Trideset godina Haškog tribunala: od Miloševića do Putina

Odjednom se pojavio: Ratko Mladić pred sudom u Hagu u leto 2011, nakon više od decenije bjekstva i skrivanja. Bivši general vojske Republike Srpske kasnije je proglašen krivim za opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici tokom kojeg je u julu 1995. ubijeno više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca.

Tribunal je osnovan prije tačno 30 godina, Rezolucijom Ujedinjenih nacija 827 od 25. maja 1992. Poslednji krivični postupak okončan je 2017. godine. U tom periodu osuđena su 84 od 161 optuženika. Uključujući i Mladića.

Od male dvorane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) dijelilo ga je samo neprobojno staklo. Svaki njegov pokret posmatrale su članice Udruženja Žena Srebrenice, čije su muževe i sinove ubili Mladićevi vojnici Vojske RS.

One i ostali rođaci žrtava stalno su dolazili u Hag – zbog suđenja Mladiću, suđenja bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, suđenja bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, protiv kojeg se postupak vodio od 2002. do njegove smrti 2006. godine.

Žrtve i zločinci u sudnici

Susret žrtava s optuženim počiniocima u prostoriji za posjetioce ili kao svjedoka u sudnici, bio je u centru pravnog procesuiranja zločina počinjenih u ratovima tokom raspada bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. „Bilo je pozitivno iznenađenje koliko je ljudi, i žena i muškaraca, na primjer u slučaju seksualnih delikata, bilo spremno da da precizne izjave u dalekom Hagu“, kaže njemački pravnik Volfgang Šomburg za DW. „I vjerovatno je za one koji su mogli da svjedoče bilo olakšanje što su u tom trenutku mogli u sudu da pogledaju u oči osumnjičenog počinioca“, kaže on.

To se odnosi i na Međunarodni krivični sud za Ruandu, koji je osnovan godinu dana kasnije i na kojem je osuđeno 62 počiniocu Hutu-genocida nad Tutsijima. Od proljeća do leta 1994. u Ruandi je ubijeno do milion ljudi.

Osnova za Međunarodni krivični sud

Volfgang Šomburg je bio prvi njemački sudija u Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju. On je takođe sudio i na sudu za Ruandu. U razgovoru za DW ukazuje na važnost ta dva ad hok formirana suda, za uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda (MKS), čije je sjedište takođe u Hagu.

Međunarodni krivični sud nedavno je izdao nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog sumnje na nezakonite otmice ukrajinske djece. „Sve što radi MKS ne bi bilo moguće bez prethodnog rada ova dva suda“, kaže Šomburg. „Dva ad hok suda pokazala su da je, uz političku volju, moguće pozvati na odgovornost najodgovornije, uključujući i predsjednike i lidere države ili regiona“, kaže njemački sudija.

Putin – „međunarodno traženi ratni zločinac“

To se odnosi i na ruskog predsjednika Putina, naglašava Šomburg. „Čini se da su dokazi koji se odnose na otmicu djece dobri“, kaže on, ali i ide korak dalje: „Kada je riječ o tome da li odgovorni u Rusiji mogu da odgovaraju za genocid, odnosno uništavanje Ukrajine kao zločina protiv čovječnosti, vidim brojne dokaze zasnovane na javnim izjavama sa kojima smo svi upoznati. Ruski agresorski rat protiv Ukrajine odnosi se na uništavanje političke ili etničke grupe i uništavanje čitavog naroda ili čitave nacije“, kaže Šomburg.

On ocjenjuje da nalog za hapšenje koji je izdao glavni tužilac MKS, Britanac Karim Kan, već daje rezultate: „To ima efekta već i zato što Putin najpre jedva da je napuštao zemlju i pojavljivao se samo virtualno. Takođe, tu su i mnoge izjave iz Moskve da nalog za hapšenje ne znači ništa i da sada čak barataju s nalozima za hapšenje Kana i sudija koji su izdali nalog za hapšenje.“ I još, kaže: „Na osnovu naloga za hapšenje koji su izdale nezavisne sudije međunarodne zajednice, svako može da kaže da je gospodin Putin međunarodno traženi ratni zločinac“, kaže njemački sudija.

Ukrajina: spor oko nadležnosti

U intervjuu za DW, Šomburg podržava rad Međunarodnog krivičnog suda. Čini se da za podrškom postoji potreba, jer je politički veoma kontroverzno to da li taj sud treba da preuzme pravno procesuiranje ruskog rata protiv Ukrajine. Recimo, SAD do danas nisu potpisale osnivačku povelju Suda, baš kao ni Rusija.

Ministarka pravosuđa Letonije Inese Libina-Egnere jedna je od onih koji kritikuju MKS. Ona se zalaže za osnivanje specijalnog suda za Ukrajinu, bez učešća međunarodnih sudija u Hagu. „Sada smo na tački u kojoj je svima jasno da nam je to potrebno“, kaže Libina-Egnere za DW. „Više sam nego uvjerena da ćemo doći do toga.“

Problem je u sljedećem: međunarodna podrška MKS je slaba, pogotovo kada je reč o najvažnijoj optužbi, onoj protiv ruskog rukovodstva zbog agresorskog rata koji je u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Jer, „od 130 država članica MKS, samo je nekoliko, njih oko 45, ratifikovalo proširenje član 8bis, koji se bavi krivičnim djelom zločina agresije“, kaže njemački poslanik u Bundestagu Boris Mijatović (Zeleni).

To je tako zbog SAD: Vašington je uvek odbacivao nadležnost suda – u suprotnom bi i o ratu protiv Iraka 2003. moglo da se sudi u Hagu. Mijatović se zalaže za promjenu tzv. Rimskog statuta koji reguliše rad MKS. „Trebalo bi ponovo da prilagodimo međunarodno krivično pravo tako da bude dovoljno da napadnuta država bude članica Rimskog statuta, a ne i napadač“, kaže političar njemačkih Zelenih.

Rukovodstvo iz Moskve na sudu u Hagu?

Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg smatra međutim da se iznošenjem ideja i raspravama o ukrajinskom sudu „stavljaju prepreke na put MKS“. A on je uvjeren u nadležnost tog suda, već i zbog toga što zemlje tzv. Globalnog juga, od kojih mnoge podržavaju MKS, ne žele da finansiraju neki specijalni sud, ukazuje Šomburg.

On kaže da vjeruje da će Putin ili ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov jednog dana završiti u Hagu. „To će se dogoditi onako kako se dogodilo i sa drugim liderima koje smo izveli na odgovornost pred sudovima za Jugoslaviju i Ruandu“, smatra njemački sudija. „Oni će završiti na sudu.“

( Deutsche Welle )