Knjige

Ovih dana navršilo se devet decenija od onih apokaliptičnih scena sa berlinskog trga Opere - kada su spaljivane knjige nepodobnih njemačkih autora. Ovaj ritual se istovremeno odvijao u još dvadesetak gradova.

Urbani mit kaže da je tog 10. maja 1933. pisac Erih Kestner (drama “Škola diktatora”), u svoj redovnoj večernjoj šetnji, naišao na vrijeme da čuje “spikera” koji izvikuje: “Protiv dekadencije i moralne propasti! Za vaspitanje i prave običaje u porodici i državi. Predajem plamenu knjige Hajnriha Mana, Ernsta Glasera i Eriha Kestnera...” Čak ga je, navodno, i neka zagrijana žena pored lomače ugledala i povikala - Eno ga Kestner, pa je pisac morao dobro ubrzati hod...

Spaljivane su te noći knjige braće Man, Tomasa i Hajnriha, pacifiste Remarka, klasika književnosti za djecu Eriha Kestnera, ali “čišćenje” je prošireno i na nenjemačke knjige poput onih sa potpisom Hemingveja, Maksima Gorkog, Džeka Londona...

Nepodoban je bio i klasik Hajnrih Hajne, čiju su pjesmu Lorelaj nacisti u čitankama objavljivali kao narodnu. Da se pjesnici moraju ozbiljno shvatiti kao proroci svjedoči njegova rečenica iz 1820: “Gdje se spaljuju knjige, na kraju se spaljuju i ljudi”, a na koju ovih dana podsjeća S. Šprer u tekstu za DW.

Bio je to kraj čudesnog “vajmarskog” duha u umjetnosti. Kratkotrajna Vajmarska republika “oslobodila” je nevjerovatan kreativni potencijal - od ekspresionizma i Bauhausa do književnosti (Deblin, Berlin Aleksanderplac) i filma (Murnau). Dolazak nacista na vlast sve će ove ideje i umjetničke prakse razvijati po svijetu. I dok je Njemačka, pored svih svojih generala i ideologa, naravno, propadala bez svojih umjetnika, taj “vajmarski” pelcer dovešće do kosmopolitizacije moderne umjetnosti na različitim stranama svijeta. Breht i Tomas Man u emigraciji nisu zgasli poput Štefana Cvajga - naprotiv, postali su, na različite načine, paradigma umjetnika/intelektualca novog doba.

Naravno, svaka ovakva lomača odjek je Aleksandrijske lomače. Do spaljivanja Aleksandrijske biblioteke dovela je hrišćanska pomama pred veličanstvenim znanjem antičkog svijeta. Tada je krvoločna svjetina ubila nenadmašnu Hipatiju, a masu je raspomamljivao i na zvjerstva podsticao episkop Kiril Aleksandrijski, odavno hrišćanski svetac...

Ovu neveselu godišnjicu mi je prizvao aktuelni Sajam knjiga u Podgorici - ako ništa drugo lijepo je prošetati među toliko knjiga. Okružen knjigama, uvijek si u Aleksandriji. Čak i u garaži Delte.

Ali, nikada ne smetnuti sa uma lomače.

Odnos prema knjizi je najpouzdaniji indikator stanja u svakom društvu. A sajam je prilika je i da se razmisli o položaj knjige. Što je u ovom društvu, vlast, bivša za trideset godina, ili aktuelna, odnedavno, uradila za knjigu? Ne za podobne pisce ili poslušne izdavače, već za “društvo knjige”. Kao da su ove današnje lomače bez plamena (naložene zaboravom i neznanjem), možda i efikasnije.

A vjerovatno je jedno od polja gdje bi se ozdravljenje društva moglo najprije naslutiti bilo baš to - odnos prema knjizi. Od svih silnih državnih i nacionalnih pitanja, zaboravljeno je ono najvažnije - knjiga i pismenost. Danas je nužno naći način da se pomogne knjizi. Svojevremeno je pričano o tzv. nultom PDV-u za knjige, ali, vlasti nisu imale sluha ni za to.

A možda je problem u nečemu drugom. Možda je knjiga postala “preozbiljna” za današnje vrijeme? Doba površnosti, prevaranata, brzih senzacija i jeftine medijske pompe izvjesno nije vrijeme knjige. Ona je u takvom kontekstu prirodna žrtva.

Niko više ne spaljuje knjige, nema potrebe za tim. Kako je bilo lijepo vrijeme kad su se tirani bojali knjiga. Čega se danas boje? Nekad su se plašili tomova, a danas samo dronova...

Ipak, postoji nešto što oni koji misle da svijet “čiste” spaljujući knjige nikada nisu naučili. Nisu ni imali odakle.

Svaka je lomača uzaludna, jer, vjerujte Bulgakovu, rukopisi, zapravo, ne gore...

( Balša Brković )