Medije treba kažnjavati?

Poseban žanr medijske manipulacije je melodrama. Na taj način efekat „Parova“ se multiplikuje i seli na cijelu javnu sferu, u kojoj postaje dozvoljeno sve ono što se radi u „Parovima“. Pri tom ništa tako uspješno ne zaokuplja prosječnog konzumenta kao neočekivani obrti i privatne gadosti, seksualne i druge aberacije, nasilje i primitivizam

Koliko god čovjek bio spreman za medijsku prljavštinu i nečasnost, teško je oduprijeti se osjećanju nemoći i poraženosti kada se na njega sruče laži, montaže i izmišljotine. Satkane od generičkih pojmova (srodnički odnosi, stan, plata…) i stereotipa svojstvenih aktuelnom društvenom okruženju (u kome, navodno, svi kradu, lažu, namještaju...) takve se „istine“ šire vrtoglavom brzinom.

Malo je onih koji pogođeni medijskim lažima i spinovima u trenutku ne požele neki drakonski zakon koji sankcioniše zlonamjerno iznošenje neistina koje šira javnost teško može provjeriti. I uvijek se suočite sa pitanjem šta bi bilo sa javnom sferom da nema načela slobode izražavanja kao temeljnog principa demokratskih društava.

Medijska istraživanja u svijetu pokazuju da dominirajućim glasinama upravlja nekoliko veoma aktivnih računa koji podstiču promociju i širenje dezinformacija, dok su činjenične provjere uvijek precizno usmjerene i zbog toga slabo „viralne“ (sjetimo se glasine o vakcinama). Zato glasine putuju brže i dalje od istine, a oni koji provjeravaju činjenice jedva opstaju. Svijet je suočen sa ogromnim protokom lažnih vijesti i lažnih informacija koje se šire preko društvenih medija.

Postoje čitavi sistemi plasiranja „istina“ i „glasova javnosti“. Uz razumnu sumnju da je možda i sadržaj adrese https://www.slideshare.net/zabrinutigradjanin/sns-uputstvo-za-ostavljanje-komentara-snsnet nečija zlonamjerna konstrukcija, teško je u uputstvima kako ostavljati komentare, birati imena i naplaćivati svoje usluge, ne prepoznati i crnogorsku medijsku svakodnevicu.

Uz to, preuzimanje navoda sa društvenih mreža, na kojima tačnost informacija ne može biti provjerena, postalo je nezaobilazni dio medijskog „ekosistema“. Iako ova pojava kod nas već poprima opasne razmjere, toga ima i drugdje, na primjer i u Americi. Bilo da su u pitanju Fejsbuk ili Redit, zagađenje javne sfere i suštinsko ukidanje ozbiljne javne debate je nešto za šta će demokratska društva morati da traže lijek.

U malim i uparloženim sredinama jedna od opasnijih posljedica ovako zaprljanog javnog prostora je strah pojedinaca da uopšte uđu u javnu debatu, osobito kad pred sobom prepoznaju beskrupulozne protivnike. A svako ko takne u poziciju na kojoj su moć i novac, mora očekivati da mu „watchdogs“ sa društvenih mreža uđu u dnevnu i spavaću sobu i da „naprave razmještaj“.

Naša medijska stvarnost je odveć često brlog u kojem je sve dopušteno. Pa ipak, da nije došlo do dekriminalizacije klevete i ukidanja verbalnog delikta, naše i onako prilično totalitarno društvo lako bi skliznulo u balkanski sjevernokoreizam. Imali smo mi i u socijalizmu „kao-pluralizam“, a kritike medija iz tog vremena svojevrsni su „blizanci“ današnjih kritika medija sa pozicija vlasti.

Zato je sloboda štampe i dalje važnija civilizacijska tekovina, bez obzira na cijenu koju ponekad plaćaju pojedinci. U politički nezrelim društvima, u kojima je medijska samoregulacija mrtvo slovo na papiru, uvijek treba biti spreman za „lomaču“. U crnogorskoj istoriji medija ostaće zapamćen slučaj jedne žene koju su režimski mediji u sramotno produženom trajanju bezočno razapinjali na konstruisani „stub srama“. Ta paradigma, iako je rezultirala teškim zastiđem države, dala je izvjesne rezultate, zaplašila je mnoge, a beskrupuloznim pojedincima i medijima postavila „standarde“.

Poseban žanr u vremenima kriza i gubljenja moralnog kompasa je melodrama, koja potencira simpatije i identifikaciju sa nevinom žrtvom. Fejsbuk-autori koji targetiraju određenu osobu svode javne interese i društvene probleme na domen individualnog. Sebe dovode u poziciju nevine žrtve i na taj način uspijevaju da kod neznavene publike predstave neprovjerene podatke kao legitiman izvor informacija. Dakle, osoba koju treba napasti je Fejsbuk-autora nepravedno ugrozila i to sad opravdava ugrožavanje njene privatnosti i povređivanje nje i njene porodice. Iako dokaza za optužbe nema, uvjerljivost se postiže kroz pretapanje autorove lične pozicije i anegdota i perspektive javnog interesa.

Melodramski moralni obrt ima snagu da masama da osjećaj pravednog gnijeva i prava na osvetu. Zato je Aleksandar Vučić tako uspješan sa masama kad svodi društveno na lično. U jednoj od posljednjih „Ćirilica“, koja to maestralno otkriva, on je u autoironijskom zanosu uporedio emisiju sa „Parovima“. I zaista, krajnji efekat ovakvih medijskih manipulacija je svijet „Parova“ koji se multiplikuje i seli na cijelu javnu sferu, u kojoj postaje dozvoljeno sve ono što se radi u „Parovima“. Pri tom ništa tako uspješno ne zaokuplja prosječnog konzumenta kao neočekivani obrti i privatne gadosti, seksualne i druge aberacije, nasilje i primitivizam.

Problem je što i neki od medija, za koje se očekuje da budu kredibilni, počinju da učestvuju u zagađivanju javne sfere, bez profesionalnog stida i samoregulacije. Neki crnogorski mediji se baš survavaju u takav ponor. I onda opet pomislite da medije treba „tući kao konje“.

Međutim, da u Crnoj Gori nema prinudnog poštovanja EU agende u oblasti slobode medija, sve bi bilo daleko gore. Neko može reći da sloboda medija nije zauzdala pljačku resursa i korupciju. Iako je to tačno, tačno je i da su nezavisni mediji, sa svim manama koje imaju, uspjeli da „otključaju“ važne informacije i da budu kakvi-takvi čuvari javne sfere.

Zbog toga ne treba priželjkivati da se medijske slobode regulišu kaznama. Uvijek kada se zapitamo da li je to u redu, odgovor mora biti potvrdan. Jer, da nema slobode štampe, pa i svih anomalija koje je ta sloboda donijela, ugasili bi se svi demokratski svjetionici prema kojima svako društvo mora ploviti. Pekić bi rekao: „Što život daje, to ga i uzima“.

Autorka je profesorica kniževnosti

( Božena Jelušić )