Mitski lavirinti vjekova u kojima je pjesnik tragač

U plejadi crnogorskih pisaca čiji život i djelo su obilježili stvaralaštvo neprolazne vrijednosti (poezija i proza) ime crnogorskog pisca Miraša Martinovića predstavlja jedinstvenu i unikatnu pohavu na književno-kulturnom nebu Crne Gore i Evrope. Martinovićevo stvaralaštvo je poput svijeta drevnih bogova sa Olimpa protkano drevnim civilizacijskim i kulturološkim prostorima i procesima iza kojih ostaju trajne i neprolazne vrijednosti. Živa antika je antologijski pregled eseja, studija, književnih osvrta i intervjua najistaknutjih poslenika kulture i medija koji su decenijama pratili rad Miraša Martinovića. Živa antika je dobro odabrana formulacija jer priziva neprolazne književne vrijednosti koje traju i koje će trajati onoliko vjekove koliko i helenska kultura iz koje je potekla savremena civilizacija Evrope. Živa antika je posebna i po tome što jedinstveni stil pisanja samog Martinovića otkriva nam prožimanje kultura: u ovakvim knjigama su drevni grčki filozofi (tražili) i dolazili do odgovora o tajnama svijeta; o pisanju i shvatanju značaja književnosti kao izrazu ponosa umjesto fatalističkog mirenja sa sudbinom.

Miraš Martinović je svojim stvaralaštvom ispisao poeziju i prozu bez prisile, bez kazne i kajanja a to je, ipak, znak slobode, slobode koja je jedini i neumitni sudija čovjekove savjesti: opasna, strašna sloboda! Sloboda da bude pjesnik imaginacije, pjesnik karakterističan po svojim emocinalnim sintagmama oprezan kao i grčki mornar koji plovi jasnim morskim i antičkim predjelima, na tom putu između epoha istorije i arhipelaga antropološkog nasljeđa prošlosti koje on kao vrijedni arhelog vješto publikuje u svojim djelima. Ta književna forma i suština obilikuju se u svim Martinovićevim djelima, tu je i ključ mistike i potrage za suštinom ovog svijeta ili svjetova. To su mitski lavirinti vjekova u kojima je autor svojevrsni tragač osobenosti i sprecifičnosti, koje je proučavao prije, nego je i sam počeo pisati. Kada je u dječakim rukama u rodnom selu prvi put uzeo knjigu sa helenskom tematikom, ostavši vjeran toj fascinaciji. Još kao veoma mlad, sa svega dvadesetak godina, autor se pojavio na tada veoma zahtjevnom i strogom književnom nebu Crne Gore u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije 1960-1970, koju je priredio pjesnik Sreten Perović i skrenuo pažnju na sebe. Miraš Martinović kao pjesnik i prozaista koji svoja saznanja poput drevnih helenskih kipara koji svoja djela su oblikovali rukama svoja oblikovao perom dajući im dušu, snagu, suštinu, alhemiju, etiku, estetiku uzvišene a često i mistične dimenzije. U tom petedecenijskom traganju ali i preispitivanju sopstvenog identiteta i integriteta književnika nastala su neka od njegovih najboljih ostvarenja u kojima je sublimiran čitav jedan život ali i mnogo tajni. Za ozbiljniju esejsitičku analizu stvaralaštva Miraša Martinovića trebao bi svakom ozbiljnijem autor prilično dug period zato ću se samo fragmenatrno osvrnuti na neke od njegovih najznačajnih knjiga: Jeretik (1983); Krugovi u pijesku (1991); Posljednji Eshilov dan (1995); Zima s Mandeljštamom (1994); Tabula smaragdina (1997); Vavilonski mudraci (1998); Putevi Prevalise (1999); Otvaranje Agruvijuma (2000); Teuta (2003); Snovi u Doklei (2008); Nevidljivi ljetopis (2010); Govor kraljeva (2011); Antički gradovi snovi i sudbine (2012); Dioklitijsko zavještanje (2012). Pored izuzetnog književnog opusa pokazao se i kao priređivač - napravio je izbor iz poezije Radovana Zogovića, pod naslovom Pjesme nepokorne za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (2018) i priredio knjigu Artikulisana riječ, za Narodnu biblioteku Radosav Ljumović (2021).

