Mala Strana - naša strana

Slučaj je htio da smo odsjeli na Maloj Strani, na lijevoj obali Vltave. Hotel “Kinsky Fountain” na početku Holečkove ulice ponudio je sve što se od Praga očekuje - kvake mutnog sjaja, crvene tepihe koji upijaju zvuk koraka, stilski namještaj i pomalo mrzovoljnog recepcionera. Narednih dana će se ispostaviti da je doručak odličan. Sudeći po jezicima na kojima su razgovarali gosti, tu je bilo Austrijanaca, Italijana, Amerikanaca, Kineza, čini mi se da sam čuo i španski, za ostalo nisam siguran.

Naspram hotela, cijelom dužinom Holečkove koja vodi uzbrdo, nalazi se Park Kinski. Njegovo zelenilo na brdu krije drvenu grkokatoličku crkvu. Ali nas čeka cijela Mala Strana, pa bi penjanje uz park koji je zapravo brdo uzelo previše vremena, ostavićemo to za drugi put.

Čim siđete nekoliko koraka duž Holečkove nađete se na Trgu Kinski, naspram Palate pravde i fontane „Pad vremena“, odakle glavna malostranska ulica Ujezd vodi paralelno sa rijekom. Skrećemo u Ulicu Viteznu ka Mostu legija. Ali ga ne pređemo, već siđemo na lijevu obalu i odatle mu se divimo.

To je jedan od ljepših u nizu lijepih praških mostova. Prethodni most, izgrađen 1839. bio je ljepotan od gvožđa, ali mu je nosivost bila nedovoljna. Nepune dvije decenije poslije izgradnje zatvorili su ga za saobraćaj tramvaja koje su vukli konji - građanstvo bi na jednoj strani silazilo, prelazilo most pješice, i ukrcavalo se u zaprežni tramvaj koji ih je čekao na drugoj strani. Šest decenija poslije nastanka mosta, saobraćaj na njemu je obustavljen, i počelo se sa uklanjanjem tog i gradnjom kamenog mosta. Novi most otvorio je Franc Jozef 1901. godine. Most ćesara Františka kako su ga zvali Česi preimenovan je sa osnivanjem Čehoslovačke u Most legija - dobrovoljačkih čeških jedinica koje su se borile protiv Austrougarske. Od 1941. Do 1945 zvao se Smetanin most, od 1960. do 1990. - Most 1. Maja. Ponovo je preimenovan s padom komunističkog režima.

Duž Đavoljeg potoka

Silazimo stepenicama sa čela mosta na Maloj Strani u park na rječnom ostrvu Kampa. Ono je nastalo prokopavanjem kanala od Karlovog mosta do Mosta legija. Time je dio obale pretvoren u rječnu adu. Kanal Čertovka - Đavolji potok - spominje se u spisima iz 1169. Stanovnici Praga uživaju na suncu, opruženi na travi ili šetaju opijeni proljetnjom dokolicom. Na kraju parka počinje “Praška Venecija” („Pražské Benátky“), kvart na kanalu koji se proteže sve do Karlovog mosta.

Počeci ovog naselja su neslavni - prve građevine su podignute početkom 16. vijeka, od građevinskog šuta nakon velikog požara u Praškom zamku. Najprije se na rječno ostrvo naselio običan svijet, ali od 17. vijeka tu su svoje palate počeli podizati njemački plemići. Neke od fasada tih kuća očuvane su do danas, naročito duž Nerudine ulice. One zrače jedinstvenim šarmom u praškom predvečerju.

Mala Strana je zapravo grad u gradu. Istorijski je ova obala između zamka na brdu i Vltave bila samostalan grad više od pet vjekova - do kraja 18. vijeka. Vladari su pod zamak naselili njemačke zanatlije i misionare. Današnje zgrade potiču iz vremena baroka, jer su dva požara uništila gotičku osnovu gradskog jezgra.

