INTERVJU Vesna Čipčić: Truditi se, pružati ruke dalje i dijeliti osmijehe

Iako je svoj (profesionalni) život posvetila tome i širom regiona je jedna od najprepoznatljivijih i najmilijih glumica nekadašnje Jugoslavije, Vesna Čipčić u sebi nosi spektar raznih umjetnosti kojima se prepušta, u kojima uživa i koje je ispunjavaju, pa osim muzike tu ne zaostaje ni likovna umjetnost, književnost, ali ni moda...

Vesna Čipčić je u nizu svojih uloga, tiho i suptilno uticala na brojne generacije koje su stasavale i koje danas čuvene rečenice, bile one pune humora ili pouke, prenose naraštajima, često i u nemogućnosti da se približi duh vremena za kojim ostaje žal... O tome, na neki način govori i predstava “Tiho teče Misisipi” Beogradskog dramskog pozorišta koju je režirao Ivica Buljan, po motivima istoimenog djela laureata Ninove nagrade Vladimira Tabaševića, ali u jednom karakterističnom ruhu. Gostovanje tog komada u Podgorici, na festivalu Regionalne unije teatara RUTA Grupa Triglav, bio je povod razgovora Vesne Čipčić za Magazin, ali samo jedna u nizu otvorenih tema. Njena uloga u djelu je jedinstvena, i iako je možda baš (izvjesna) Vesna Čipčić glavni lik, ali ne ona, to ovoj predstavu daje posebnu snagu, simboliku i ljepotu, uz njenu koleginicu Branku Katić i mlade glumce i glumice koji upotpunjuju radnju punu melanholije, tjeskobe, naravoučenija, pa i ljubavi...

Za ovu glumicu osobenog senzibiliteta, entuzijazma i vedrine, vezuje se poseban spektar karakternih junakinja, jednako u pozorištu, ali i u brojnim televizijskim i filmskim projektima kojima je stekla veliku popularnost među publikom širom velike zemlje... Jugoslavija joj je bila mala, priča ona u razgovoru za “Vijesti”, prisjećajući se svojih početaka koji se umnogome razlikuju od načina na koji stasavaju generacije njenih mladih kolega. Ipak, ne kaska za vremenom, uskočila je u voz i njime ide, uvijek u akciji, sa gostovanja na gostovanje, dok priželjkuje odmor, ali jednako i uživa u svim angažmanima.

U razgovoru za Magazin, Vesna Čipčić govori o pozorištu, putu i sazrijevanju koji ju je doveo do onoga što je danas, ističe da neprekidno uči, kako od svoje djece, tako i od drugih kolega, a posebno izdvaja glumca i režisera Branka Plešu... Pored toga, priča i o festivalu RUTA, neophodnosti i važnosti zajedničkog kulturnog prostora zemalja nekadašnje Jugoslavije, govori o izložbama svojih crteža, raznobojnih klovnova koje naziva svojim drugarima i sa kojima uživa dok otkriva nove svjetove, a najavljuje i knjigu posvećenu ocu, kao i nastavak čuvenog serijala “Lude godine”...

U predstavi “Tiho teče Misisipi” imate interesantnu ulogu i vidno ste oduševili publiku u Podgorici prilikom gostovanja. Kako ćete pamtiti proces i šta Vi nosite iz ove predstave, a šta joj pružate?

Reditelja Ivicu Buljana ja dugo znam i dugo sam pratila njegov rad. Bila sam u stanju da putujem na njegove premijere u Zagreb i Ljubljanu da bih gledala njegove predstave. Znači, to je nešto što mi je veoma blisko kao teatarskom biću i pozorišnom čovjeku. Bilo mi je veliko zadovoljstvo, ali i čast, kad je on došao u Beograd da radi “Tiho teče Misisipi”. Imala sam utisak da mi u Beogradu nemamo tu vrstu pozorišta i ne njegujemo takav pozorišni izraz kakav njeguje Ivica. Bilo mi je veoma provokativno i zbog toga sam dodatno i željela da igram u ovom njegovom projektu. Vladimir Tabašević je tekst napisao tako dobro, pametno, mudro, da ne umijem ni opisati koliko je zadovoljstvo govoriti njegov monolog...

