Za spas Komarnice

Ulazimo u teritoriju opštine Plužine, koja je po površini jedna od najvećih u Crnoj Gori, i najmanje nastanjena.

Sve je u bojama slikarske palete: crveno, rumeno, nježno žuto, žućkasto, žuto, zeleno, prošarano na jasenu, brezi, boru, ceru...

Skrećemo u dugu dolinu Brezne. Svraćamo u etno selo Montenegro i dobijamo vrstu prospekta. Ponuda je zamašna i zamamna. Razgledanje s visine kanjona Komarnice, spuštanje do rijeke, krstarenje Pivskim jezerom, džip safari, rafting Tarom, obilazak masiva Durmitora... Nude se izleti do kanjona Komarnice, Sušice, Nevidio, koji je pravo čudeso prirode, skoro nedostupan za prolaz, kažu najneprohodniji kanjon na svijetu, do jama Čavčalice i Bezdanice, sedam vidikovaca (sa vidikovca Orlova glavica, na 600 metara, vidi se kanjon Komarnice), sto kilometara šumskih puteva za šetnju... Etno selo je, bar po nazivima, raznovrsno: kanjonske kolibe, medene kolibe, etno koliba, disneyland koliba, bungalovi na saone. Brezna je otvorena dolina sa vidicima koji mame. Sve što je napisano, bajno je. Živi doživljaj sve nadmašuje.

Nadomak etno sela, prošli smo kroz šumarak i odjednom se pred/pod nama otvorio... stravičan procijep, provalija... kanjon Komarnice, dolje na 400 metara. Trenutak je divljenja i strahote. Na ovećoj ploči može da se oprezno stane i da se zuri u prizor rijeke koja tamo duboko teče burno, kroz korito svo naokolo u drveću. Legao sam na ploču i zagledao...

Potražio sam vidik i sa kamena udesno. Daleko iznad rijeke se nazire zaselak i u njemu kuća sa crvenim krovom kao da je pala s neba.

Pivsko jezero je potopilo sve udoline, varošicu Plužine, postalo, sa 42 km dužine, najveće vještačko jezero na Balkanu.

Pivski manastir iz udoline je vjerno prenesen na novo mjesto. Posjetio sam ga kasnije. Pun je dragocjenosti: 1260 kvadratnih metara fresaka, 4 jevanđelja, gramata ruskoga cara Aleksandra I, Arhijerejski sto, bogorodičino kolo i najveća riznica Crne Gore.

Uz sve koristi hidroelektrane, koje priznajem, ne mogu da prežalim potapanje Pivskoga oka i pećine Odmut. Pivsko oko sam živo vidio, vode pio i umivao se u junu 1958. godine, kada sam sa grupom ferijalaca pješke hodočastio do Sutjeske, na 15. godišnjicu slavne bitke u Narodnooslobodilačkoj antifašističkoj borbi u Drugome svjetskome ratu. Pivskome oku posvetio sam pjesmu. Odmut je, nekada na ušću rječice Vrbnice u Pivu, bio arheološko nalazište staro deset hiljada godina, sa sedam slojeva, najstariji iz mezolita, dva iz neolita, tri eneolita, najmlađi iz ranoga bronzanoga doba. Za praistoriju Crne Gore značajno je što se nalazima u pećini potvrđuju kulturne veze Pivske oblasti sa Podunavljem i Jadranom, kako je istražio poznati arheolog Dragoslav Srejović. (Čedomir Mirković, Arheološka nauka u Crnoj Gori, Matica, 13/14, Cetinje, Podgorica 2003, str. 106)

Pred nama se otvorilo i jezero i pogled na visoke planine pod snijegom: Maglićem i Volujakom. U pomenutom putovanju, prošli smo desno od planina. Sada sve obasjano suncem nestvarno izgleda...

(Zapis o posjeti Komarnici zajedno sa prijateljem Mirkom Nilevićem, iz laptopisa Crna Gora s neba, pripremljenoga za štampu 2009.) Potporu sam našao i u svome tekstu: Dušan Ičević, Ekološka država održava Crnu Goru, Vijesti, 11. 5. 2022.

( Dušan Ičević )