Idu li zajedno brak, ljubav, strast i seks?

Uz minimum pozorišnih sredstava, sa fokusom na glumca i priču istovremeno tešku, emotivnu i pitku, nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica “Mislim da treba da razgovaramo” ostvaruje uspješnu komunikaciju sa publikom izazivajući burne reakcije smijeha, uzdaha, mukle tišine, ali i iznenadnih ovacija i (glasnih) usputnih komentara na račun situacije ili lika.

Tako je bilo u srijedu veče u velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, na premijernoj izvedbi komada koji je režirao Danilo Marunović, a za koji je tekst napisala Dragana Tripković. Predstava je nastala po motivima genijalnog klasika Ingmara Bergmana njegovim kultnim “Prizorima iz bračnog života” sa Liv Uman i Erlandom Jozefsonom u glavnim ulogama, odnosno osavremenjenoj verziji i skorašnjoj adaptaciji u režiji Hagaja Levija, sa Džesikom Čestejn i Oskarom Ajzakom. Gledaocima ovih serija, bilo da su gledali obje ili samo jednu, biće teško oduprijeti se njihovom utisku i uvjerljivim glumačkim pojavama, pa se tako u nekom trenutku komad počinje gledati poput glume pred kamerama, ali u prisustvu publike. Na momente tenzična, pa i strastvena, nekada neprijatna, krhka ili posve pasivna, priča podstiče i emocije i misli.

A sa reakcijama publike, predstava više ne pripada autorskom timu već nastavlja sopstveni život, kaže Tripkovićeva i dodaje da su tako reakcije gledalaca na premijeri posljednji pozdrav autora sa komadom. Ona ističe da je ovo predstava koja stilski i tematski u potpunosti pripada repertoaru kakav Gradsko pozorište njeguje i smatra da su najveća izuzetnost ovog djela glumci, što je publika dobro ispratila i prepoznala, a da su inspirisani Bergmanom željeli da približe univerzalnu temu i ispričaju svima blisku priču.

Počev od pitanja šta nas definiše kao individue, te postoje li monogamni brakovi u 21. vijeku, postoje li savršeni brakovi, da li su svi koncepti ljubavnog odnosa dvoje ljudi uspješni ukoliko su oni zadovoljni, poznata priča se razvija i vodi do preispitivanja svega toga, nazivajući brak, dom, sigurnost i stabilnost svojevrsnim sociološkim/fenomenološkim mitom, iako to nerijetko zvuči ponižavajuće...

Marunović je istakao da mu je namjera bila da napravi predstavu o ljubavi koju smatra najvažnijom stvari na svijetu, u želji da otvori nepresušni izvor tema satkanih od iskustava za koja tvrdi da smo ih svi zapravo i imali. I globalno je decenijama već aktuelno pitanje braka, bilo otvorenog ili tradicionalnog, slobode koja postoji u njemu ili koja se gubi, ali i institucije braka koja sve više nestaje, a reditelju je jasno i zbog čega...

”U dramskoj strukturi smo postavili stvari tako da par koji je reprezent koncepta otvorenog braka, takozvane poliamorije, zapravo ne nudi ništa više sreće nego konvencionalan brak, već se svode na isti nivo emotivne i lične ostvarenosti. Na kraju je sve vrlo individualno i lično, nema paterna za ljude, ni moralnog, ni estetskog, ni bilo koje vrste. Na kraju, moj glavni junak kaže kako je prestao da bude dobra osoba i na kraju ta vrsta katarze, da je bilo koja vrsta moralnosti ili potreba za njom, potpuno nepotrebna, pa i za strast i ljubav. U krajnjem, brak je zapravo jedna lažna institucija u koju skoro niko odavno ne vjeruje, jer zapravo ostajete na svega tri pojma, a to su: ljubav, strast i seks”, zaključio je Marunović.

U svemu tome dešava se “iznenadna kataklizma”, katarza koja dolazi zajedno sa rečenicom “Mislim da treba da razgovaramo”. Dvojako tumačenje i pristup upravo toj rečenici, u komadu, ipak, ne ostavlja prostora za razgovor, već znači početak kraja.

”Nikad ne znamo šta rečenica ‘Mislim da treba da razgovaramo’ može da donese i mislim da iz mnogih situacija koje mogu da nam se čine kao pad ili gubitak, zapravo postaju šansa za novi početak i preispitivanje, a što je meni dosta značilo u procesu. Postoje dvije definicije braka koje su mi bile zanimljive u ovom kontekstu, od kojih je jedna da je brak komunizam udvoje, a druga da je to monaštvo u dvoje... Danas je podvig postići nešto u dvoje, otrgnuti se od svega, a očigledno je da je ovo baš možda taj mitski, androgeni par između kog postoji nešto zbog čega ne mogu baš tako lako da se razdvoje”, rekao je glavni glumac Milivoje Mišo Obradović koji je sopstvenim glumačkim sredstvima nadogradio predstavu i pružio joj određenu pozorišnu magiju.

On je dodao da je posljednja scena obilježena rediteljskim rukopisom u kojoj je strastveno ukombinovana moć i snaga muzike, svjetla, glumačke igre i partnerskog odnosa.

”Stvarno je dao sve nama i najviše se bavio režijom glumca, što je danas malo zaboravljeno i zapostavljeno”, dodao Obradović o Marunoviću.

Njegovu partnerku u komadu igrala je Vanja Jovićević koja je istakla da je kroz ovaj tekst otkrila mnogo o bračnom životu, i to ponajviše onoga što joj je strano.

”Zato što drugačije razmišljam o odnosima i u početku mi je sve to bilo nepojmljivo i trebalo je mnogo raditi da bih shvatila da svako drugačije gleda na ljubav i posmatra odnos, zbog čega mi je bilo vrlo dragocjeno igrati ovu ulogu. Ovakav tip predstava mi se mnogo dopada jer opisuje nešto što je sad i ovdje, što se tiče nečega, što je život i što mi živimo svakodnevno”, rekla je ona i dodala da je lako poistovjetiti se sa nekim od likova, jer donose situacije koje se dešavaju svima.

A da sve ipak zavisi od pojedinačnih primjera i toga da li je i čija duša spremna da ide do kakvih granica, šta koga ispunjava, inspiriše, zaključuje Ivona Čović Jaćimović koja poručuje da podržava sve izbore koji čovjeka čine srećnim i zadovoljnim.

U predstavi sjajno igraju i Miloš Pejović, Ivana Mrvaljević i Pavle Popović. Scenografiju potpisuje Smiljka Šeparović-Radonjić, kostimografiju je uradila Adrijana Pajić, a izbor muzike reditelj Danilo Marunović. J. K.

( Jelena Kontić )