Buka i bijes Dejana Jovića

Svojim odgovorom na moju reakciju na njegov tekst „Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića: Da li je nešto moglo drugačije… I da li su Milo i Momir mogli Srbiji da sačuvaju Kosovo“, Dejan Jović je neprimjerenim i jeftinim ulaskom na teren ličnih kvalifikacija pokušao da izbjegne suštinski odgovor na važne teme koje je sam pokrenula.

Umjesto da pokuša ponuditi odgovor na argumente koji ispituju osnovne premise njegovog članka, Jović je posegnuo za različitim manipulativnim tehnikama za koje optužuje druge, a od kojih se ističu dvije. Prva – kreće u salvu ad hominem etiketiranja umjesto da ponudi kontrargumente. Druga – izlazi izvan okvira sadržaja mog odgovara, unoseći u debatu nove, uglavnom neadekvatne, elemente, kojima pokušava da razvodni raspravu i izbjegne odgovore na postavljena pitanja.

Ličnim uvredama i kvalifikacijama Jović je zapravo postigao suprotno od namjeravanog – opisao je sebe i svoj akademski kapacitet. Arogancija ga je, međutim, spriječila da se zadrži u prostoru aluzija i podrazumijevanja u kome se dobro snalazi, tako da je rezultat članak koji diskredituje sopstvenog autora.

Posebno je tužan momenat u kome univerzitetski profesor, u nedostatku argumenata, u ružičastom stilu prekopava društvene mreže u potrazi za diskreditujućim materijalom. Kad ga ne nalazi počinje polemiku sa apelom koji i sam kaže da nisam potpisala. No, svako po sopstvenoj mjeri. U ovom odgovoru, pokušaću da raskrčim kroz Jovićevu buku i bijes, te vratim polemiku u primjerene akademske okvire.

Idemo redom.

Odmah na početku Jović se osvrće na moju kritiku naslova njegovog osnovnog članka. Tada sam napisala: “iz samog naslova članka već vidljivo da će autor cjelokupnu crnogorsku modernu istoriju posmatrati iz perspektive njene upotrebljivosti za ostvarenje ovog sna i konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja.” Jovićeva odbrana je prebacivanje odgovornosti i tvrdnja da nije on napisao naslov, već je to uradio urednik. Uz to nonšalantno dodaje „(N)aslovi na portalima i u novinama, kao što Komar zna, nisu stvar autora nego urednika.“ Slijedi pet uvredljivih rečenica kojima opisuje kako on zamišlja da ja čitam samo naslove članaka i iz njih konstruišem šta je autor mislio, implicirajući time moju navodnu površnost.

Što nam time Jović zapravo kaže? Prvo, prećutno se saglašava s tim da je naslov problematičan (da ne kažem nesrećan), ali odgovornost prebacuje na anonimnog urednika. Drugo, potcjenjuje ne samo mene nego sve svoje čitaoce. Naime, upućeni čitalac zna da je Jovićev tekst autorski, te da on nije novinar na dnevnoj traci kojima urednici pišu naslove, ali to zapravo nije ni važno. U krajnjem, ako nije suglasan sa naslovom ili ne misli da on zaista odražava ideju teksta, Jović je mogao tražiti njegovu izmjenu, što je bar u uslovima online medija lako. Kao što bilo ko iz samog teksta mog reagovanja može viđeti, Jovićev članak je vrlo pažljivo pročitan. Na kraju, ako je stvarno urednik naslovio tekst, nužno slijedi da ga je i on pročitao kao i svi mi – kao priču o Crnoj Gori iz perspektive njene upotrebljivosti za rješenje srpskog nacionalnog pitanja.

Nakon pokušaja da se opravda za naslov koji ipak pravilno identifikuje osnovnu nit njegovog članka, Jović nastavlja da niže kvalifikacije. Tako kaže: „Od znanstvenika, naročito politikologa, očekujem da čitaju odmaknuti od bijesa kojeg možda kao građani imaju kad vide argument koji se ne uklapa u njihovu sliku svijeta. Olivera Komar je svojom interpretacijom mog članka pokazala da je loša politikologinja, da joj naučna etika više počiva na uvjerenju nego na odgovornosti.“ Minimalna pristojnost i akademska etika podrazumijevala bi da Jović kaže o kom se to argumentu radi. U svom odgovoru, pažljivo sam mapirala sve njegove argumente s kojima nijesam saglasna i na njih odgovorila. No, umjesto da uradi isto, Jović je posegnuo za etiketiranjem.

