Koja je politička agenda vještačke inteligencije?

“Ručni mlin daje vam društvo sa feudalnim gospodarom; parni mlin društvo sa industrijskim kapitalistom”, jednom je rekao Karl Marx. I bio je upravu. Vidjeli smo opet i opet kroz historiju kako tehnološka dostignuća određuju dominatni način proizvodnje i sa time vrstu političke vlasti prisutne u društvu.

Pa, šta će nam vještačka inteligencija (AI) dati? Ko će kapitalizirati na ovoj novoj tehnologiju koja ne postaje samo dominantna proizvodna snaga u našim društvima (kao što su nekada bili ručni ili parni mlin) već i, kako čitamo u vijestima, izgleda da “brzo bježi našoj kontroli”.

Može li AI sam preuzeti život, kako mnogi vjeruju da hoće, i sam određivati tok naše historije? Ili će završiti kao jedan u nizu tehnoloških izuma koji služe određenoj politici i donosi korist određenoj grupi ljudi?

Nedavno su primjeri hiper-realnog sadržaja koji je napravio AI, poput 'intervjua' sa bivšim prvakom Formule 1 Michaelom Schumacherom koji ne može da govori za medije još od teške nesreće na skijanju 2013, “fotografija” hapšenja bivšeg predsjednika SAD Donalda Trumpa i naizgled autentičnih eseja za studente koji je “napisao” poznati chatbot ChatGPT izazvali su veliku brigu intelektualaca, političara i akademika o opasnostima koju nova tehnologija može predstavljati našim društvima.

Tokom marta, takva zabrinutost je ponukala suosnivača Applea Stevea Wozniaka, AI eksperta Yoshuu Bengija i izvršnog direktora Tesle/Twittera Elona Muska (između ostalih) da potpišu otvoreno pismo u kojem se optužuju AI laboratorije da su “zarobljene u utrci, koja je van kontrole, na razvoju i lansiranju sve moćnijih digitalnih umova koje niko - čak ni njihovi stvoritelji - ne razumije, niko ne predviđa njihov razvoj niti pouzdano kontrolira” i pozvali razvoj AI da pauzira svoj rad. Nedavno je Geoffrey Hinton, poznat kao jedan od tri ‘kuma AI-a’ dao otkaz u Googleu kako bi “slobodno govorio o opasnostima AI-a” i dodao kako, barem dijelom, žali zbog svog doprinosa u ovom polju.

Prihvatamo kako AI - poput sve tehnologije koja označava jednu eru - dolazi sa značajnim negativnostima i opasnostima, ali, za razliku od Wozniaka, Bengija, Hintona i drugih, mi ne vjerujemo kako bi sam mogao odrediti tok historije bez ikakvog vodstva čovjeka. Mi ne dijelimo njihove brige jer znamo kako, jednako kao što je slučaj sa svim našim drugim tehnološkim sistemima i uređajima, naše političke, socijalne i kulturalne agende su također ugrađene u AI tehnologije.

Kako filozofkinja Donna Haraway objašnjava, “tehnologija nije neutralna. Mi smo unutar onoga što napravimo i ono je unutar nas”.

Prije nego što dodatno objasnimo zašto nas ne plaši takozvana vlast AI, moramo definirati i objasniti šta je AI - sa kojom se nosimo sada - zapravo jeste. Ovo je težak zadatak, ne samo zbog složenosti proizvoda već i zbog medijske mitologizacije AI-a.

Ono što se stalno plasira javnosti danas je to da su svjesne mašine (skoro pa) ovdje, da će naš svakodnevni život ličiti na onaj iz filmova kao što su “2001: Odiseja u svemiru”, “Blade Runner” i “Matrix”.

To je pogrešan narativ. Iako nesumnjivo pravimo sve sposobnije računare i kalkulatore, nema pokazatelja da smo stvorili - niti da smo blizu stvaranja - digitalnog uma koji može zaista “misliti”.

Noam Chomsky je nedavno napisao (zajedno sa Ianom Robertsom i Jeffreyjem Watumullom) u članku za New York Times kako “znamo iz nauke lingvistike i filozofije znanja kako se [mašinski programi za učenje poput ChatGPT] duboko razlikuju od ljudskog rezonovanja i korištenja jezika”. Uprkos nevjerovatno uvjerljivim odgovorima na brojna pitanja ljudi, ChatGPT je “ogromni statistički motor za izjednačavanje uzoraka, pogonjen terabajtima podataka i pruža najbliži konverzacijski odgovor ili najvjerovatniji odgovor na naučno pitanje”. Podražavajući njemačkog filozofa Martina Heideggera (i stvarajući opasnost novog pokretanja višestoljetne borbe kontinentalnih i analitičkih filozofa) mogli bismo reći “AI ne misli, jednostavno kalkulira”.