Moja uloga u ovoj predstavi nije velika, ali je značajna i nešto je što ja mnogo volim da igram. Igram majku glavne junakinje (spisateljice Vesne Čipčić, prim.nov), onu majku koja je protraćila i proćardala svoj život, pa sada sve vrijeme kuka i moli Boga da se isto to ne desi njenoj kćerki. Kao što to obično i biva, upravo se to i desilo.

Mlada je ekipa angažovana na predstavi, pa mi je bilo veliko zadovoljstvo da radim sa svima njima, mlađim kolegama. Ja sam jedna od onih glumica koja je spremna uvijek da uči, pa tako i dalje, kako od svoje djece, kćerke glumice Anje i sina reditelja Vanje, tako i od svojih mladih kolega. Bilo je veliko zadovoljstvo biti dio tog procesa, a predstava je od nas napravila pravi tim. Svi smo sa tolikom ljubavlju radili i predali joj se da nije čudo što smo došli do rezultata do kojih smo došli.

Često glumci kažu da sve zavisi od dobrog teksta. Vi ste radili po djelu Vladimira Tabaševića, ali se komad ipak više zasniva na improvizaciji, pozorišnoj vrsti kompleksne improvizacije. Kakvo je Vaše iskustvo kada je u pitanju tekst, bilo da se izgovara po nečijem djelu ili u trenutku?

Najvažnije je i prevashodno je važno. Moram da priznam da mi je posebno važno sa kim igram, a što sam zrelija glumica to mi je sve i važnije. Kada sam bila mlada, mlađa, nijesam na to obraćala pažnju, već sam se borila za svoj prostor i u tome snalazila. Sada mislim da je jako važno sa kim igrate, kao i tema kojom se bavimo, a onda i način na koji je taj komad napisan. Nažalost, danas se dosta toga radi preko koljena, dosta toga se radi na brzinu, a pisci gotovo da ne stižu da ispišu tekstove i scenarija dovoljno brzo koliko se sve brzo odvija i snima. No, bože moj, zato je tu pozorište koje je i dalje nekako elegantnije, ozbiljnije, pa i gospodskije.

Kažete da se brzo snima. Godinama već svjedočimo hiperprodukciji u kinematografiji, a sa druge strane stalno se govori o nekoj krizi pozorišta. No, može li se uporedo sa hiperprodukcijom u sferi televizije i filma uvidjeti srž pozorišta i moć glume na pozornici, u živom kontaktu između glumca i publike?

Nedavno sam prvi put govorila o tome kakva je razlika između onog vremena kada sam ja bila mlada glumica, i ovog današnjeg vremena. Kada sam počinjala, dosta sam snimala i mnogi su bili skloni da kažu: “Ah, Čipčićka je televizijska glumica”... Ja sam morala to svjesno da presiječem. Ne znam ni sad otkud mi ta zrelost u tim mladim godinama, ali sam jednostavno morala da podvučem crtu i kažem: “E, sad je dosta snimanja. Moram da se posvetim pozorištu”. I tek tada, kada sam se posvetila pozorištu, ja sam došla i do dobrih uloga i do nagrada, ali i do nekog svog glumačkog ostvarenja. Danas je tako da vi prvo treba da snimite neku seriju, da budete u prvom planu, veoma popularni, pa će vam onda lakše dati i neku ulogu u pozorištu.

Kako je bilo ranije?

Potpuno kontra. U ono vrijeme, ne daj bože da sam ja snimila neku reklamu - pojeo bi me mrak. Bilo je takvo vrijeme da sam prestala i da se bavim muzikom jer su se u nekim krugovima postavljala pitanja šta sam ja zapravo - glumica ili pjevačica. A imala sam svoj bend, pa sam i od njega morala da odustanem. Sa druge strane, sve to u današnje vrijeme može samo da koristi, i to što neko pjeva, pleše, što snima reklame, igra u serijama, filmovima i tako dalje... No, svako vrijeme nisi svoje. To sam i sama shvatila u nekom trenutku, iako mi je sve to bilo pomalo poražavajuće, ali sam shvatila da ukoliko ne uskočim u taj voz, ostadoh na staroj stanici.

Tim vozom i danas idete na radost svih koji imaju priliku da Vas gledaju... Kad sagledate sve, kakav je Vaš odnos prema glumi kao životnom pozivu, profesiji, načinu života ili pak kao samom životu?

Tolika je moja ljubav prema profesiji koju sam izabrala da sa toliko radosti ja i danas izlazim na scenu, sa velikom radošću se bavim ovim poslom da mi se nekad čini da je i dan-danas u meni upravo ona ista strast koju sam osjećala i kada sam počinjala i pravila prve korake. Vjerovatno je baš to ono nešto što je jako važno u ovom poslu, a to je istrajnost i trajanje. Malo kukam, malo sam umorna, stalno sam u putu, na gostovanjima, odmah po jednom igranju idem na nova, sa gostovanja na gostovanje, ali to me istovremeno i nosi, daje lakoću. Mislim da tako jedino i može da se bavi ovim poslom.

Filmovi i serije ranije imali su velikog uticaja na gledaoce svih dobi, a Vi spadate u one velikane glumišta koji su svojim ulogama i oblikovali generacije. Iz tog širokog spektra različitih uloga i projekata, bilo u pozorištu ili na malim ekranima, možete li izdvojiti nešto što Vas je obilježilo, bilo u kontekstu prepoznatljivosti i popularnosti ili sa druge strane karakterno, što Vas je lično i intimno izgradilo?

Znate šta, izdvaja se tu rad sa Brankom Plešom, prije svega. Predstave koje je on režirao, ali i profesionalno-prijateljski odnos sa njim, vjerovatno su učinili da se ja u zrelijim godinama nastavim baviti glumom na pravi i ozbiljan način. Kada se sjetim tog rada sa Brankom imala sam, a i danas imam utisak da je to poput magisterijuma u ovom našem poslu. To što sam od njega dobila, sve što sam naučila od njega, od trenutka kada sam ga srela, pa kako sam dalje razmišljala o svom poslu, nešto je što je neprikosnoveno vrijedno. To je sigurno ostavilo velikog i najvećeg traga na mene.

U Podgorici ste gostovali u sklopu festivala RUTA, koji na teatarskom nivou spaja zemlje nekadašnje Jugoslavije. Koliko je važno, a zapravo i potrebno iskoristiti i širiti kulturni prostor koji smo ranije dijelili, ali i koristiti prednosti zajedničkog govornog područja?

Taj zajednički kulturni prostor nam je neophodan. Faktički nam je neophodan. Sjećam se, kada sam bila mlada glumica, u jednom trenutku mi je bio mali prostor i one Jugoslavije, a kolika je bila, a kamoli ovo sad kada smo se svi skupili u svoje male prostore. Presrećna sam zbog inicijative kao što je RUTA. Sve to zapravo publika najljepše objasni i pokaže nam kada dođemo u neki od gradova našeg regiona. To koliko nas vole, koliko nas poštuju, koliko nam se raduju i željno nas očekuju, nešto je što mi glumci na sceni možemo opisati jedino kao čarobno, magično...

Najavljena je i koprodukcija predstave u kojoj bi učestvovali sva pozorišta članovi Regionalne unije teatara RUTA Grupa Triglav. Šta mislite o tome?

Mislim da je to fantastična i divna ideja. Ne znam čija je konkretno ideja, ali vjerujem da je to sigurno naš Jug Radivojević negdje i načeo, jer je on izuzetno inovativan, aktivan, angažovan, vrijedan i marljiv kao pozorišno biće. A svakako da bih i ja mnogo voljela da učestvujem u jednoj takvoj predstavi.