Stižemo do trga Kampa ispod Karlovog mosta. Penjemo se na most i vidimo kako se on na malostranskoj obali zabija u stomak varoši. Posmatrana sa Karlovog mosta, Mala Strana izgleda kao predložak za Diznijeve crtane filmove, u kojima umjetnici imaju zadatak da crtežom stvore atmosferu bajke. Veća kula je izgrađena kada i ostatak Karlovog mosta, ali je mala kula zapravo dio Juditinog mosta koji je odnijela razgoropađena Vltava. Ostao je jedan manji toranj koji je spojen sa novoizgrađenom gotičkom kulom.

Prisjećam se da su u Pragu studirali slikari kao što su Milan Konjović ili Stojan Aralica ali i mnogi drugi, te da je učitelj brojnim jugoslovenskim umjetnicima bio Vlaho Bukovac, rodom iz Cavtata, koji je od 1903. bio prvi čovjek Praške likovne akademije. On je inače svojedobno u Beogradu, Kragujevcu i na Cetinju portretisao Obrenoviće, Karađorđeviće i Petroviće.

Naš Prag

Mojoj generaciji je bliža „Praška škola filma“. Odrastali smo uz filmove Aleksandra Petrovića, formativne godine su nam nezamislive bez filmova Gorana Paskaljevića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića, Lordana Zafranovića ili Rajka Grlića. Svi su ti ljudi kao studenti koračali ovim ulicama. Tada Prag nije bio ovako dotjeran. Ali je uvijek bio svoj.

U Mostovskoj ulici primjećujem zastavu Srbije. Ambasada je očito na reprezentativnom mjestu, odmah poslije kapije koja vodi na Karlov most. Pretpostavljam da je tu bila i jugoslovenska ambasada.

Jednog od ljudi koji je ostavio veliki trag u Pragu poznavao sam lično. Veso Đorem, simpatičan gazda sarajevskog „Doma pisaca“ krajem osamdesetih, imao je radoznao duh, žive oči i osmijeh koji plijeni. Umio je da postavlja pitanja i da sluša. On je tada od prosječne kafane na dobrom mjestu stvorio ultimativnu fensi adresu.

Sarajevska noć i praški dan

Jedne duge noći krajem osamdesetih, poslije fajronta, s još dva mlada sarajevska pisca i Vesom ostao sam do pet ujutro u razgovoru koji nije imao ni početak ni kraj. Bilo je kasno proljeće. Svitao je lijep dan. Potrošio sam 100 maraka - bile su to tada velike pare. I danas mislim da su bile dobro uložene - u jednu od noći koju decenijama obasjava sjećanje na ljepotu druženja. Tada sam posljednji put vidio Vesu. Znao sam i da je radeći ketering za ekipu Emira Kusturice na snimanju „Andergraunda“ u Pragu zaradio početni kapital, pa je kao emigrant otvorio restoran Luka Lu. Od njega je stvorio kultno mjesto u koju se zalazili i češki i jugoslovenski umjetnici i političari. Preminuo je u Pragu marta 2021.

Prateći šine Ulicom Ujezd našao sam se pred restoranom koji je po svemu nosio pečat Vese Đorema, sarajevskog ugostitelja i kulturnog radnika - niz knjiga naših pisaca je prevedeno na češki zahvaljujući baš njemu.

U restoranu su nam rekli da možemo da sjednemo na sat vremena, ali da je sve poslije toga rezervisano. Sjeli smo na petnaest minuta. Niko nije dolazio da nas pita hoćemo li piće. To mi je prijalo. Samo je živopisni enterijer kao Vesino oproštajno pismo blistao u mediteranskim bojama. „Lijepo si ti ovo odradio, druže“, promrmljao sam sebi u bradu. Kao da se negdje u meni zapalila svijeća za ovog posebnog čovjeka. Onda smo se opet obreli na Ulici Ujezd.

Praški trotoari

Pošli smo prema baroknoj Crkvi Svetog Nikole. Sjetim se da sam na tendi Vesinog restorana vidio slogan „Mala Strana - naša strana“. Čini mi se da sam i ja počeo da navijam za lijevu obalu. Vrzmamo se po radnjama u kojima su suveniri skuplji, ali i kvalitetniji nego inače. Sjetim se da je na drugoj strani rijeke u jednoj prodavnici suvenira radila Bosanka. Na pitanje kako je u Pragu, rekla je: “Eto, onako“. Dodala je da su češke škole i fakulteti dobri, pa je zadovoljna zbog djece. U Pragu je od 1992. Da, to je vječna priča o našim ožiljcima. Ovdje na Maloj Strani zvrndaju tramvaji, trotoari sa kockom imaju mustre koje me podsjećaju na Lisabon. Čini mi se da ta dva grada imaju sličnu energiju, ali to ne umijem dokazati ničim, osim mojom unutrašnjom rezonantnom viljuškom koje zna da radosno zatreperi u ritmu vibracija nekog grada.