Prvo postavlja pitanje đe u njegovim rečenicama vidim „žal“ za neintegriranim srpskim teritorijama. Evo originalnog odlomka: „Dvije od te tri republike, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kasnije su (1995) reintegrirane, uglavnom uz pomoć i saglasnost Sjedinjenih Američkih Država. Srbija, koja tu saglasnost i pomoć nije imala, ostala je do danas dezintegrirana – barem tako to vidi ona sama. Isto je i sa de facto dezintegracijom samog Kosova, čiji sjeverni dio sa srpskom većinom ostaje tek djelomično integrisan u Kosovo, i čija je sudbina i dalje neizvjesna, s obzirom na kosovsko odbijanje prihvaćanja Zajednice srpskih opština.“ Od svih mogućih početaka teksta koji bi trebalo da prikaže retrospektivu razvoja događaja u Crnoj Gori, Jović svoju naraciju počinje (bukvalno se radi o prva dva pasusa članka) pričom o republikama koje su se raspale po etno-političkoj osnovi, da bi onda istakao da su se ipak dvije od tri ponovo integrirale, a jedna nije jer je izostala pomoć i saglasnost Sjedinjenih Američkih Država. Na taj način Jović vrlo jasno čitaocu sugeriše „nepravdu“ koja je zadesila od svih samo jednu bivšu republiku. No, ima još i Kosovo, ali tu je, ovog puta vrlo je jasan Jović, problem u samom Kosovu, „čija je sudbina i dalje neizvjesna, s obzirom na kosovsko odbijanje prihvaćanja Zajednice srpskih opština.“ Šta nam Jović govori? Bile su tri republike i bilo je Kosovo, i sve su se reintegirale, osim Srbije i Kosova, s tim što je u slučaju Srbije to zbog stranih faktora, a Kosovo je samo sebi krivo. Interpretacija postaje jasna – samo Srbiji nije dato da se reintegrira.

Drugo, Jović tvrdi da nije predložio izmjenu političkog uređenja Crne Gore kroz neki oblik etno-federacije. To dokazuje time što kaže da u tekstu ne koristi riječ etnofederacija i time što je on u nekim drugim člancima za Bosnu i Hercegovinu zagovarao novi „historijski dogovor (...) koji bi kombinirao „građanski“ i „nacionalni“ pristup (i time smanjio sadašnju dominaciju nacionalnog nad građanskim).“ Ja ne znam šta je Jović predlagao za Bosnu i Hercegovinu (iskreno, strah me i da pogledam), ali znam šta je napisao u članku koji se tiče Crne Gore. Prvo, cijeli članak pisan je iz perspektive jedne etničke zajednice – srpske.

Uostalom, to je i urednik koji je Joviću napisao naslov prepoznao i istakao. Drugo, Jović tvrdi da je Crna Gora izuzetak jer se „dvije najveće nacije – Crnogorci i Srbi – nalaze u prilično nereguliranom polju, bez ikakvog posebnog sporazuma o međusobnim odnosima i statusu, bilo domaćem ili međunarodnom.“ Dakle, osim ako ne mislimo da ovaj argument samo rekreativno pominje, mogli bismo zaključiti da smatra da odnose među „dvijema najvećim nacijama“ treba drugačije regulisati.

Odgovor na pitanje „kako“ dobijamo iz sljedećih rečenica: „Srbi u Crnoj Gori danas nisu ni 'konstitutivni narod' ni 'manjina', premda su po postotku u odnosu na cjelokupno stanovništvo veći od nekih priznatih “konstitutivnih naroda” (npr. Hrvata u Bosni i Hercegovini) i veći od svih manjina u postjugoslavenskim zemljama.“ Dakle, odnose između Srba i Crnogoraca treba regulisati tako što će oni postati ili konstitutivni narod ili manjine. Dozvolite mi da pretpostavim na osnovu svega što piše da Jović misli da treba ovo prvo. A kako se zove država u kojoj su neke etničke grupe konstitutivni narodi, a ostali su manjine? Ima više naziva, ali je etno-federacija prilično adekvatno određenje.

