Grad čine ljudi, a stanovnici Nikšića su kao iskra u noći

Kako pisati o svom rodnom gradu, a ne biti subjektivan? Vjerovatno ću i ja tako zvučati kada kažem da je Nikšić, moj Nikšić, najljepši grad. Mnogo je razloga zbog čega tako mislim, a svakako veličina, luksuz, glamur i blještavilo ne čine njegovu ljepotu. Neko će se zapitati - pa kako onda on može biti lijep, a tek najljepši?

Danas, u vremenu kad se živi brzo, u vremenu u kojem ljudi imaju sve manje vremena za druge ljude, sve manje volje da čuju i pomognu komšiji, rođaku, a skoro nezamislivo je da pomognu nepoznatom čovjeku, u vremenu kada svakodnevno čitamo o nevoljama, problemima, patnjama drugih gotovo bez emocija, jer nam to postaje svakodnevica, moj grad se izdvaja kao iskra u noći, kao nada, kao nevjesta među svatovima. Opet će neko reći, previše subjektivno. Ali ne… Previše je razloga koji potvrđuju ovakvo razmišljanje.

Ovaj grad, ne veliki, ne sasvim sređen, ne izdvaja samo njegova priroda, njegova okolina, njegova istorija. Njega izdvajaju ljudi koji mu daju dušu, i to onu najčistiju i najnaivniju. Oni koji žive u gradu, naročito novije generacije, prate trend vremena kome se i prilagođavaju. Ali tu su i oni stariji, oni koji žive u prigradskim mjestima, selima, naše bake i djedovi koji nas stalno opominju i vraćaju na poštovanje tradicije, ljudi i vjere u bolje sjutra. Oni su ti koji daju dušu, oni su ti koji svojim životom i sudbinama opominju, oni su ti koji rado dočekuju, a teško ispraćaju, i uvijek pomognu kad god to mogu. Oni su nas naučili, ko je htio da nauči, da budemo ljudi. Oni ostavljaju trag koji, ako slijedimo i prilagodimo vremenu, zasigurno obećava da smo na pravom putu.

Iz ugla moje profesije rekla bih da, iako budućnost leži na mlađim generacijama, možda podjednako zavisi od slušanja onih starijih, njihovih iskustava, grešaka, sudbina i života. U mom gradu žive ljudi koji i te kako znaju da čuju, osjete i pomognu najstarijima, ali i ne samo njima. Godinama unazad bili smo svjedoci brojnih nemilih događaja, zemljotresa, poplava, ratova, kada su na stotine, pa i hiljade porodica ostale bez krova nad glavom, kada su na hiljade izbjeglih lica našli utočište u našem Nikšiću. I tada smo položili možda najteži ispit humanosti, ispit ljudskosti i ispit čojstva. Svjedoci smo i teškog života u tim godinama, perioda inflacije kada smo teško sastavljali „kraj sa krajem“ za svoje porodice, ali i kada nijesmo zapostavili one koje ne poznajemo - majke koje sem djece nijesu imale nikoga i ništa, porodice koje su ostale bez krova nad glavom. Zajedno smo dijelili njihove nevolje, ali i svaki zalogaj hljeba. Veliki razlog za ponos!

Ovdje žive i ljudi koji su spremni da zasuču rukave i daruju nepoznatima ono najdragocjenije, ono što život znači, ono što spasava i ono što nas čini bogatima. Krv. Takvi ljudi, kojih je u našem gradu na hiljade, čine nas posebnima i oni daju ljepotu duše našeg grada. Na našu sreću, takvih je sve više .

Sve više je i onih koji od svojeg “malo” odvoje i učine život radosnijima onima koji nemaju ni to “malo”. Naravno, ima i onih drugih koji svoje bogatstvo i imperije ne žele da dijele, pogotovo ne sa nepoznatima, ali će oni sami ostati siromašniji, ne umanjujući značaj većine, i ne utičući na čistotu čina dijeljenja i pomaganja.

Prateći trend vremena sačuvali smo i čuvamo ono najvrednije što nas čini ljudima, a zbog čega ću uvijek misliti i vjerovati da je moj Nikšić ne samo poseban, već i grad sa dušom, najljepši grad.

Autorka je sekretarka Opštinske organizacije Crvenog krsta Nikšić

( Ana Macanović )