Vrijeme je da potražimo nešto jestivo. Zalazimo u jedan restoran italijanskog tipa. Pokušavamo da objasnimo kako su nam na umu češke knedle. Odjednom mladi konobar progovara srpski. Zove se Astrid, Albanac je, odrastao je u Pragu. Objašnjava nam kako da se domognemo radnje specijalizovane za knedle. Ali ona je na drugoj strani rijeke, a danas smo odlučili da je ne prelazimo. Astrid je nedavno bio u Sarajevu i Beogradu. Jedina zamjerka koju je izgovorio - u Sarajevu nema u svim lokalima piva. Albancu odraslom u Pragu bespivna zona morala je izgledati kao svetogrđe.

Manastirska točionica

Sjetio sam se preporuke jednog njemačkog poznanika - ko se malo odlijepi od centra i sjedne na tramvaj broj 22, neće se pokajati. Uz tu liniju koja vodi na brdo pored zamka nalaze se najmanje dvije dobre pivnice. Tramvajski prevoz u Pragu je među najboljim u Evropi. Dvadesetdvojka je došla brzo. Nebo se opet natmurilo. Nema gužve. Jedino mi silazimo kod manastira.

Brževnovski manastir su osnovali benediktinci 993. godine. Došli su iz Bavarske, pa ne treba da čudi da je prema jednoj povelji pape Inoćentija IV iz 13. vijeka u manastiru već postojala pivnica. Sljedstveno tome, radi se o najstarijoj pivnici na češkom tlu.

Sjedim u manastirskoj točionici, „Klašterni šenk“, restoranu pri pivnici. Divim se boji piva, pjeni koja podsjeća na onu koja nas je kao djecu prekrivala u kadi. Butkica stiže na sto reš pečena. Nema puno gostiju. Prostorija je svijetla, prostrana, rustikalna. Nekada su ovdje bile manastirske štale. Novo vrijeme je donijelo potpunu modernizaciju manastira. Na njegovom imanju su ova točionica, prodavnica pića i hotel. Odlične praške pivske kafane izblijedjele su pred ovim dijamantom među pivnicama. Dok mi manastirski napitak klizi niz grlo osjećam lakoću stvorenu u više od sedam vjekova usavršavanja umjetnosti pravljenja piva.

I račun je bio iznenađenje. Suma koju smo platili je za trećinu manja nego dolje, u gradu. Zahvaljujem se i monasima i Svetoj velikomučenici Marini Antiohijskoj, kojoj je posvećena lijepa barokna crkva u dvorištu. Ona je za Njemce Magdalena, a za Čehe - Marketa. Kako god, kod naših ljudi omiljena Ognjena Marija je sigurno blagoslovila ovo mjesto, jer ovo češko pivo spada u prava čuda.

Sljedećeg jutra smo se opet uputili ka Svetom Nikoli, da bismo se još malo provrzmali sokacima u “Maloj Veneciji“. Kafe Pariz koji je skupa i luksuzna zamka za turiste još uvijek ne radi. Ne manje hvaljen kafe Mondieu - na francuskom to znači „Moj bože“, ali je to i naziv pjesme Edit Pjaf - nudi nesvakidašnje dobru kafu i još bolji kolač. Visoki, ironično nasmiješeni konobar, mogao bi biti malo finiji i brži. Ali to je generalno boljka turistički prenatrpanih gradova. Uživamo upravo u tome da je lokal poluprazan, dok se lagani džez pripija uz naše duše još pomalo utrnule od sna.