Govoreći o kulturno-umjetničkom prostoru nekadašnje Jugoslavije dotakli smo se i nje, Juge... Kakva su Vaša sjećanja na Jugoslaviju sa današnje tačke, s obzirom na to da je mnogi i dan-danas doživljavaju kao ideal i vrhunac civilizacije ovog takozvanog regiona?

Znate kako, kao što se kaže: “Dabogda imao, pa nemao”, e, bukvalno tako. To je nešto što je vještački izazvano, što nam nije priroda dala ili omogućila, nego loša politika. Jako je to tužno, ali, Bože moj... Mislim da ne treba mnogo patiti, već se treba truditi i pružati ruke dalje i dijeliti osmjehe svima oko nas.

Mnogi kažu da nema mnogo razlike među našim država i društvima danas... Jeste li Vi saglasni sa time i šta Vama ponajviše “bode oči” kada su ti zasebni sistemi u pitanju?

Apsolutno sam saglasna. Ono što bih istakla jeste da je do te mjere prisutna nebriga kada je u pitanju kultura, do te mjere je nevažna, zaključuje se na osnovu toga kako se vode ove naše zemlje, a od svih pomalo čujem kako je gdje, da je to za nevjerovati... Zato svi mi (koji pamtimo) zapravo patimo za onim vremenom, svi mi smo osakaćeni na neki način, a kako ćemo se izvući iz svega toga s obzirom na to da je ekonomska kriza takva kakva je, a da je kultura uvijek na margini, uz prosvjetu, obrazovanje i medicinu..., ne znam. Sve je to nekako na mišiće, imam utisak, u svim državama regiona, ma koliko da se trudimo. Možda se jedino Slovenija izdvaja i snalazi bolje u odnosu na ostale... Mislim da sve ostale zemlje u regionu dijele sličnu sudbinu.

Da li manjak kulture vodi ka rasulu u društvu?

Tako je, vodi. Moja posljednja premijera u BDP-u je bila “Idiot”, takođe u režiji Ivice Buljana. Bila sam presrećna kada sam čula da radimo Dostojevskog. Bila sam presrećna kada sam otišla da u Jugoslovenskom dramskom pozorištu pogledam predstavu “Edip”... Toliko malo pružamo, toliko je televizija pojeftinila ukus publike, sa sve raznim “Pinkovima”... A ukoliko makar dvoje iz pozorišta, nakon odgledanog “Edipa” ili “Idiota” izađu i požele da pročitaju klasika poput Dostojevskog ili antičku dramu, onda je to naš veliki uspjeh. Mladi to ne znaju, nemaju ni priliku da izučavaju ta djela, izdvajaju se jedino oni kojima je to dio profesije. Zbog svega toga, naš je posao misionarski, tako da smatram da pozorište, ukoliko i ne edukuje, onda njegova svrha nije do kraja dosegnuta.

Da li biste nešto dodali našem razgovoru?

Jako sam radosna što smo predstavu “Tiho teče Misisipi” izveli u Podgorici, a biće mi zadovoljstvo i da dođemo sa “Idiotom”, nadam se da će za to biti prilike u neko dogledno vrijeme. Pored toga, ono što sebi želim je da se malo odmorim tokom ljeta, jer su mi i ova i prethodna sezona bile prilično naporne... (osmijeh)

“Parče papira, boje i ja kao odraz mog unutrašnjeg svijeta”

Iako do skoro to nije bilo poznato, Vi njegujete i svoj slikarski talenat, takođe posjedujete i vrsno krojačko umijeće, imali ste muzički bend, stalno ste u akciji ili pred kamerama ili u pozorištu ili u svemu tome odjednom pa i na više strana, a u međuvremenu ste pisali i sada najavljujete knjigu. Na osnovu svega toga, lako je zaključiti da umjetnost leži u Vama... Kako to postižete, ali i njegujete?