Svaki veliki stvaralac mora da pronikne u nit svojih impresija, pogleda, razmišljanja i traganja za orginalnošću pa je tako tokom svojih pohoda od Doclee do Crne Gore obilazio ona drevna, mistična i magična i arheološka mjesta brojnih civilizacija kao što su Iliri ali pored njih proučavao je i nasljeđe drugih civilizacija Starog kontinenta. Inspirisan svim onim sa čim se susreo na terenu ali i u stručnoj literaturi pod uticajem svih starih civilizacija nastala su neke od njegovih najboljih knjiga. Zapravo Miraš Martinović je ličio na drevnog glasnika koji prenosi poruke civilizacija ka novim vremenima i novim-starim prostorima. Poezija i proza nastala pod ovim uticajem značajno je, ne od juče, uticala na književnu scenu Evrope, a Martinović se uvjerljivo uključuje u taj tok zapadne književnosti. Studiozan način pisanja Martinovića govori o moćima Bogova i civilizacija kroz prizmu energija kosmičke snage. Trebalo je objasniti kosmopolitskim duhom sve te vjekove što Evropi, koja pored antičke i rimske, ima i ilirsku drevnu civilizaciju, začetnicu interkulturalizma i kosmopolitizma u svojoj određenosti misiji da poštuje ljudsko biće i njegovo opredjeljenje. Hajnrih Vajflin (1864-1945) švajcarski teoretičar i i jedan od vodećih istoričara umjetnosti s početka XX vijeka, tvrdio je da zaista vidimo samo ono što prepoznajemo. Samo ono što poznajemom može postati dijelom našeg vizuelnog iskustva, odnosno pamćenja. Što više znamo, to više vidimo, to bolje prepoznajemo. Odakle dolaze Miraševe pjesničke i prozne slike? Svakako, iz svijeta koji ga okružuje, ali u slučaju književnosti, iz susreta s umjetničkim galaksijama nataloženim na temeljima Evrope premda se i taj susret najčešće ostvaruje njegovim ličnim prisustvom brojnim arheološkim lokalitetima iz kojih crpi energiju. Vrijeme ne može zaustaviti taj dijalog, književnika sa epohama ali može na njega uticati. Martinović antičke bogove, okružene Apolonom, Merkurom, Hefestom i Muzama, pretvara u novi, pjesnički Olimp. Martinović ostaje duboko fokusiran na svoje stvaralaštvo sve njegove knjige kada bi ih dublje analizirali i predstavili čine dio jednog velikog mozaika u čijem se centru sublimira jezgro njegove poezije i proze koje predstavlja genetski kod koji oživljava Živu antiku. Kako i sam naslov ove zaista vrijedne knjige kaže u njoj je publikovan ne samo život ovog istaknutog autora i književnika već i put pjesnika od bogova ka ljudima. Miraševo traganje za tim odgovorima obilježava pet decenija estetike, poezije i proze o umjetnosti, a rezultat su dragocjene knjige u različitim vremesnkim razdobljima ovog autora. Ako je stvaranje poezije i proze neizbježna potreba, književnika onda je pisanje o umjetnosti samo korak iza toga. Poezija i proza se dokumentuje već od antike kada su stari Grci svjedočili nevjerojatnim umjetničkim poduhvatima i odlučili zapisati ono što su imali privilegiju vidjeti i doživjeti.

Živa antika izaziva odjek jednog od najznačajnih književnih protagonista, našeg vremena čijoj se književnoj magij ne može odoljezi. Ova knjiga predstavlja kao vlastitu mjeru, kao kriteriijum po kojima bi mnogi književnici voljeli da budu čitani i književno-teorijski valorizovani. Iskrenost autora sa samim sobom, kao i s drugima, aksiom je svake prave književnosti i dugogodišnjeg stvaralačkog rada, a prezentovati ga može samo najsavršeniji način izražavanja. U poetsko-proznom izražavanju autori poput Martinovića trebaju nam biti uzor i podsticaj... To ne znači pokušati ići njegovim korakom i stopama i dostizati cilj ni govoriti njegovim jezikom jer ovakvi umjetnici se ne stvaraju oni se rađaju sa ovim darom.

Pod tim podrazumijevam nešto daleko važnije od shvatanja po kojem umjetnička djela po sebi imaju umjetnički identitet, pri čemu se postavlja pitanje na koji način znanje o tome utiče na našu interpretaciju i na naš odnos naspram tog djela. Potrebno je, umjesto toga, postaviti pitanje kako je moguće da umjetnička djela zapravo sama formiraju neku vrstu istorije, nezavisno o činjenici njihovog postojanja u određenom vremenu. U tom pogledu Živa antika je knjiga koja će izvrštiti snažan uticaj veći nego što će mnogi moći zamisliti i biti svjesni. Ovakvu knjige valja čitati opsesivno, upijajući sve njene komponente: od jezičke (antropološke) vještine do zapanjujuće imaginacije koju istovremeno možemo interpretirati sa probljeskivanjem epoha.