„Idiotizam muzike“

I Milan Kundera je u Pragu slušao muziku. Ali je poslije sovjetske okupacije u romanu „Knjiga smijeha i zaborava” zapisao sljedeće: „Zvučnici su zahtijevali od okupirane zemlje da zaboravi gorčinu istorije i da se oda radostima života“. Zemlja je sada slobodna, pa mogu bez griže savjesti da se predam „idiotizmu muzike“ kako je ovo uživanje u harmonijama, ritmu i melodiji tada nazvao Kundera.

Poslije toga slijedi šetnja do “Lenonovog zida”. Bočni zid koji pripada manastiru Malteškog reda, najstarijoj sakralnoj građevini na Maloj Strani, grafitima su iscrtavali još šezdesetih godina. Bilo je tu i ljubavnih pjesama i političkih poruka - protiv komunističkog režima, a od 1968. i protiv sovjetske okupacije. Džon Lenon je sa svojom pjesmom Imagine od 1971. postajao sve češći motiv. Česi su to mjesto zvali Zid plača. Kada je Lenon ubijen 1980, zid je postao mjesto komemoracije. Na godišnjicu njegove smrti, svakog 8. decembra, ljudi su se okupljali kod Lenonovog zida u sve većem broju. Ti skupovi sjećanja postali su protestni skupovi. Uzalud je vlast prefarbavala zid i hapsila ilegalne ulične umjetnike. Parole o slobodi, ljubavi i drukčijem svijetu opet bi iskrsavale, sve brojnije. Godine 1988. grupa studenata je na zidu ispisala poruke koje kritikuju režim. To je dovelo do sukoba stotina studenata sa policijom na Karlovom mostu.

Poslije “plišane revolucije”, zid je sve više postao mjesto hodočašća mladih turista. Jedni su dopisivali, drugi doslikavali. Jedna grupa akcionih umjetnika je prekrečila zid u bijelo. Klimatski aktivisti su ispisivali svoje poruke. Sve je opet počelo nanovo. Potom su vlasnici zida - Malteški vitezovi - u dogovoru sa gradom angažovali poznate češke i međunarodne ulične umjetnike da rekonstruišu zid u duhu originalnih poruka. Od tada se ta površina posmatra kao umjetničko djelo i na njemu nije dozvoljeno dopisivanje - osim na mjestima predviđenim za to. Kako god, Lenonov zid je postao ravnopravan artefakt u odnosu na ostale znamenitosti Praga. Grad ipak ne zaboravlja. Kundera bi rekao: „Borba čovjeka protiv moći jeste borba sjećanja protiv zaborava“.

Pjesme plača i siromaštva

Prolazimo i pored jedinog preostalog vodeničnog točka na Čertovci. Kada nema turista i kada se čovjek zagleda u vodu „Đavoljeg potoka“, učini mu se kao da površina odražava onaj Prag koji je potonuo u vrijeme kao u mulj.

Znam da ovaj dotjerani i nalickani Prag kroz koji danima lutamo, nije jedini koji je postojao. Ožiljke su uglavnom prekrečili. Ali čitao sam pjesme češkog nobelovca Jaroslava Sajferta, koji se rodio i umro u Pragu u prošlom vijeku. U pjesmi „Noćna tama“ on se sjeća grada koji je potonuo u tamu:

Kada smo lutali zajedno

zamračenim Pragom,

prozori su bili pokriveni,

iza mnogih su ljudi plakali,

da srce zaboli.

A u pjesmi “Cilinder gospodina Kresinga“ Sajfert nam poručuje:

To je bilo u vrijeme kada je grad Prag

među svim evropskim gradovima

kao što su London, Rim i Pariz,

bio siromašan do suza.

Raskoš sa kojom smo suočeni u ovom gradu počiva, kao i drugdje, na zaboravljenom plaču i siromaštvu. Sreća te postoje pjesnici da nas podsjete na to.

Znam da bih možda trebalo da pripovijedam i o drugim turističkim čudima Male Strane. O sjajnim restoranima kao što su Černi Orel ili Stari Prag. O Muzeju muzike (u inat Kunderi). O praškom Zamku i Zlatnom sokaku. O Valenštajnovoj palati i Kafkinom muzeju.

Ali o tome ću neki drugi put.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )