Ne sila, ljubav

Jutarnji voz je bio skoro prazan. Sunce je odlučilo da razmakne kišne zavjese prethodnih dana, plavetnilo neba gore, a pod njim sočnozelene bavarske livade, šumarci, brežuljci koji promiču pored prozora. Tu i tamo usred pejzaža bi se pojavio zvonik sa lukavičastom glavom - formom koja je najzastupljenija i kod pravoslavnih crkava u habzburškom kulturnom području. Razmišljam o putevima kojima se veoma posebna kupola na zvoniku kretala sa istoka, iz Rusije, gdje je nastala pod vizantijskim i orijentalnim uticajem, do njemačkih zemalja, da bi na njemačkom jugu, u Bavarskoj i Austriji, poslije tridesetogodišnjeg rata, preovladala u arhitekturi katoličkog baroka. Srbi su je u svojim seobama zatekli u Panoniji i usvojili taj način gradnje. Krug se zatvorio - misao o krovu tornja u obliku glavice luka putovala je sa pravoslavnog istoka na katolički jug da bi ga pravoslavci ponovo preuzeli u vojvođanskim naseobinama. Pogled na bavarske crkvice me je oduvijek ispunjavao vedrinom. Pošto sam rođen na ivici Srema, to je na neki način bilo i moje.

U Pasau smo se uputili jer se ta lijepa varoš nalazila na sat vremena vožnje od Regenzburga gdje smo odsjeli. Meteorolozi su nam najavili sunčanu pauzu u nizu sivkastih dana i odluka je pala. Sada ćaskamo zavaljeni u plava sjedišta regionalnog voza, hvaleći uredne njemačke željeznice i konstatujući, ne bez žaljenja, da je putovanje u vagonima južno od Subotice skoro iščezlo iz svakodnevice. Generacije naše djece neće imati priliku da zavole vozove, onako kako smo ih mi zavoljeli u mladosti.

Nema više čuvara granice

Zato je naše putovanje vozom od Beča do Praga, pa dalje, do Regenzburga i - sada - do Pasaua za nas bilo istovremeno i realno putovanje kroz srednjoevropske gradove i sentimentalno podsjećanje na omiljeni način kretanja u davnim jugoslovenskim decenijama.

Stižemo u Pasau već oko devet. Željeznička stanica mi je poznata iz prošlog milenijuma. Putovao sam istom prugom, od Regenzburga prema Beču - put me je te 1994. vodio ka Beogradu. Drijemao sam obraza priljubljenog uz staklo. Samo sam otvorio jedno oko i pročitao „Passau“. Opet me savladao dremež. Onda je nešto puklo sa druge strane stakla na koje sam naslonio obraz. Vidio sam dlan koji se zalijepio na mjesto gdje je bila moja glava. Iza dlana je bila uniforma graničnog policajca. Mahnuo mi je da izađem napolje. Bio sam jedini čovjek koji je sišao na peron. Pokazivanje pasoša, odgovaranje na glupa pitanja. Poslije pet minuta su me pustili da uđem u voz.

Drčni njemački pogranični policajci su 1995. kada je Austrija postala novi član Evropske unije, prestali biti čuvari spoljne granice. Od tada je ona još nekoliko puta pomjerana na istok i jug, pa se drčnost preselila daleko odavde.

Željeznička stanica se nalazi iznad grada. Ulica koja vodi ka istorijskom centru, zapravo silazi u njega. A taj centar je - rječno poluostrvo, opkoljeno sa tri rijeke. Sa lijeve strane dolazi Dunav, sa desne In. A skoro u isto vrijeme kada se dodirnu In i Dunav, sa lijeve strane iz pobrežja stiže i rijeka Ilc.

Zbog obilja vode i izrazito mediteranske atmosfere u varoši, Pasau zovu „bavarska Venecija“, ali i „grad na tri rijeke“. Ovo u kišnim godinama ima svoju cijenu. Sjećam se da sam na njemačkim vijestima ponekad viđao istorijsko jezgro Pasaua pod vodom.

Dunav je pritoka Ina

Bavarski pisac Uve Dik, jedan od jezički najinventivnijih pisaca posljednjih decenija - koristio je i dijalekt i književni jezik u jednom urnebesnom miksu - rekao mi je jednom na svom seoskom imanju u blizini Pasaua, da tvrdnju kako se In uliva u Dunav smatra istorijskom nepravdom. Naveo je činjenicu da je prosječna količina vode koju donosi In za sedam odsto veća od one koju nosi Dunav. Protivnici teze dunavske krađe identiteta na ušću navode činjenicu da In na putu od Prevoja Lungin, sa kojeg u Švajcarskoj silaze vode u tri sliva - jadranski, crnomorski i sjevernomorski - prevali 517 kilometara, a Dunav od Švarcvalda putuje duže, 547 kilometara.

Silazimo u grad da sve to provjerimo. Na Ludvigovom trgu drijemaju kameni lavovi - bavarske heraldičke domaće životinje. Oni podsjećaju na nekadašnje kapije grada iznad kojih su stražarili. Krećemo se kroz lijepe sokake, koji vode uzdužno prema ušću ili poprečno prema obalama Dunava ili Ina. Subota je, ljudi tek polako počinju da izlaze iz svojih domova. Zveckaju šoljice za kafu, mami nas njen miris.

