Ko daje šansu nasilju?

Tokom nedavnog konsultativnog saslušanja na sjednici Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje Skupštine Crne Gore na temu vršnjačkog nasilja postignuta je saglasnost da nadležna ministarstva nastave aktivnosti na organizovanju širih konsultacija sa svim relevantnim subjektima u rješavanju ovog problema!

Ostaje otvoreno pitanje - da li su utvrđene konkretne aktivnosti i koji je model koordinisanja predviđen između ovlašćenih resora? Ova polukonfuzija potvrđuje okolnost da buduća međuresorna saradnja nema jasne polazne osnove i da, osim užasavajućih informacija o nasilju među mladima, nemamo podrobniji prikaz o uzrocima ovog fenomena, kao i tome koje ciljeve i ko ih treba postići u određenom periodu. Tačno je, da i mnogo organizovanije zajednice imaju problem sa ovom pošasti, ali su svoj pristup konkretizovale kroz odgovarajuće analize, naučno-istraživačke aktivnosti i jasno definisali obaveze koje nadležni moraju da ispune. I dalje „aktivno“ čekamo da se ova društvena bolest ponovno pritaji! Zapravo, ne samo ova sjednica, već sve što ovih dana uočavamo potvrđuje da se nalazimo krugu prebacivanja odgovornosti. Izjave javnih dužnosnika, u kojima tvrde da se maloljetničkom nasilju daje višak medijske pažnje, ne da nijesu primjerene, već su zlosudne!

U dosadašnjem medijskom raščlanjivanju vršnjačkog nasilja čuli smo i pročitali mnogo stručnih tumačenja. Ipak, nadležni su i dalje zbunjeni u pristupu koji bi trebao da bude sistemski i interdisciplinaran. Nadležne institucije sveobuhvatno bi trebalo da tretiraju i vršioce nasilja i njihove žrtve, kao i članove njihovih porodica.

Nijesmo čuli komentar Ministarstva rada i socijalnog staranja koji bi se odnosio na kadrovski i prostorni potencijal, kao i stručnu osposobljenost centara za socijalni rad za adekvatna postupanja u slučajevima svih vidova nasilja. Najava ministra prosvjete da je formirana komisija koja će na osnovu broja učenika u određenim školama procijeniti đe treba povećati broj psihologa i pedagoga ukazuje na neodgovarajuće sagledavanje uloge obrazovnog sistema u rješavanju ove problematike. Naime, sve obrazovne ustanove moraju imati i psihologa i pedagoga! Psiholozi treba konstantno da prate nastavne aktivnosti i da prisustvuju održavanju odjeljenskih zajednica, kao i da prate rad odjeljenskih vijeća. Njihova komunikacija sa učenicima ne smije biti povremena, već tematski učestala. Psiholozi svoja savjetovanja sa učenicima moraju obavljati isključivo u prisustvu njihovih zakonskih staratelja, dok bi eventualno odsustvo roditelja ili drugih lica koja se brinu o učenicima trebalo da automatski aktivira angažovanje stručnih lica centara za socijalni rad. Najava Ministarstva unutrašnjih poslova o formiranju Radnog tima za suzbijanje vršnjačkog nasilja ima obrise kontradiktornosti zbog izjave samog ministra o nedovoljnom broju pripadnika policije. Školski policajac ili policajac u zajednici (zapravo je nebitan njegov naziv) nije pripadnik organa unutrašnjih poslova koji će stalno boraviti u neposrednoj blizu obrazovne ustanove, već je neko ko će u određenim intervalima i shodno svojim procjenama nadzirati situaciju i imati osmišljenu komunikaciju sa upravom škole i dežurnim nastavnicima! Nije ova praksa nepoznata MUP-u, već je ona prije par godina, u toku svoje razrade, indikativno opozvana!

Naravno, u ovom procesu, kao što pokazuju iskustva skandinavskih zemalja, nema konačnih rješenja.

U našem slučaju proces treba da krene putanjom koju trasiraju sljedeća pitanja: kako djelovati u pravcu poboljšanog preveniranja i efektivnijeg sankcionisanja? Je li tačno da imamo znatan broj đece za koje je nasilje prihvatljivo ponašanje? Trebamo li đecu koja posmatraju nasilje sa osmijehom, snimaju ga i podstiču na društvenim mrežama na odgovarajući način sankcionisati? Da li je dosadašnje kažnjavanje maloljetnih počinilaca krivičnih djela izgubilo svoj smisao, jer ne prouzrokuje strah kod potencijalnih izvršilaca? Je li ikada urađena studija koja se bavila izricanjem vaspitnih mjera i njihovim uticajem na počinioce? Može li se višestrukom povratniku za krivična djela iznova izricati pojačan nadzor centra za socijalni rad? Zašto u Crnoj Gori ne postoji mogućnost (primjerenog) izvršenja krivičnih sankcija zavodskog tipa za maloljetnike? Da li „vršnjačko nasilje“ treba da postane institut krivičnog prava? Ima li svrhe pomjeranje donje granice krivične odgovornosti prema maloljetnicima? Treba li počiniocima krivičnih djela, za koje je predviđena zatvorska kazna u trajanju od 10 godina, biti suđeno bez obzira na broj njihovih godina? Zbog čega dominantno kod učenika završnih razreda osnovnih škola i početnih razreda srednje obrazovnih ustanova imamo izvršioce nasilja i vandalizma? Smije li se u školskim dvorištima zateći nenajavljeno lice ili biti u njemu neko ko nije učenik te ustanove? Jesu li školska dvorišta jasno određena i pravilno ograđena? Zbog čega pripadnici Uprave policije u određenim intervalima ne nadziru školska dvorišta, autobuska stajališta i mjesta đe dominantno borave učenici? Kako kod mladih treba razvijati osjećaj za društveno prihvatljivo ponašanje? Učimo li đecu da nam budu pristojna i saosjećajna? Hoćemo li konačno otpočeti sa utvrđivanjem odgovornosti roditelja? Kako ograničiti i sankcionisati štetni uticaj medija na neprimjereno ponašanje kod mladih? Šta ćemo sa korišćenjem mobilnih telefona tokom boravka u školi? Da li u školama ima nastavnika koji ne prijavljuju nasilje i ne pomažu žrtvama nasilja? Imamo li u svim obrazovnim ustanovama praksu dežuranja i kako se prema njoj odnose svi članovi nastavnog i vannastavnog osoblja? Trebaju li nam u svim školama i psiholozi i pedagozi? Jesu li nam đeca sve više depresivna i zbog toga sklona neprilagođenom ponašanju? Je li nasilje više socio-psihološka pojava ili bezbjedonosni problem?

Odgovori na ova i slična pitanja uočljivi su, ali nadležni ne žele da ih javno izgovore!

( Neđeljko Necko Đurović )