Da je upravo na to mislio Jović potvrđuje i sljedećom rečenicom: „U toj državi su tamošnji Srbi čak prihvatili da se o ključnoj odluci za njenu budućnost – kao što je bio referendum o nezavisnosti – organizira po načelu ‘jedan čovjek – jedan glas', a ne po načelu konsenzusa dviju najvećih nacionalnih zajednica.“ Kako se zove uređenje u kome su odnosi najvećih nacionalnih zajednica uređeni po načelu konsenzusa? Opet, etno-federacija je sasvim adekvatno.

Nakon dugog lirskog ekskursa o nacionalistima, Jović pokušava da bukom, kvalifikacijama i teškim riječima zabašuri rupu koja zjapi u njegovom osnovnom argumentu o tome kako je „građanska“ država u Crnoj Gori (njegovi navodnici) građena nametanjem nacionalnog identiteta većine kroz intervenciju u jezik, kroz tzv. antijugoslovenstvo i reviziju prošlosti, te kroz preferiranje „kanonski nepriznate CPC.“

Pokušaću da sumiram raspravu kako bismo se vratili na centralni argument „nametanja identiteta“ na osnovu koga Jović dovodi u pitanje građansku prirodu Crne Gore. Argument „nametanja“ postavlja sam Jović u svom prvom tekstu u kome kaže: „Ono što je uslijedilo nakon stjecanja nezavisnosti Crne Gore je u mnogočemu tipičan proces u kojem država djeluje naciotvorno, pokušavajući konsolidirati, oblikovati i djelomično nametnuti – državnim postupcima – nacionalni identitet većine.“ Nakon toga, Jović objašnjava kako je to identitet nametan i kreće od jezika gdje „nametanje“ vidi u normiranju crnogorskog jezika. Na samom kraju, da bi „zakucao“ svoj argument i ilustrovao navodno identitetsko „tlačenje“ drugih, Jović postavlja pitanje – „(k)ojim jezikom govore Bošnjaci, Muslimani i Srbi u samoj Crnoj Gori? Imaju li i oni pravo da svoj jezik nazovu svojim nacionalnim imenom – ili to pravo pripada samo državi koja očigledno favorizira jednu naciju u odnosu na druge.“

U svom odgovoru sam vrlo precizno pokazala da Jović namjerno ili iz neoprostivog neznanja o državi o kojoj piše i donosi sudove, barata netačnim informacijama. Naime, jasno sam odgovorila na njegovo da su u Crnoj Gori u ravnopravnoj upotrebi crnogorski, srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik, kao i ćirilično i latinično pismo. Takođe, ukazala sam na to da je pravopis crnogorskog jezika predvidio dubletnu upotrebu jotovanih i nejotovanih oblika, tako da oni koji govore i pišu crnogorskim jezikom nijesu primorani da koriste varijantu koju ne žele. Time sam u potpunosti pobila njegov prvi dokaz nametanja identiteta kroz jezik.

Umjesto da odgovori, nudeći bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili jedan od tri stuba na kojima počiva njegov argument o nametanju, Jović pokušava da izvrda neuspješno se služeći ironijom. On kaže: „Istodobno, kad se radi o interpretaciji njihovih djela i riječi, drugima se oduzima pravo da ih tumače. Imenovanjem jezika crnogorskim, tako, nema veze sa nacionalizmom, ne isključuje nikoga, ne predstavlja nasilje nad identitetima – nego je, upravo, obrnuto, građansko djelovanje.“

Kad razgrnete negativnu formu koja bi trebalo da zvuči podmješljivo on zapravo ponavlja i čak pojačava svoju tvdnju da se uvođenjem crnogorskog jezika vrši nasilje nad identitetom i neko isključuje. Izbjegava da odgovori nad kim i kako, kojim mehanizmom. Ne dovodi u pitanje nijedan dokaz koji sam iznijela već pokušava da zabašuri nedostatak odgovora bujicom ličnih kvalifikacija i patetične polemike sa samim sobom. Usputna doskočica o tome kako imenovanje jezika crnogorskim nema veze s nacionalizmom je slab pokušaj da se iz problema izvuče žonglirajući između akademskih definicija nacionalizma i kolokvijalne upotrebe istog pojma. No, o tome malo kasnije. Poenta je sasvim druga, njegova tvrdnja da su Crnogorci gradili svoj identitet namećući drugima jezik nema nikakvo empirijsko utemeljenje. Ako ima, Jović bi morao da ga ponudi.

Drugi stub njegovog argumenta o nametanju odnosi se na ono što naziva intervencijom u interpretacije prošlosti. Naime, po Joviću, Crna Gora je poništavanjem odluka Podgoričke skupštine iz 1918. godine, te obnavljanjem nezavisnosti 2006. godine dezavuirala cijelu ideju Jugoslavije u bilo kojem njenom obliku, što on naziva antijugoslovenstvom. Moj odgovor je bio da Jović pogrešno definiše „jugoslovenstvo“ i da se Crna Gora poništavanjem odluka nelegitimne i nelegalne Podgoričke skupštine i obnovom nezavisnosti zapravo nije odrekla jugoslovenstva jer za tim nema potrebu, već da su to dva čina odmicanja od kvazijugoslovenskih projekata koji su zapravo predstavljali nefunkcionalne derivate srpskog velikodržavnog projekta. Kao dokaz da to odricanje nema veze sa jugoslovenstvom, ponudila sam, između ostalih i podizanje spomenika Josipu Brozu Titu 2018. godine u Glavnom gradu Crne Gore, te istakla da Crna Gora upravo komunističkoj Jugoslaviji duguje obnavljanje svog subjektiviteta.

Na to Jović odgovara opet neuspješnim ironiziranjem „Poništavanje svih povijesnih odluka koje su Crnu Goru povezivale u jugoslavensku državu (bilo kraljevinu ili socijalističku federaciju) – nije antijugoslovenstvo, nego upravo obratno: to je jugoslovenstvo najvišeg tipa, neviđeno u regiji. Crna Gora se nije odrekla jugoslavenstva, nego “ne može jugoslavenskija od toga”, ali smatra Srbiju opasnošću, historijskim agresorom i okupatorom, te svoj novi nacionalni identitet gradi kroz neprekidno udaljavanje od nje. Jugoslavenstvo se, dakle, odnosi samo na odnose sa drugima, a ne i sa Srbijom.“

Nakon toga, Jović ničim izazvan piše o tome kako doprinos Srbije i Srba izgradnji jugoslovenske federacije nije priznat i kako jugoslovenstvo nije moguće kao „antisrpstvo, ni kao antihrvatstvo ni kao anticrnogorstvo.“ Na kraju, tvrdi da istorija 20. vijeka nije opterećena nijednim sukobom (ratnim) između Srbije i Crne Gore, što je po njemu razlog što današnje tenzije ne proizvode nasilje, uprkos neprekidnim optužbama za velikosrpstvo, imperijalizam, nestabilnost, itd.

Jović opet prilično neuspješnim ironiziranjem i gomilanjem kvalifikacija pokušava da izbjegne da odgovori na argumente kojima ispitujem njegovu tezu da je crnogorski identitet nametnut ostalim narodima u Crnoj Gori kroz reviziju prošlosti i antijugoslovenstvo. Uz sve to ide i (ne)namjerni lapsus kojim Jović kaže da je za mene uvredljivo što je Crna Gora kroz komunizam povratila svoj subjektivitet, iako je vrlo jasno da se moja primjedba odnosila na njegovu rečenicu o patricidu komunizma, koji implicira ne obnavljanje nego stvaranje crnogorske nacije. Jeste Crna Gora kroz komunizam obnovila svoj subjektivitet, ali je nije komunizam stvorio, tj. nije joj on „otac,“ što Jović ovom rečenicom uvredljivo kaže, ili je to bila frojdovska omaška pa je rekao više nego što je planirao.