ESEJI, KRITIKE, RAZGOVORI...

Kako je savremena Crna Gora nakon post-komunističkog vremena postala mjesto đe je zavladao jedan sasvim drugi sistem vrijednosti u kome je kultura i multikultura marginalizovana zapostavljena a nalazimo se u eri elektronskog i,,potrošačkog mentaliteta i društva. “ Danas se knjige nažalost sve manje čitaju ipak Miraš Marinović je kao autor je sačuvao onaj intelektualni i kulturološki kredo i vjernu publiku koja sa pažnjom uvijek čita njegove knjige i budno prati njegove promocije. Živa antika predstavlja životni i stvaralački put književnika koji je u ovoj vrijednoj publikaciju pretočio stranice svoga života. Pored toga brojni osvrti, razgovori i eseji nam pokazuju Martinovića iz nama jednim dijelom sasvim nepoznatog ili manje poznatog ugla života i umjetnika. Zbog svega toga i ne treba da čudi što su eminentna imena crnogorske kulturne scene o njemu priredila 69 raznih kritičkih tekstova i 6 intervjua koji su sa njim vođeni. Autorske tekstove je prezentovalo 40 autora, s tim što su pojedini zastupljeni sa dva ili više tekstova. Među njima su poznati pisci i umjetnici: Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Predrag Matvejević, ali i drugi poznati pjesnici, književni kritičari, estetičari, filozofi, naši i strani, najviše sa jugoslovenskog prostora: Tonko Maroević, Stijepo Mijović Kočan, Petar Gudelj, te stranci Agim Vinca, Daniel Leuwers i Marko Martin. Od domaćih autora kritičkih tekstova u ovoj knjizi zastupljeni su: Branka Bogavac, Bosiljka Pušić, Jovanka Vukanović, Anton Gojčaj, Boris Jovanović Kastel, Gracijela Čulić, Radoslav Rotković, Jezdimir Radenović, Lidija Vukčević, Radomir Glušac, Katarina Mitrović, Vlado Duletić, Rajko Cerović, Milenko Pajić, Luko Paljetak, Gordana Leković, Branko Maširević, Božena Jelušić, Goran Sekulović, Nela Savković Vukčević, Dragan Popadić, Ljubeta Labović, Sonja Tomović Šundić, Anka Vučinić Gujić, Aleksandra Vuković, Zorica Joksimović, Maja Grgurović, Natalija Đaletić, Ivana Velimirac, Božidar Proročić, Ivana Čagalj, Gordan Čampar, Blaga Žurić i Marijan Mašo Miljić. Autori intervjua su: Zoran Drašković, Branka Bogavac, Slavica Kosić, Marina Dulović, Jelena Kontić i Božidar Proročić.

Miraš Martinović je svojim impozantnim književnim stvaralaštvom zaslužio najviše poštovanje od svih relevantnih institucija kulture. Ozbiljna i obimna dosadašnja književna građa zaslužuje punu valorizaciju ali i istraživanje sa različitih aspekata književnosti, estetike, teorije i drugih lingvističkih disciplina. Dosadašnji književni opus svjedoči nam o jednom snažnom tempu, ne samo pisanja nego i života, a to je nešto što biografski podaci svakako potvrđuju. Jedan od rijetkih pisaca koji je na prelazu dva vijeka uspio da sačuva kontinuitet, ozbiljnost i perfekciju što ga čini jednim od najjznačajnjih crnogorskih pisaca. Briljantan intelektualac, izuzetan umjetnički mag, nesporni književni autoritet i idealista koji iskljućivo vjeruje u umjetničku suštinu slobode kao jedinog mjerila svakog velikog umjetnika.

Siguran sam da će Živa antika biti rado čitana od svih onih koji teže ka knjževnom savršenstvu i književnom putu koji je gradio ovaj reprezentativni umjetnik i zaslužni književni neimar. Zato je Živa antika umjetnost i veliki Mirašev pokušaj “varanja smrti” i pokušaj da dio književne baštine duže poživi od naših tijela, onda ova knjiga itekako dobro to oblikuje. To je pitanje na koje svi veliki pisci traže odgovor: borba za vječnost koju nam ništa ne garantuje ali joj se ne možemo oduprijeti.

( Božidar Proročić )