna priroda.
Iako je to bio moj način da razriješim svoje stvaralačke nedoumice, shvatila sam da je taj pristup svakako dio moje ličnosti. Nostalgična priroda, u vječitom žalu za nepovratnim vremenima. Ne tvrdim da je biti zarobljenik prošlosti zdrav stil života, ali postoje trenuci i mjesta kada su prisjećanja važna i korisna. Iskoristila sam sebe kao takvu da se pozabavim temom sjećanja i naglasim važnost te dobi kao osnovnog kreatora ljudske ličnosti.
Prepoznatljiva je i paleta boja koja podrazumijeva pastelne tonove, tople nijanse, nekad i izblijedjele boje. Da li je to i asocijacija na pojam sjećanja? Kako birate paletu i na osnovu čega?
Da, specifičnim koloritom dopunjavam sjećanja. Ona se baš tako i jave, izblijedjela i topla. Vremenom sam utvrdila boje i nijanse koje mi odgovaraju i primijetićete - neke se ponavljaju. Odabir boja zavisi od motiva, forme i kompozicije. Primjetno je odsustvo kontrasta i sjenke, opet sa ciljem da dočaram bljesak sjećanja.
S obzirom na to da se ovim ciklusom bavite još od studija, da li ste došli do određenih zaključaka, rezultata, ali i novih pitanja?
Kao što sam na samom početku pomenula, slike sjećanja naročito su razotkrile mene. U međuvremenu, moja titula majke izokrenula je uloge. Sada sam ja kreator nečijih sjećanja. Taj odnos samo je produbio moja uvjerenja koliko su rane godine života od vitalnog značaja za kvalitetan razvoj ličnosti, odnosno stvaranje najpogodnijeg modela ponašanja.
Imate li u planu i neke nove izložbe, prikaz “svježijih” sjećanja i da li na nečemu trenutno radite?
Da, već neko vrijeme sabiram nove emocije i misli nastale u vrijeme kovida. Pojedini susreti, posjete i bolnički hodnici nametnuli su mi dalji tok stvaranja... Još je rano da govorim konkretnije o temi, jer je u začetku. Kada dođe vrijeme da predstavim novi ciklus, biće prilike i da je pojasnim.
Ciklus “Sjećanja” nastojaću da predstavim i u drugim gradovima Crne Gore, gdje se ukaže prilika.
Umjetnost je toliko ponižena da će biti potrebne godine da se šteta sanira
Kao mlada umjetnica, kakav je Vaš zaključak o klimi u Crnoj Gori kada su (mladi) umjetnici u pitanju, koliko mogućnosti i prilika država pruža?
Mislim da je situacija prilično jasna, naročito nakon posljednjih dešavanja u vidu protesta. Složiću se da je umjetnost toliko ponižena da će biti potrebne godine da se ta šteta sanira, kako je i kazao kolega glumac tokom izlaganja. Ona se mora ojačati, jer će osnažiti društvo i uticati na rješavanje problema koji su sve češći, naročito kod najmlađih. Elemente kulture uvijek i svuda provući, počev od vrtićkih dana. Ona treba postati svakodnevnica svih nas, a ne da je samo pojedini žive.
I da se vratim na pitanje. Mogućnosti će se stvoriti upravo kroz ovakav uzajaman rad. Umjetnik zavisi od publike, publika zavisi od umjetnika. Ali je država ta koja će stvarati prilike da se ovi susreti i dese.
Ne znam ka čemu idemo, ali osjećam da mi nije blisko
Kakav je položaj likovnih umjetnika u društvu danas, slikara prvenstveno, a s obzirom na razne dostupne tehnologije, pa i vještačku inteligenciju?
Tehnologija je učinila svoje, i bilo je neizbježno. Način na koji se umjetnik danas izražava znatno se izmijenio. Želim da vjerujem da se klasični pristup slikarstvu neće zagubiti, ali evidentno je da se udaljavamo. Naravno, uvijek će biti nostalgičnih poput mene, ko živi sjećanja i stare vrijednosti. Ovo je prelazno doba. Ne znam ka čemu idemo, ali osjećam nije mi blisko.
( Jelena Kontić )