No, glavni problem je u tome što Jović nije odgovorio na moju tvrdnju da je u pitanju lažna povezanost i da Crna Gora nije bježala iz jugoslovenskih zajednica već je bježala od neuspješnih derivata velikosrpskog državnog projekta. Ovaj argument zaslužuje mnogo veću pažnju nego što mu je Jović daje, pretrčavajući preko njega. Naime, upravo je način na koji Jović definiše i razumije „jugoslovenstvo“ ključ njegovog problema o čemu je, recimo, pisala čuvena srpska istoričarka Olivera Milosavljević u komentaru na njegovu knjigu Jugoslavija, država koja je odumrla (https://pescanik.net/fatalisticko-tumacenje-raspada-jugoslavije/). Da je Jović vrlo dobro pročitan i to još prije skoro deceniju jasno je iz ove analize njegovog tumačenja raspada Jugoslavije. Naime, vidimo da ovo nije prvi put da Jović ima problem s razumijevanjem razloga raspada Jugoslavije zbog, kako Milosavljević kaže „nedefinisanog ili problematično definisanog pojma jugoslovenstva.“

I ona primjećuje da Jović „pod pojmom jugoslovenstvo podrazumeva reč bez sadržine“ te da zbog toga „nije slučajno što često identifikuje pojmove jugoslovenstvo i srpstvo.“ Izgleda da i dalje, Jović ima problem u tome što „poistovećuje unitarizam i jugoslovenstvo, a s druge, jugoslovenstvo prepoznaje isključivo kao jugoslovenski nacionalizam, implicirajući da u kontekstu nacionalnih ideologija Srbi, Hrvati… mogu postojati samo kao nacionalisti.“ Upravo u ovom i leži osnovni Jovićev problem, koji, kao što vidimo ne može da riješi već dvije decenije – po njemu i Crnogorci mogu postojati isključivo kao nacionalisti. No, iako Jović možda nije promijenio svoje razumijevanje jugoslovenstva, nadam se da je promijenio svoje razumijevanje uloge Slobodana Miloševića, koji za njega, valjda, nije više „ustavoreformator,“ “Jugosloven i borac protiv srpskog nacionalizma” i “novi Tito.”

Na kraju, dolazimo do trećeg stuba Jovićevog argumenta – nametanje identiteta kroz religiju. Ovo se po, Joviću, sprovodilo tako što „se počela preferirati kanonski nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva,“ premda „sama SPC za sebe kaže da je višenacionalna crkva, premda djeluje doista kao predstavnica i organizacija Srba u Srbiji i izvan nje.“

U svom odgovoru, postavila sam pitanje na koji način se u praksi preferirala Crnogorska pravoslavna crkva i objasnila da je ona zapravo tokom vladavine DPS-a bila ignorisana, dok su partije vlasti finansijski i na druge načine podržavale SPC. Na kraju sam pozvala Jovića da iznese dokaze o navodnom favorizovanju CPC.

U svom odgovoru, Jović kao dokaz nudi činjenicu da je DPS u svom važećem političkom programu iz 2021. godine „visoko među prioritete postavlja upravo vjersko pitanje,“ te da „identificira SPC kao režisera napada na fundamentalne vrijednosti moderne Crne Gore“ i „konstatira da je jednom broju građana, 'dominantno crnogorske nacionalnosti' (toliko o 'građanskoj državi', odnosno o navodnoj dilemi 'ili građanska država ili konstitutivni narodi') uskraćeno pravo na slobodu vjeroispovijesti, što DPS doživljava kao napad na državni identitet Crne Gore i njenu multietničnost“. Dokaz se po Joviću nalazi u tome što DPS u svom Programu kaže da će se „zalagati za pravo crnogorskih vjernika na samostalnu pravoslavnu crkvu koja će djelovati na prostoru Crne Gore.“

Ovakvo programsko opredjeljenje, dodaje Jović, dodatno je u svom govoru eksplicitno podržao Milo Đukanović na Osmom kongresu DPS-a 2019. godine kada je podržao “obnovu historijski neupitne Crnogorske pravoslavne crkve.” Onda je, što je valjda ultimativni dokaz, „jedini put tokom cijelog svog govora“ prekinut „aplauzom delegata.“ Time Jović misli da je dokazao svoju tezu o favorizovanju CPC.

