Dame u poslu za muškarčine

Ribarstvo kao jedno od fizički najtežih ali i najrizičnijih i najopasnijih zanimanja na svijetu, javnost po pravilu, asocira samo sa grubim i jakim muškarcima.

Po preovlađujuće uvriježenom mišljenju, samo su muškarci spremni da trpe hladnoću, konstantnu vlagu, izlažu se fizičim naporima potezanja mreža teških nekoliko stotina kilograma, te se nose sa svakovrsnim rizicima štio se podrazumijevaju kada barkom, po pravilu noću, izlazite na more i iz njegovih dubina pokušavate sebi obezbijediti egzistenciju. Međutim, u zalivu Boke „plavu njiivu“ - more i njene plodove ovdje su stoljećima u manjoj mjeri žnjele i pripadnice ljepšpeg i nježnijeg pola - bokeške žene kojima ništa od prije opisanih teškoća ribarskog zanata nije bilo teško.

Upravo njima ženama – ribarkama, posvećena je multimedijalna izložba „Žene u ribarstvu“ koja je u petak veče otvorena u JU Muzej i galerija Tivat, u okviru „Festivala vjetra“ kioji se održava u tom gradu u organizaciji JK „Delfin“. Izložba je priređena u sklopu obilježavanja međunarodne manifestacije „Noć muzeja“ u Tivtu.

Autorka izložbe, direktorica Muzeja i galerije Tivat Danijela Đukić, kroz postavku je sublimirala dio rezultata svog nedavno započetkog terenskog istraživanja sprovedenog na području Krtola i Krašića gdje je razgovarala sa više ispitanica među kojijma su i neke od dama koje se i dalje stalno ili povremeno, profesionalno bave ribarstvom. Kroz to je nastala vrlo interesantna izložba čiju postavku čine stare i nove fotografije, ribarski alati i razni pomoćni predmeti za ribolov poput mreža, ostiju, vrša, sakova, ferala, bucjela, igala za pletenje i krpljenje mreža, prikazi tradicionalnih drvenih ribarskih barki – guceva, gaeta i leuta, ali i novinski čanci i 30-minutni dokumentarni film „Plava gaeta, sivi beton“ koji je prije nekoliko godina u produkciji Centra za kulturu Tivatk, u Krtolima snimio poznati crnogorski sineasta Vladimir Perović.

U pratećem kalalogu zabilježena su i nepsoredna svjedočanstva dviju tivatskih ribarki – Vjere Raičković i Nede Petković, zanimljivi podaci o ustrojstvu i načinu funkcionisanja starih ribarskih družina, načinu gradnje drvenih baraka, raznim tehnikama ribolova, ribarskim postama u Tivatskom zalivu, ali i riječnik manje poznatih riječi i pojmova vezanih za ribarske tehnike i alate – sve sa starog bokeškog dijalekta. „Izložba je priređena u cilju očuvanja ovog trradicionalnog primorskog zanata i afirmaciji ključne uloge žene u očluvanju tradicije“, kazala je, zvanično otvarajući ovu manifestaciju, Milica Ojdanić iz Sekretarijata za društvene djelatnosti Opštine Tivat.

„Izložba predstavlja početak istraživanja na temu i žena i ribarstva, te ulozi žena u očuvanju tradicionalnih vještina i zanata. Ptvenstveno smo razgovarali sa ovdašnjim ženama sa područja Krtola i Krašića koje se bave ribarstvom, ali smo onda kroz to došli i do Bara i Herceg Novog i do novih saznanja o ženama koje su se bavile ili se bave ribolovom“, istakla je Danijela Đukić, dodajući da je ova aktivnost i izložba JU Muzej i galerija plod saradnje sa lokalnom zajednicom i NVO sektorom, sa ciljem očuvanja i promocije lokalne nematerijalne kulturne baštine. Ona je pojasnila da su žene u Boki uvijek učestviovale u ribarstvu jer su nekada one plele stare ribarske mreže od pamučnog konca, mastile ih (bojale) u borovoj kori, ili tučenom lišću mrče , čistile mreže i ispirale ih nakon ribanja, te ih sušile na stiralima.

„Tema žene i ribarstvo je zaista prava za ono što i mi kao organizatori Festivala vjetra želimo da promovišemo kao misiju: da more prepoznamo kao svoju živornu srediniu, da ne živimo pored mora, već sa morem na svaki mogući način, pa i ovako tematizujući našu nematerijalnu kulturnu baštinu“, kazala je Antonela Stjepčević iz JK „Delfin“ koja je pročitala i poruku što je posjetiocima izložbe iz Rima poslao direktor Instituta za biologiju mora Crne Gore, dr Aleksandar Joksimović. On je istakao da su žene uvijek davale ogroman doprinos nekim manje primjetnim djelatnsotima vezanim sa ribarstvom kao vjekovnom granom privrede i načinom života u Boki: od čišćenja ulovljene ribe i njjenog soljenja, pravljenju i krpljenja mreža, pravljenja fraški, pletenju sepeta, te da su upravo žene na svojim leđima iznijele veliki dio onoga što se danas smatra nematerijalnom kultunom baštinom u tradicionalnmim metodama malog obalnog ribolova u Crnoj Gori.

Okupljenima u u tivatskom Muzeju i galeriji obratila se i najpoznatija ovdašnja ribarka – Vjera Raičković iz Krtola koja se već 43 godine proesionalno bavi ribolovom i to radi tradicionalnim rivarskim alatima iz čak 123 godine stare porodične barke familije Raičković – drvene gaete – „korčulanke“ od 5,25 metara. „Ja sam sišla u Boku s an jeguša, sa brda odozgo i udala se u Krtole i kada sam prvi put ušla u barkmu, nisam znala ni da plivam. Ljubav je iipak pretegla i evo i danas se, 43 godine nakon tog dana, i dalje bavim ribanjem koje je težak, ali izuzetno lijep zanat koga može raditi sao onaj koji ga zaista voli“, kazala je ova energična dama, rodom iz njeguške porodice Penda.

Sa publikom je Vjera podijelila niz svojih lijepih i interesantnih uspomena – od polaganja ispita za profesionalnog ribara svojevremeno u Splitu, preko višekratnih godišnjih odlazaka u Italiju gdje se nekada samo mogao nabaviti kvalitetan ribarskji alat i materijal, do načina na koji je ona sama armala i krpila mreže što su ih potom izvlačili na ribarskoj posti na ostrvu Sveti Marko. U proljeće i ljeti bi ovdje Vjera lovikla plavu ribu -.gavice, sardele, škarmi, lokarde, dok bi zimi mrežama stajačicama ribarka iz Krtola u zalivu lovila kvalitetnu vijelu ribu, pritom nerijetko bilježeči i vrlo neuobičajene ili trofejne ulove.

„Mreže koje sam ja armala (napravila – prim. aut.) su na primjer, izdržale brancina od 10 kila i licu od 28 kila a debljina najlona na toj mreži je bila samo 0,25 milimetara. Ribarstvo je divan zanat ali i mukotrpan - vi danas ulovite, pa onda dva-tri ili pet dana ne ulovite nipa, pa vam crkne motor na barci, ili vas uhvati nevrijeme.... Ipak, kada ulovute, to je jedan poseban adrenalin čak i kod mene kao žene koja sam ribarstvo izuzetno zavoljela i koja se time bavim u mojoj 64.godini života“, istakla je Raičković.

( Siniša Luković )