Još od rane mladosti ja sam bila osoba koja je znala reći da mi je malo 24 časa za jedan dan. Rano sam kupila bicikl da vozim u Kikindi, pa su me pitali šta će mi jer je tamo sve blizu, a moj odgovor je bio: Da bih mogla što više da postignem tokom dana. To je moja priroda, moj temperament, ono kakva jesam i kako sam rođena. Sve to su neke ljubavi koje sam usput pronalazila. Nikada nijesam vjerovala da ću napraviti izložbu i baviti se time. Ne volim da pričam o slikarstvu, jer ja samo crtam svoje klovnove, a slikari su već ozbiljni umjetnici. Klovnovi koje crtam su moji prilično intimni drugari, moja radost... Na kraju krajeva, pronašla sam neko individualno zadovoljstvo u tome: parče papira, boje i ja. Kako sam istinoljubiva, onda mi je jako drago sve što se desi tu... Ukoliko je dobro, onda je to samo moje djelo i moja zasluga, a ukoliko ne valja, to je opet moja kritika meni. Sa druge strane, u pozorištu zavisiš i od reditelja, od pisca, kolege, kostima, scenografije, svjetla i čega sve ne... Ovo crtanje je jedan individualni i intimni čin u kojem sam ja pronašla moje drugare u veselim bojama i to je zapravo odraz mog unutrašnjeg svijeta.

Mogu li se očekivati još neke izložbe u skorijem periodu?

Ja dugo crtam, a imala sam malo izložbi. Sticajem okolnosti prvu izložbu sam imala u Holandiji, u Amsterdamu, zatim i u Noevegenu, Novom Sadu prilikom dodjele mi nagrade “Velika povelja ‘Branko Radičević’” kada sam igrala i svoju monodramu u Kikindi i u Egeru u Mađarskoj. Da li ću i dalje crtati ili ne, ne znam, to sve zavisi od trenutne inspiracije, ali i od slobodnog vremena.

Elza se vratila starim prostorima

U produkciji je nastavak popularnog filmskog serijala “Lude godine”, poznatije kao “Žikina dinastija”. Da li je uopšte moguće oživjeti takav projekat danas i kakav je Vaš odnos prema svemu tome sa ovog stanovišta?

Tako je, to bi trebalo da se realizuje ukoliko se skupe pare. Nažalost, mnogo glumaca iz te serije nema, pa sam bila iznenađena kada sam čula da namjeravaju da naprave nastavak tih “Ludih godina”... Ipak, kada sam pročitala scenario koji je napisala Milena Marković, što je dovoljna preporuka, postala sam sigurna da je tu priču potrebno oživjeti i da je u pitaju dobra stvar. Pritom, njen otac Jovan Marković je pisao scenario kompletnog serijala, pa i to nosi dodatnu snagu. Sada je Milena zavrnula rukave i napisala nastavak. Između ostalog, veoma lijepo je raspisala moju ludu Elzu i mogu reći da se radujem svemu tome, zašto ne bih?

Elza je upečatljiv lik koji se pojavljuje u nekoliko nastavaka... Kuda ju je život odveo i kakva je danas, nakon toliko vremena?

Elza je otišla da živi u Njemačku, ali se ipak vratila nazad... Očito je taj neki period njenog života za nju bio posebno važan, odnosno najvažniji i najznačajniji. Upravo to ju je vratilo starim prostorima.

Knjiga kao dug prema ocu, trag jednog vremena

Najavili ste knjigu, koja donosi jednu posve ličnu i važnu priču. Možete li otkriti čitaocima o čemu se radi?

Pišem knjigu o ocu. Imala sam izuzetnog oca. On je bio učitelj, bavio se nastavom početnog čitanja, inovacijama u pedagogiji i bio je toliko neobičan, na neki način veoma moderan čovjek i pedagog. Ja danas prepoznajem neke stvari koje je on prije 50 godina potencirao, o kojima je razmišljao i pisao. On je u tom vremenu znao da prebaci đaka iz prvog u treći razred, što je tada bila velika stvar. Negdje osjećam dug prema svom ocu i želim da se to negdje zabilježi, da negdje ostane kao trag jednog vremena.

Pišem već treću ruku i nadam se da će ta knjiga u neko dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana.

( Jelena Kontić )