Dakle, da sumiramo „dokaz“ - vjerski identitet je nametnut tako što je jedna partija 2019. godine – 29 godina nakon što je stupila na vlast, upisala u svoj program da će se zalagati za pravo crnogorskih vjernika za samostalnu pravoslavnu crkvu, a onda je Đukanović u svom govoru to podržao, a delegati mu aplaudirali?

Dobro, i što se onda desilo? Koja je to prava dobila Crnogorska pravoslavna crkva čiju istorijsku neupitnost Jović stavlja pod navodnike? Je li CPC dobila pristup nekim hramovima? Jesu li izgrađeni novi? Je li na bilo koji način ograničen rad i djelovanje drugih vjerskih organizacija, uključujući SPC? Nije.

No, s obzirom na to da neposredno prije ovog, realno mršavog dokaza Jović drži predavanje o normativnom i stvarnom, možda bi mogao da sagleda sopstveni argument kroz isti kriterijum. DPS je tek u pretposljednjoj godini svoje vladavine (2019. godine) kao cilj svog djelovanja normativno definisao podršku obnovi CPC koja se nikad i ni na koji način nije materijalizovala. Sa druge strane DPS je tokom ostatka svoje vladavine u trajanju od skoro 30 godina faktički pomagao djelovanje SPC u Crnoj Gori na razne načine, finansirajući izgradnju hramova, bespravni prenos državne imovine i kulturno-istorijske baštine na Srpsku pravoslavnu crkvu, omogućavanje licima bez državljanstva i radne dozvole da rade i borave u vjerskim objektima, itd. Dakle, s jedne strane imate iskaz o namjeri iz 2019. godine, a sa druge strane imate materijalne dokaze pomaganju u trajanju od skoro 30 godina. Ovo prvo je po Joviću nametanje, a na ovo drugo je odlučio da zažmuri.

O Jovićevoj, sad već poslovničnoj, selektivnosti svjedoči i to da je kao dokaz miješanja vlasti u vjerska pitanja ponudio kongres DPS-a i to što je ova partija definisala u svom programu, a da mu istovremeno nije dokaz miješanja vlasti i nametanja identiteta kroz religiju kada premijer tajno potpiše ugovor s jednom vjerskom zajednicom za koji mimo te vjerske zajednice postoji konsenzus da je sam sporazum neustavan, što je potvrdila i respektabilna nevladina organizacija koja se bavi pravnim pitanjima – Akcija za ljudska prava (https://www.hraction.org/2022/07/26/akcija-za-ljudska-prava-predsjedniku-crne-gore-i-predsjedniku-vlade-dostavila-predloge-za-izmjenu-odredbi-temeljnog-ugovora-crne-gore-sa-srpskom-pravoslavnom-crkvom/) ili kad se, na primjer, vlada formira u manastiru 2020. godine.

Umjesto da sveobuhvatno sagleda djelovanje svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori i njihovo realno miješanje u svjetovna pitanja i povezanost sa organima vlasti, Jović mene pita: „Bi li Olivera Komar kao opis stvarnosti u Crnoj Gori prihvatila rečenicu: “Vjerske zajednice odvojene su od države” (član 14)? Ili tvrdi da to nisu, pogrešno navodeći da 'u pravoslavlju… crkvena organizacija prati državnu organizaciju', te je samim tim obnavljanje crnogorske države legitimisalo obnavljanje autokefalne crnogorske pravoslavne crkve”? U pitanju je opet ne baš vješta zamjena teza. Naime, to što vjerske zajednice treba da budu odvojene od države, nema baš ništa s tim kako će one unutar svoje strukture da se organizuju. Jović opet upetljava dvije nespojive stvari princip odvojenosti vjerskih zajednica od države, čije kršenje selektivno primjećuje i pitanje unutrašnje organizacije pravoslavnih organizacija.

