Kako se bore Rusi

Za vrijeme Drugog svjetskog rata čuveni američki režiser Frenk Kapra snimio je dokumentarni serijal pod nazivom “Zašto ratujemo”. Film je, iz edukativnih razloga, inicijalno naručilo Ministarstvo SAD, a njegovo prikazivanje u bioskopima trebalo je da ubijedi Amerikance da antihitlerovska koalicija zaslužuje njihovu podršku i da je uništenje nacizma direktan američki interes. Projekt je bio uspješan, mada se njegov efekat ne može precizno izmjeriti. U SSSR-u, drugom važnom učesniku tog rata, društvo nije trebalo ubjeđivati jer se bitka za opstanak vodila direktno na njegovoj teritoriji.

Sa ruskim ratom protiv Ukrajine - situacija je drugačija. Kremlj očigledno hoće da predstavi svoju “specijalnu vojnu operaciju” kao patriotski poduhvat. Ipak, umjesto da skandira parolu iz Dugog svjetskog rata “Naša je borba pravedna. Pobjeda će biti naša!”, mnogi se Rusi pitaju za šta se oni uopšte bore.

Tokom januarske ankete oko 25% ispitanika (i više od 60% stanovnika iz urbanih sredina i mladih) reklo je da ne podržava rat. Samo 27% mladih reklo je da ga podržava. To je impresivan rezultat za zemlju u kojoj za javno izražavanje bilo kakvih sumnji u postupanja vlasti možete biti proglašeni “stranim agentom” ili se čak suočiti i sa gorim posljedicama.

Mnogi su Rusi "glasali nogama": više od 500 hiljada ljudi je napustilo Rusiju od trenutka kada je počeo široki upad u Ukrajinu, a oni koji su ostali dugoko su zabrinuti za svoju budućnost. Prema rezultatima ankete koju su sproveli Gallup i Romirom, 48% građana Rusije osjeća značajnu finansijsku neizvjesnost - to je najveći postotak među 56 zemalja obuhvaćenih ispitivanjem. A među onih 45% građana Rusije koji govore o bezuslovnoj podršci ratu, samo 25% čini to aktivno - prijavljuju se u dovbrovoljce ili daju finansijsku podršku.

Sve su to loše vijesti za Kremlj koji očajnički pokušava da nametne svoj pogled na taj rat. Kako je izjavio predsjednik Rusije Vladimir Putin, započeta kampanja treba ne samo da “demilitarizuje” i “denacifikuje” Ukrajinu, već i da onemogući Zapad da uspije u namjeri da uništi Rusiju. Prema propagandi Kremlja, na kocki je ništa drugo do “opstanak ruske državnosti” i budućnost njene omladine. Osim toga, najnovija spoljnopolitička doktrina Rusije glasi da zemlja ispunjava “jedinstvenu istorijsku misiju” u cilju “podrške globalnoj ravnoteži sila” i “stvaranju multipolarnog” svjetskog poretka.

To je propaganda ravna onoj iz vremena Velikog otadžbinskog rata (kako Rusi zovu Drugi svjetski rat) i društvo je njome prezasićeno. Na televizijama sve vrijeme govore o ratu. Ulice Moskve pune su bilborda koje slave ruske ratne heroje i reklamiraju paradu tenkova. Govore “Pobjeda će biti naša”, baš kao za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je ipak prvi dio te klasične parole - izostavljen.

Iako je rat bio šok za Zapad, efekat koji je izazvao ne može se uporediti sa tim u kojoj je mjeri naglavačke okrenuo život u Rusiji. Rat je doveo do iznenadne, prinudne i zbunjujuće transformacije ekonomije i ruskog društva. Na primjer, evropska civilizacija uvijek je bila dio kulturološkog koda Rusije, bez obzira na duge periode konfrontacije sa Zapadom, a ipak je, po Putinovom mišljenju, Rusija danas postala “samodovoljna država-civilizacija”. Evropska kutura postepeno se eliminiše iz ruskih pozorišta i muzeja ili čak iz restorana i kafea (koji ipak ostaju francuski ili italijanski). Na primjer, komad “Sirano de Beržerak” Edmona Rostana isključena je iz repertoara Aleksandrinskog teatra u Sankt Peterburgu zato što navodno diskredituje ruske oružane snage.

Slične zabrane u kulturi nisu, naravno, jedini način da obični građani Rusije osjete kako im Veliki brat diše za vratom. Od trenutka kada je prošlog septembra proglašena “djelimična mobilizacija” na svakoj okretnici u moskovskom metrou stoji policajac. Teško je pretvarati se da se ništa suštinski nije promijenilo kada čak i ulaze u javni prevoz kontrolišu dobro naoružani muškarci.

Sve to građanima Rusije otežava vođenje uobičajenog života. Tokom prvih mjeseci rata u razgovorima je mogla da dominira tema događaja u Ukrajini, ali tada je još potpuno prirodno izgledalo otići na posao ili večerati s prijateljima. Ali kako je ratna propaganda postajala sve glasnija i nametljivija, svakodnevica je potisnuta u drugi plan.

Rat u Ukrajini sada zauzima prvo mjesto u glavama građana Rusije, ali ne onako kako bi to htio Kremlj. Umjesto borbe za Punitovu “patriotsku stvar”, građani Rusije mu se suprotstavljaju. Oni ne mogu masovno da protestuju, pa ni da istjeraju Putina iz Kremlja jednim potezom, ali su svjedočenja o potpalubnoj borbi “tihe većine” sveprisutna.

Selo Peredelkino, oko 30 kilometara udaljeno od Moskve, poznato je po svojim šumama kojima su često šetali ruski pisci, uključujući i Borisa Pasternaka. Sada znatan dio te zemlje pripada Putinovom savezniku Romanu Abramoviču koji, kako se priča - istupa protiv rata. A na panjevima duž šumskih stara urezane su riječi “Ne ratu”.

U knjižari na Nevskom prospektu, glavnoj ulici Sankt Peterburga, izlog sa partiotskim knjigama krasi i šolja sa portretom Džordža Orvela i natpis “Neka Veliki brat misli da je u ovoj šolji čaj”. Inspirisana smjelošću izloga kupila sam tu šolju i sljedećeg dana otkrila da se umjesto nje pojavila druga sa citatom iz Orvelovog remek-djela “1984”: “Ako si u manjini ili si čak samo jedan - ne znači da si lud”.

Eto kako se mi borimo. Kao i u vrijeme Drugog svjetskog rata, niko ne mora da nam objašnjava - zašto.

Copyright: Project Syndicate, 2023.

( Nina L. Hruščova )