Pasauski tupani

Na jednom ćošku zatičem veliku kamenu glavu na zidu, a pored nje natpis „Tupan iz Pasaua“. Sve je propraćeno stihovima na tabli:

Sa katedrale sam dolje pao

i polomi se moje lijepo tijelo.

Ipak sam radostan i čio

ali u glavi nešto nije cijelo.

Priča iza ove pošalice je ozbiljna. Katedrala je oštećena u požaru 1662. Pretpostavlja se da je glava tom prilikom pala sa fasade. Benediktanski monah i pisac Robert Ganzler ostavio je poslije požara zapis da su građani Pasaua, obnavljajući crkvu, na zvonicima ostavili ravan krov. On ih je zbog toga nazvao „tupanima“, jer nisu bili u stanju da zvonike pokriju šiljatim krovom. Od tada stanovnike grada šaljivo nazivaju „tupani“. Od negativne reklame grad je stvorio pozitivnu, pretvorivši palu glavu u spomenik lokalnom mentalitetu.

Najveće evropske orgulje

Nekoliko koraka dalje, na samom glavnom trgu na pijačnim tezgama ispred Svetog Stefana, biskupske katedralne crkve iz 17. vijeka, domaći medari i voćari nude svoje proizvode. Pored crkve je kafe Stefanova katedrala koji gosti elektronski toplo preporučuju. Čim zakoračimo u njega znamo i zašto - od stilskog namještaja do lijepe kafe i neodoljivih kolača, do mirne bašte u zelenilu iza kafea, sve je ovog jutra skoro savršeno.

Okrepljeni izlazimo u sve življi gradić. Oko katedrale se već vrzmaju turisti. Ulazimo u nju i zapljusne nas barokna raskoš. Najveće orgulje u Evropi, zapravo sistem od pet orgulja, čak i kada su nijeme izazivaju divljenje. Iz sjenovite utrobe crkve izlazimo u osunčani grad. Puštamo da nas noge nose. Neke uličice su živopisne na način koji me podsjeća na Istru.

Silazimo do Vijećnice na obali Dunava. Odatle polazi kombi koji posjetioce odvodi na vrh Georgsberga - Đorđevog brda - na drugoj obali Dunava. Tamo je 1219. podignuta tvrđava Oberhaus - Gornja kuća. Sada je to, naravno, muzej sa vidikovcem i restoranom.

Pogled s tvrđave

Prelazimo most preko Dunava, nazvan po bavarskim princu regentu Luitpoldu. Poslije nekoliko minuta ugodne vožnje serpentinama stižemo na vrh. Tvrđava je dotjerana i uređena, kroz njene kapije stižemo do vidikovca. Ispod je prizor koji je teško zaboraviti: tri rijeke se pretaču u jednu. Očito je istina je to što mi je rekao Uve Dik. Mladi Dunav se uliva u moćniji In. To može svako da vidi golim okom. Ne samo istorija već i geografija jeste proizvoljna konvencija podložna greškama. Od ovog časa znam da sam rođen u Zemunu na Inu.

Pasau se kao brod zabio pramcem u vodu, nasukan između dvije rijeke, a na palubi su zvonici, tornjevi, krovovi, kule, živa, šarena slika udjenuta u šumovito pobrđe, jedan od najljepših prizora u Njemačkoj. Imali smo sreće, našli smo dva mjesta na terasi restorana Oberhaus, odmah kod vidikovca. Ostaćemo tu narednih sat vremena, čopkaćemo svežu bavarsku perecu, uz bavarski namaz „obacda“ - to je vrsta južnonjemačkog urnebesa. Naravno, svježe točeno pšenično pivo cijeloj sjedjeljci u orlovom gnijezdu iznad grada daje potrebnu jedinstvenu notu na nepcima. Postoji li savršeni trenutak za izletnika? Da. Susretnu se uživanje i divljenje, čula sinestezijski sarađuju u izgradnji opšteg utiska za ličnu mitologiju, toliko je lijepo da odnekud dođe tračak nevjerice - jesam li zaista ovdje?

Dželatova kuća

Zapravo je ovo grad manji od Leskovca. Ali je poput dijamanta do te mjere izbrušenog radom pokoljenja da je sada vjerovatno blizu istorijski najbolje verzije samog sebe. Bilo mi je žao kada smo sišli ponovo u varoš. Ali tamo nas čeka još niz stvari koje nismo vidjeli.

Ponovo lutamo starogradskim uličicama. Zastajem pred kućom na kojoj piše „Scharfrichterhaus“ - Dželatova kuća. To je jedna od najpoznatijih alternativnih malih bina u Njemačkoj, škola oštrog političkog kabarea. U meni se upale lampice sjećanja.

Četvrtog novembra godine dvijehiljadite i ja sam ovdje nastupio prezentujući svoju knjigu prevedenu na njemački. Sjećam se da je publika bila neobično tiha, ali da je razgovor poslije večernjeg nastupa potrajao skoro sat vremena. Sada, skoro 23 godine kasnije, ovdje se srećem sa sobom i gradom iz vremena prije pametnih telefona.