Crkveno pitanje u Crnoj Gori nije pokrenuo DPS, ono se rasplamsalo padom komunizma još ranih 1990-ih, kao otpor srbizaciji koju sprovodi SPC, a od tada je upravo jedinstveni DPS praktično do gubitka vlasti branio i jačao uticaj SPC. I DPS i SPC su ranih 1990-ih imali zajedničke ratne ciljeve, to je bar opšte poznato. Ali, isto tako, crkveno pitanje nije nestalo s gubitkom vlasti DPS-a. Crna Gora je vijekovima imala autokefalnu Crkvu. Kako je Crna Gora i zemlja s dominantnom pravoslavnom populacijom onda i težnja za uspostavljanjem (obnovom) autokefalne jurisdikcije u jednoj nezavisnoj državi nije u suprotnosti, ne samo s kanonskim portekom Istočno-pravoslavne Crkve (na primjer: 17. pravilo IV Vaseljenskog sabora), nego nije protivna ni provjerljivoj praksi izdavanja tomosa o autokefalijama od strane Vaseljenske patrijaršije, počevši od Grčke 1850. i zasad zaključno s Ukrajinom 2019. godine, ili danas-sjutra s Makedonijom.

Naime, zahtjev za autokefalijom je legitimni i politički i crkveno-kanonski cilj. To važi i za zemlje koje nemaju, poput Crne Gore, tradiciju autokefalne Crkve, kakve su u novija vremena Ukrajina ili Makedonija. Uostalom, sličan zahtjev DPS za pravoslavnom jurisdikcijom nezavisnom od administrativnog upliva iz druge države je jesenas ostvaren i u Letoniji, kroz donošenje novog zakona i izmjenu crkvenog ustava tamošnje pomjesne mitropolije. Nota bene, Letonija je članica Evropske unije, iako nije dominantno pravoslavna, niti ima naslijeđe autokefalne jurisdikcije.

Za kraj, ostavila bih Jovićevu tvrdnju da „iz njena odgovora proizilazi da bi Crna Gora bila jedina zemlja na svijetu u kojoj uopće nema nacionalizama, odnosno nema crnogorskog nacionalizma, nego samo srpskog.“ Ovdje Jović radi ono za šta mene optužuje. Ja nijesam niđe napisala, i za razliku od njega, eksplicitno ću reći da ne mislim da u Crnoj Gori nema crnogorskog nacionalizma. Sigurna sam da Jović nije toliko neinformisan da mu ovo nije poznato, ali za svaki slučaj ću pojasniti – teza o dva nacionalizma je teza o tome da postoje dva po svojim aspiracijama i dometima izjednačena nacionalizma na djelu u Crnoj Gori.

Ukoliko su jednaka, onda se anuliraju, što služi aboliranju djelovanja srpskih nacionalista u Crnoj Gori. Kako se manifestacije crnogorskog nacionalizma uglavnom svode na kič, a aspiracije na ustavom zagarantovana prava, dok o posljedicama srpskog nacionalizma, vjerujem, ne treba ni pričati, izjednačavati ova dva nacionalizma je opasna i manipulativna tehnika, od koje se i u Crnoj Gori već odustalo.

Dejan Jović je pokušao napisati članak u kojem će povodom važnih događaja smjene jedne dugogodišnje vlasti dati retrospektivu moderne istorije Crne Gore. Na žalost, površnim poznavanjem konteksta, selektivnošću argumenata, relativizacijom i zamjenom definicija pojmova, napisao je članak koji donosi neutemeljene i ideologizirane zaključke. U nastavku polemike, pokazao je da nije u stanju da odgovori na pitanja koja problematizuju osnovne premise njegovih zaključaka, te pribjegao razvodnjavanju argumenata i neprimjerenom ad hominem etiketiranju.

No, iako Jovićevi članci nemaju analitičku vrijednost, predstavljaju vrlo važan testament i reprezent agresivnosti ideologije koju zastupa. Nemoćan da nametne svoje pervertirano i neutemeljeno viđenje stvarnosti argumentima, Jović poseže za agresijom, baš kao i njegova ideologija tzv. „jugoslovenstva“ devedesetih godina prošlog vijeka. Srećom, Jović je svojim kapacitetima limitiran na verbalnu agresiju. Vjerovatno odatle ovolika frustracija.

Ovaj tekst objavljen je danas na portalu Antena M

( Olivera Komar )