Federico Faggin, izumitelj prvog komercijalnog mikroprocesora, mitskog Intela 4004, ovo jasno objašnjava u svojoj knjizi “Irrudicibile” (“Nesvodivo”) iz 2022. godine: “Postoji jasna razlika između simboličkog mašinskog ‘znanja'… i ljudskog semantičkog znanja. Prvo je objektivna informacija koja se može kopirati i podijeliti, a drugo je subjektivno i lično iskustvo koje se dešava u intimi svjednog bića”.

Tumačeći posljednje teorije iz kvantne fizike, Faggin kao da je napravio filozofski zaključak koji jako dobro ide sa antičkim neoplatonizmom - postignuće koje mu može donijeti da bude zauvijek smatran heretikom u naučnim krugovima uprkos njegovim nevjerovatnim postignućima kao izumitelja.

No, šta sve ovo znači za našu budućnost? Ako naš superinteligentni Centaur Chiron ne može stvarno “misliti” (i tako postati nezavisna sila koja može odrediti tok ljudske historije), kome će on biti od koristi i dati političku vlast? Drukčije rečeno, o čijim će vrijednostima života on ovisiti?

Chomsky i njegove kolege su postavili slično pitanje Chat-GPT-u.

“Kao AI, nemam moralna uvjerenja niti sposobnost pravljenja moralnih odluka, tako se ne mogu smatrati niti moralnim niti nemoralnim. Moj manjak moralnih uvjerenja je jednostavno rezultat moje prirode kao modela mašine koja uči”, odgovorio im je chatbot.

Gdje smo prije čuli ovakav stav? Nije li zastrašujuće sličan etnički neutralnoj viziji tvrdolinijaškog liberalizma?

Liberalizam teži zatvaranju u privatnu sferu individue svih vjerskih, građanskih i političkih vrijednosti koje su se pokazale jako opasnim tokom 16. i 17. stoljeća On želi da sve aspekte društva regulira određeni - i na neki način misteriozni - oblik racionalnosti: tržište.

Čini se kako AI promovira upravo taj oblik misteriozne racionalnosti. Istina je, on dolazi kao nova globalna “velika poslovna” inovacija koja će oteti poslove od ljudi - i time čini od fizičkih radnika, doktora, šankera, novinara i drugih grupu suvišnih radnika. Moralne vrijednosti novih botova su identične tržišnim. Teško je zamisliti sada sve moguće scenarije, ali jedan strašni je u razvoju.

David Krueger, asistent profesora mašinskog učenja na Univerzitetu Cambridge, nedavno je komentirao za New Scientist: U biti, svaki AI naučnik (uključujući i mene) dobija novac od velikih tehnoloških kompanija. U nekom trenu će društvo možda prestati vjerovati u uvjeravanja koja pružaju ljudi koji su u velikim sukobima interesa i zaključiti, kao što sam i sam, kako njihovo odbacivanje [upozorenja na AI] predstavlja lijepe želje, a ne prave kontraargumente”.

Ukoliko se društvo usprotivi AI-u i promoterima te tehnologije, moglo bi pokazati da je Marx u krivu i spriječiti da vodeći tehnološki razvoj ovog doba odluči ko će držati političku vlast.

No, čini se kako AI trenutno ne ide nigdje. I njegova politička agenda je u potpunost sinkronizirana sa onom kapitalizmom slobodnog tržišta, glavnim (neobjavljenim) ciljem i svrhom koja je pokidati svaki oblik socijalne solidarnosti i zajednice.

Opasnost AI nije to da je to digitalna inteligencija “koju je nemoguće kontrolirati” i koja bi mogla uništiti našu samosvijest i istinu uz pomoć “lažnih” snimaka, eseja, vijesti i historija koje kreira. Opasnost leži u tome da ovaj nesporno monumentalni izum zasniva sve svoje odluke i poteze na istim opasnim vrijednostima koje pogone predatorski kapitalizam.

(Al Jazeera)

( Santiago Zabala, Claudio Gallo )