Kolarić: Fotografiju posmatram kao vid pozorišta, a arhitektura je bina

Istoričarka umjetnosti Ana Žanko zapisala je povodom izložbe “Prolaznici” Zorana Kolarića: “Fotografski ciklus obuhvata trideset crno-bijelih fotografija nastalih za vrijeme autorovog boravka ili posjeta evropskim gradovima - Lisabonu, Riminiju, Istanbulu, Puli, Subotici, San Marinu, Šibeniku, Zagrebu i Pragu. Međutim, umjesto egzaltirane šarolikosti i živopisnosti kakva nam se uobičajeno nudi na fotografijama/razglednicama spomenutih gradova, Kolarićeve fotografske zabilješke tendenciozno su minimalističke - čovjek i grad (ili priroda) na njima supostoje isključivo kao elementi kompozicije, svjetla i sjene”.

Kolarićevi “Prolaznici” gosti su od 10. maja “Photo gallery f64” u Podgorici.

Zoran Kolarić rođen je u Čakovcu, gdje i danas živi. Fotografijom se aktivno bavi od 2010. godine. U svom fotografskom radu usredsređen je na uličnu, dokumentarnu fotografiju, portret, akt i plesnu fotografiju. Njegove fotografije nagrađene su preko sto puta u Hrvatskoj i inostranstvu, a postao je nosilac umjetničke fotografske titule EFIAP/b.

Tim povodom umjetnik fotografije govori za “Vijesti” o svom radu i aktuelnoj izložbi koju će publika moći da vidi do 16. juna.

Zašto ste odabrali za izložbu samo crno-bijele fotografije?

To nije neki svjesni izbor, jednostavno sam počeo razmišljati samo crno-bijelo, a to nisu samo dvije boje. To je velika nijansa boja od potpuno bijele do potpuno crne, tu su i nijanse sive. Donekle, može se čitati ta finoća i grafizam koji koristim u fotografiji. Takođe, kao što kažu i drugi veliki fotografi crno-bijele fotografije, na taj način se stiče priča, koju kod kolora dosta pojedu boje. U kolor fotografiji posmatrač ne vidi suštinu fotografije, koju zapravo fotograf želi ispričati. Pogotovo je zanimljiv crno-bijeli format kod ove minimalističke fotografije, jer taj crno-bijeli faktor to još više pojača.

Da li imate neka pravila kako preko crno-bijele fotografije prenesete taj kolorit, život, emocije?

To je možda bolje pitanje za posmatrača. Oni mogu reći da li ih je dotakla neka fotografija ili ne. Ja volim doći na izložbu i posmatrati ljude koji obrate pažnju na neke određene fotografije. Ako vidim da se neko zadržao duže od jedne sekunde oko jedne fotografije, onda je ta fotografija uspjela. Uspio sam dotaći nekog. To je pogotovo zanimljivo u naše vrijeme, kada živimo ubrzano, kada su mediji prepuni različitih fotografija. Tako da kada se neko zadrži razgledajući moje fotografije, to je jako dobra stvar. Mislim da sam uspio, jer ljudi baš dobro reaguju na moje fotografije tog formata.

Danas, u nezavisnosti od toga da li je to film, muzika, ili fotografija, uvijek pokušavamo da damo neki refren, za koji će se ljudi odmah zakačiti. Fotografija je zapravo spor medijima. Ona živi dugoročno, ne treba da bude napravljena samo za jedan dan. Na primjer, imam neke fotografije stare 10-12 godina, a još žive. Najdraže mi je, kada neko kaže: “Znaš Zorane, ona tvoja fotografija prije 5 godina, 10’, on nju pamti. Kao bilo koja vrsta umjetnosti.

Kako ste postigli ovakav uspjeh za 12 godina? Da li je fotografija Vaša primarna profesija?

Fotografija je moj hobi, ja sam po struci IT developer. A ovo je totalno suprotno tome. Ja nisam profesionalni fotograf, ovim se bavim kada imam slobodno vrijeme. Tako da još više cijenim, kada uspijem nešto da postignem. Tako i kod drugih fotografa koji imaju neki drugi primarni posao od kojeg žive, pa se bave dodatno autorskom ili umjetničkom fotografijom. Jer u umjetničkoj fotografiji je veoma bitno da ste mentalno u njoj, tako da je teško naći vrijeme da se odvojite od primarnog posla i da budete negdje na par dana. Meni je sad super, ja sam par dana u Crnoj Gori, stalno razmišljam o fotografiji, mogu da se posvjetim tome, primjećujem neke motive. Tako sam i napravio par fotografija ovdje u Podgorici i u Kotoru.