Ljubav iznad sile

Nastavljamo poprečnim sokacima ka obali rijeke In. Prije nego što se zakorači na Marijin most u oči pada lijepa bašta restorančića i odmah uz nju stara česma sa natpisom „Non vi sed amore“ - Ne silom već ljubavlju. Ovo je bio moto biskupa koji je ujedno bio i knez Leopold Ernst grof od Firmijana. On je podanicima u 18. vijeku poklonio vodu za piće. Kažu da je unapređivao školstvo, ali ovaj moto nije važio za popove koji bi pijančili po krčmama. Morali bi nedjeljama da okajavaju svoju neumjerenost na manastirskom hljebu i vodi. Ili bi ih razljućeni biskup zatvorio u ćelije zamka na brdu.

Koračamo mostom prema delu grada koji se kao enklava ugnijezdio na padini brijega između austrijske granice i Ina. Kada se sa mosta gleda ka ušću pogled se neminovno zaustavi na Šajblingsturmu - Okrugla kula je jedna od vizuelno najprepoznatljivijih gradskih građevina. Nastala je 1250. iz potrebe da grad, koji je bio na važnom vodenom putu i trgovao solju, zaštiti svoj posjed od pljačkaša i neprijatelja. U kuli su bili stražari, tokom vjekova tu su skladištili so i barut, a sada je dio muzejske gradske cjeline.

Na drugoj strani ponovo pronalazimo trg ispred crkve okružen baroknim zgradama, na kojem je jedan kafić nudi hladovinu i lijep pogled. Vrijeme je za još jednu kafu i sabiranje utisaka. Ako se ovim dijelom grada nastavimo penjati prema crkvi Marijahilf i manastiru, izgubićemo dosta vremena. Nešto mora ostati za sljedeći susret sa gradom. Na trgu je kuća na kojoj piše da je u njoj bilo privremeno rezidencijalno sjedište slavnog Eugena Savojskog. Puno istorije na malo prostora. Kafa je odlična.

Melanholija buvljaka

Marijinim mostom u koloni prolaze motorcikli blještavih auspuha. Bajkere je izmamilo lijepo vrijeme na ulice. Kao i građanstvo koje šeta obalnim promenadama. Sa Marijinog mosta kojim se vraćamo otvara se lijep pogled prema centru starog grada: pozorište, iznad njega biskupova rezidencija, pa zvonici katedrale.

Sunce postaje umilno, dakle počinje predvečerje. Odlučujemo da potražimo jednu kafanu koja ima dobre ocjene. Najprije šetamo buvljakom ispod mosta. Tamo se prodaju lične drangulije iz zaostavštine davno okončanih života. U živosti buvljaka uvijek prepoznam i dašak sjete. Ovaj sat su decenijama gledale neke druge oči. Njima je vrijeme isteklo. Ovu čašu za vino su ljubile usne kojih više nema. Ovaj prsten… Bolje da opet uronimo u splet uličica.

Zlatni brod

Pronalazimo „Zlatni brod“, restoran koji smo tražili. Dijelimo jednu porciju bavarskog pečenja sa knedlama i ponovo sebi priuštimo jedno od lokalnih točenih pšeničnih piva. Ovdašnje sorte spadaju u svjetski vrh. Konobarica je naše gore list, djevojka čiji su roditelji pobjegli iz Bosne. Čula nas je kako razgovaramo i od tog trenutka više nije govorila njemački. Osjećali smo se kao u nekom gradiću na sredozemnoj obali.

U povratku prema stanici čitam na jednoj tabli da je Pasau prije osam vjekova bio središte ukupne njemačke pismenosti. Pjesma o Nibelunzima - ep koji je početkom 12. vijeka zapisan baš u ovom gradu, na moćnom biskupskom dvoru, a postojao je kao narodni junački ep vijekovima prije toga - postao je njemački nacionalni ep. Zamišljam kako iza ovih zidina po grubom papiru škripi guščije pero umočeno u mastilo. Nepoznati autor - jedni ga zovu Konrad, drugi to negiraju, a treći autorstvo pripisuju čak i jednoj monahinji iz ovdašnjeg ženskog manastira - ispisuje početak epa. Njegovi su protagonisti vladari istorijske Burgundije nastale i nestale u petom vijeku. Središte joj je bilo njemački grad Vorms na Rajni.

Ovdje su pjevali o Krimhild

Ova kraljevina je propala nekoliko decenija poslije osnivanja pod naletom Huna, ali narodni pjesnik je usmjeno prenosio priču o usponu i padu kraljevstva:

„Rasla je u Burgundiji princeza,

ljepše je na svijetu nije moglo biti.

Zvali su je Krimhild. Izrasla je u pravu ljepoticu.

Zbog nje su mnogi junaci morali izgubiti glavu“.

Ovim stihovima počinje Pjesma o Nibelunzima, a završava se moj opis jednog dana u varoši Pasau, koja je lijepa makar koliko i princeza Krimhild. Ali zbog toga valjda niko neće izgubiti glavu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )