STAV
Istina koja treperi slogom
Naše institucije postaće mrtve ako ne „zatrepere“ slobodnim i otvorenim radom i ne otpočnu sa kreiranjem sloge u našem društvu
Tokom proteklih slavljeničkih dana obilježen je jedan jubilej! Matica crnogorska proslavila je 30 godina svog postojanja i djelovanja tokom kojeg je snažila kulturni, naučni, prosvjetiteljski i politički napredak Crne Gore. Njena misija na jačanju nacionalne svijesti jednog malog, hrabrog i odvažnog naroda zapravo je storija o reagovanjima na izazove koji su, nažalost, uglavnom nastajali i nastaju kao posljedica pogrešnih odluka vršilaca vlasti i institucionalnog nemara u Crnoj Gori u odnosu na spoljne uticaje i unutrašnje probleme. Matica crnogorska je svojim sveukupnim angažovanjem na sistematičan i konstruktivan način ukazivala da se nevolje po našu državu i njeno zajedništvo permanentno ponavljaju po starim propagandama i da nikada do sada negatori crnogorske samobitnosti, rušitelji građanskog sklada i promoteri govora mržnje nijesu odgovarali za svoje postupke. Valja istaći i da se nije ćutalo na (ne)namjerne institucionalne, kadrovske i upravljačke propuste nakon 21. maja 2006. godine!
I u samom datumu osnivačke Skupštine Matice crnogorske ima simbolike interkulturalnosti i milenijumske postojanosti jer se 22. maja obilježava spomen na svetog kneza Vladimira Dukljanskog. Kult ovog sveca bio je kroz vjekove regionalnog i multikonfesionalnog karaktera, dok se za njegovu ličnosti i razdoblje u kojem je živio vezuju počeci našeg državnog identiteta. U programskim odrednicama Matice crnogorske, kao i u svakoj od njenih dosadašnjih 1.200 planskih aktivnosti, može se prepoznati interkulturalna kompetencija. Savjet Evrope definisao je interkulturalnu kompetenciju kao cjelokupnu aktivnost tokom koje se uvažavaju različitosti, reaguje prikladno u interakciji sa zagovornicima suprotnih stanovišta, ali se i te kako efikasno promoviše svoja autentičnost koja ne negira svoju višestruku kulturnu pripadnost.
Tokom 1993, kada je i osnovana Matica crnogorska, u našem javnom diskursu postojale su identitetske napetosti koje neodoljivo sliče današnjim, dok su neka institucionalna kretanja bila veoma zabrinjavajuća. Koliko Crna Gora nije odmakla od nekih tema, najbolje potvrđuje događaj koji se zbio na Cetinju tokom održavanja naučnog skupa u Vladinom domu o Petru II Petroviću Njegošu. Okupljenim akademicima SANU-a i CANU-a, vladici Amfilohiju Radoviću otpjevana je pjesma koja će postati naša državna himna i uzvikivano im je: „Izdaja, izdaja. Ovo nije Srbija“. Prekidanjem internacionalnog simpozijuma o Njegošu iskazano je građansko nezadovoljstvo zbog „prodaje crnogorskih vrijednosti, uključujući i Njegoša Srbiji“. Iste godine održan je drugi krug, drugih po redu predsjedničkih izbora od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, ali će ponovno izabrani predsjednik Momir Bulatović, ispred Njegoševe Biljarde, doživjeti neprijatnost od grupe mladića koja mu je udarala po službenom vozilu i dobacivala: “Izdajniče, ubico, lopove, kopile Slobodana Miloševića, izdao si Crnu Goru”. I tada je Crna Gora bila stjecište onih koji su svoje domovine napustili zbog ratnih dešavanja. Prema evidenciji Crvenog krsta i izvještajima Komesarijata za izbjeglice Vlade Crne Gore iz 1993. godine u Crnoj Gori je bilo čak 64.244 izbjeglica sa područja bivše SFRJ koja su bila zahvaćena građanskim ratom!
Moguće najznačajniji događaj iz godine kada je osnovana Matica crnogorska jeste i pokretanje obnove Crnogorske pravoslavne crkve na Cetinju tokom Lučindana. Ovaj religiozni čin ne može se tumačiti van tadašnje i sadašnje socijalne dinamike ili principa po kojem se i dalje odvija nacionalna, ideološka i vrijednosna identifikacija u našem društvu. Pojam religioznosti, ne samo među građanima pravoslavne vjeroispovijesti, već i među pripadnicima drugih konfesija u Crnoj Gori, nije sam po sebi dovoljan i često se od strane vjeroučitelja predstavlja kao dio šireg kolektivnog određenja. Zato ne treba da čudi ako vjerska pripadnost u određenim ili svim slučajevima ima politički predznak. Kada se članovima određene vjerske zajednice sugeriše kako treba da se odrede prema unutrašnjim (npr. kako da glasaju na izborima) ili spoljnim procesima, odnosno kakav stav treba da zauzmu prema dešavanjima u okruženju, onda više nije moguće govoriti o samo vjerskom, već se i te kako radi o političkom subjektu. Ovu klerikalnu matricu među prvima je detektovala Matica crnogorska i jasno je ukazala na njenu pogubnost. Čak više, devastiranje kulturno-istorijskog nasljeđa, pometnja koja je izazvana nesavjesnom i netransparentnom afirmacijom nacionalnih savjeta, odlaganje zakonskog uređenja statusa vjerskih zajednica, neodlučna afirmacija crnogorskog jezika, odsustvo koordinisanih aktivnosti na zaštiti nacionalnog i državnog identiteta, kao i institucionalizacija odnosa sa iseljeništvom samo su neke od tema na čiju urgentnost je ukazivala Matica crnogorska.
Ono na čemu treba odati počast ovoj organizaciji intelektualaca jeste njena stalna spremnost da učestvuje u rješavanju zahtjevnijih i značajnijih društvenih pitanja. Za razliku od statusno privilegovanih javnih djelatnika svih profesija, univerzitetskih profesora i akademika koji su gotovo uvijek bili nijemi posmatrači pogubnih dešavanja, Matica crnogorska je uvijek nastojala zauzeti odgovarajući stav! Zato i ne čudi otvoreni poziv Skupštine Matice svim zainteresovanim institucijama i intelektualcima da zajedničkim kapacitetima pristupe izradi strateškog dokumenta kojim bi bila projektovana nova vizija zaokruživanja crnogorskog identiteta, ali i društveno-ekonomskog razvoja zemlje. Na ovom fonu je i nužnost osmišljavanja koordinisanih aktivnosti u susret Popisu stanovništva Crne Gore!
Hebrejska riječ emeth označava „istinu“, ali ako se precrta prvi od triju suglasnika (u hebrejskom se početni glas riječi emeth reprodukuje jednim suglasnikom) koji sačinjavaju tu riječ, preostaće meth i to znači „mrtav“. Ako zanemarimo hebrejsku gramatiku, odmah primjećujemo da i po našem pravopisu zapravo izostaje prvi samoglasnik. Pošto znamo da samoglasnici slobodno trepere glasnim žicama, kao i da zahvaljujući njima nastaju slogovi, jasna je insinuacija za završnicu ovog teksta. Naše institucije postaće mrtve ako ne „zatrepere“ slobodnim i otvorenim radom i ne otpočnu sa kreiranjem sloge u našem društvu. Najvažnije je i da konačno prozbore, odnosno prestanu sa prećutkivanjem istine!
( Neđeljko Necko Đurović )