Može li se živjeti od umjetničke fotografije na Balkanu?

Jako teško. Na Balkanu ne postoji još uvijek dobra valorizacija umjetničke fotografije, za razliku od nekih drugih zemalja, poput Češke. Kada dođete u Prag, neki drugi grad, vidjećete 10-ak izložbi fotografskih. Ovdje je to rijetkost, nema podrške od Ministarstva kulture, u dosta država to primjećujem. Nema nikakvih fondova iz kojih bi se finansirali fotografi. Stoga, od fotografije je jako teško živjeti. Tako da na neki način, svi mi koji se bavimo umjetničkom fotografijom, guramo to iz svog nekog primarnog posla, te finansiramo neke stvari.

Još jednom želim da se zahvalim Dejanu i njegovoj galeriji, jer na taj način se dugoročno stvara klima. Mediji, posjetioci će tu priču prenijeti, te će možda, kap po kap stvoriti se interesi, ljudi će shvatiti, da to nije samo neki klik, već ima neku posebnu umjetničku vrijednost, posebno što se tiče autorske fotografije. Zahvalan sam svima prisutnim, jer su svi dio priče. Zajedno guramo fotografiju, da mi fotografi od toga možemo da živimo, ili barem finansiramo neke svoje buduće projekte koje planiramo da odradimo.

Da li ste dodali nove fotografije u ovu izložbu “Prolaznici”, s ozbirom na to da ste je izlagali 2021. i 2022. godine?

Ovo je ciklus fotografija, ali uvijek pokušavam da donesem par novih fotki, da ne bude dosadno. Tako i ovdje. Imam par fotografija iz Pariza i Berlina, koje nisam do sad izlagao, a uradio sam ih zadnjih godinu-dvije. Iako, isti ljudi ne vide tu razliku, jer se izložbe odvijaju u različitim gradovima, meni kao autoru malo dosadi, morate malo mijenjati. Kao muzičari kada objave akustičnu verziju svoje pjesme, kako bi je sebi osvježili na neki način. Svaki grad, svaka izložba ima neki ekskluzivitet.

Dosta fotografija na izložbi sadrže elemente arhitekture. Da li je Vaš cilj da preko arhitekture pokažete grad, državu?

Prvenstveni razlog spajanja arhitekture i fotografije, posebno u ovom ciklusu, jeste taj, da fotografiju posmatram kao vid pozorišta, te mi je ta arhitektura - bina, na kojoj se učitavaju neki glumci. Onda ja stvaram neku predstavu, gledam na pozorišni način. Zato mi je arhitektura bitna. Ona nije tu samo da popuni prazninu, već je u zajedništvu sa objektom fotografije, tako stvara cjelovitu priču. Svaka građevina ima razlog. Ako neko sjedi na stepenicama, prozoru, to nije tek toliko, slučajno. Sve je sa razlogom osmišljeno.

Na primjer, na ovoj fotografiji iz Pariza, vidite stepenice, golubove, dečko sa telefonom, prozor sa kojeg niko ne viri. Vidimo usamljenost.

Oval ciklus je zanimljiv jer samo ga počeo stvarati u doba korone, kada su ljudi bili usamljeni. Prva izložba je bila u doba kada je bilo sve zatvoreno. Na neki način sam to anticipirao. To nije samo priča usamljenosti, ima i parova, klinaca koji šetaju zajedno. To je i priča povezanosti, sa gradom, arhitekturom, golubovima.

Par koji se drži za ruke na fotografiji iz Berlina sam fotografisao u memorijalu holokausta. Bilo mi je zanimljivo u tom nekom mrtvilu, sivilu, fotografisati dvoje ljudi koji se vole, znači na kraju- ljubav pobjeđuje. Ljudi su se digli iznad svoga pakla i idu dalje.

Koji fotografi, umjetnici su uticali na Vas?

Ljudi se uvijek sjete odmah Bressona, jer on je otac fotografije, pogotovo ove. Naravno, da je on prvi uzor. Ali kada počnete da se bavite fotografijom, tek onda vidite koliko puno ima izvora, koje je to bogatstvo starih fotografa. Međutim, ne želite da radite neku repliku njih. Želite stvoriti svoj rukopis na osnovu njihovog uzora. Kroz svoju priču, estetiku i stil postanete istaknuti i prepoznatljivi. Ja mogu da podsjećam na Bressona, Kertiša, sad da ne nabrajam stare klasične fotografije.

Drago mi je da na izložbu dolazi dosta mladih generacija, jer na ovaj način oni otkriju neki novi izvor. Pogotovo danas kada su toliko popularne jarke boje, pejzaži, priroda. Ovdje ima neka tišina, mir, a tako sam htjeo da inspirišem ljude da istražuju.

Bavite se uličnom fotografijom, portretom, aktom i plesnom fotografijom. Koji smjer najviše volite, uživate u njemu?

Sve to. Dosadno bi bilo raditi samo jedno. Sada na primjer radim ovaj ciklus, a nakon njega volio bih da uradim ciklus akta, recimo. Pa da vidim reakcije ljudi na to. Iako su vrste ovih fotografija dosta slične, tu je jako naglašen minimalizam. Moji portret i aktoi imaju isto vrstu minimalizma, sa elementima povezivanja. Ako radio akt, to nije samo lijepo ogoljeno tijelo, već dodata je priča, kontekst. Ako radim portret, hvatam trenutak, gdje se može vidjeti određeni izraz lica. Nešto što je ružno, može biti lijepo.

Da li ste se izlagali sa akt/bodouir fotografijama ili vidite li budućnost takvih izložbi?

Ne, samostalno nisam, ali dosta ih ubacam i u zajedničke izložbe, na taj način sam ih izložio. Akt fotografije su jako osjetljive, moram biti oprezan. Meni je najdraže kada mi žena pohvali takvu fotografiju, tada znam da je uspjela fotografija, jer su žene jako osjetljive na svoj izgled i svoje tijelo. Akt izložba nisam imao ranije, ali imam to u planu za naredne godine.

Ipak, izložba se mora dugo planirati. Ovu smo pripremali godinu dana. Kolege moraju planirati te stvari prije, kako bi napravili program za narednu godinu. Odabir fotografija, ljudi koji će na tome raditi, pisanje kataloga, sve je to kompleksan posao cijele ekipe. Ova izložba nije samo moja, već svih nas: od gospođice Žanko koja je pisala predgovor, preko gospodina Marjanovića koji je poređao fotografije, do Kalezića koji je napravio tehnički dio fotografija.

Savjete za početnike?

Danas je telefon jako popularan, svi ga imaju, svi su fotografi, za razliku od davnih vremena kada je oprema bila veoma skupa i nisu je svi mogli priuštiti. Sad ima dosta amatera. Treba mijenjati perspektivu, kompoziciju, ne fotkati u sijenkama, već odabrati odgovarajuće doba dana, kada je dobro svijetlo, kao ujutro. To su sve početničke greške, ali mnogi ih rade, ne samo ljudi sa telefonima, već i oni profesionalci za fotografiju vjenčanja, slavlja. Ozbiljnijim fotografima savjetujem da počnu iz početka, od istorije fotografije. Nek obrate pažnju kako se to ranije radilo, i nadograditi to. Treba imati strukturno obrazovanje. I veliki slikari su počinjali od istraživanja djelova starih majstora. Pikaso da bi došao do esencije, proučavao je figurativno sliakrstvo, počeo je smanjivati količinu stvari.

Manje je više jako je bitno pravilo. Ne prekrcati fotografiju, već ograničiti se sa par njih, onda se može dodavati pomalo. Treba znati mjeru u svemu. Izbjegavajte filtere, pokušajte slikati fotografiju na licu mjesta, gdje već treba razmišljati o samom konceptu fotografije, osnovi principa. Bitan je i rad, trud. Odvojte maksimalno vremena za to: analizirajte, gledajte snimljene materijale, dajte na uvid nekome, otiđite na tuđe izložbe, istražite zašto je neka 50-godišnja fotografija je dalje uzor i jedna od istaknutih. Tako vam se stvori u glavi kritična masa materijala, nakon čega vam sve postaje rutina i slobodni ste da razvijate svoj stil.

( Maja Eraković )