Strategija “Kina na prvom mjestu” za Sjevernu Koreju

Većina stručnjaka je saglasna da je najmanje loš način rješavanja problema Sjeverne Koreje, koja zvecka nuklearnim oružjem, da se nastavi sa kombinovanjem odlučnog nuklearnog odvraćanja i agresivne diplomatije. Ipak, malo ko u ovom trenutku priznaje da je najmanje loš način vojnog rješenja kineski upad ili da će smjena režima pod pritiskom kineske prijetnje igrati ulogu tog upada (ta varijanta logično proizilazi iz zahtjeva predsjednika SAD Trampa Kini da preuzme odgovornost za svog opasnog susjeda).

Takav ishod, koji oštro pomjera stratešku ravnotežu na Dalekom istoku u korist Kine, nije toliko nevjerovatan kako se to većini ljudi može učiniti. Osim toga, sama vjerovatnoća takvog scenarija razlog je zbog kojeg se prema njemu treba odnositi ozbiljno, uključujući i kineske vojne stratege. Koristeći Trampovu terminologiju, to je scenario po principu “Kina na prvom mjestu”, koji može pomoći da se “Kina ponovo učini velikom”.

Bilo kakva vojna intervencija - kineska ili nečija druga - biće vezana za ogromne rizicke. Ali prije nego ih razmotrimo, razmislite šta bi se moglo dobiti uspješnom intervencijom Kine. Prije svega, ona bi omogućila da Sjeverna Koreja dođe na mjesto na kojem je trebalo da bude u skladu sa istorijom regiona nakon Korejskog rata: pod kineskim nuklearnim kišobranom koji obezbjeđuje pogodnosti čvrstih garancija bezbjednosti.

Mao Cedung je svojevremeno govorio da su njegova zemlja i Sjeverna Koreja “kao usne i zubi”. To je veoma odgovarajuće poređenje na fonu uloge koju je kineska armija odigrala ne dopuštajući da američka vojska pobijedi u Korejskom ratu. Ali od tada, tokom šest decenija, Japan i Južna Koreja ostaju bliski saveznici SAD, razmještaju na svojim teritorijama američke baze i stoje ispod američkoh nuklearnog štita, dok se Kina i Sjeverna Koreja udaljavaju jedna od druge sve više i više.

U rezultatu, Kina sada praktično ne kontroliše svog susjeda i mogućeg saveznika i, vjerovatno, veoma malo zna šta se tamo dešava. Da, naravno, Kina bi mogla da pojača sadašnju blokadu Sjeverne Koreje još više smanjujući trgovinske veze i blokirajući dostavke energenata. Ali takvim akcijama teško da se može mnogo postići, osim što bi one natjerale Kimov samoizolovani režim da zatraži podršku kod drugog susjeda - Rusije.

Ako, kako se smatra, Sjeverna Koreja zaista želi da dobije neke čvrste garancije bezbjednosti u zamjenu za uništavanje nuklearnog programa, onda je jedina zemlja sposobna da joj to pruži - Kina. Nijedno obećanje Amerike ne treba smatrati čvrstim nakon isteka mandata predsjednika koji ga je dao, a moguće čak i ranije.

Zato bi odluka Kine da prijetnju upada zamijeni obećanjem da će obezbijediti bezbjednost i nuklearnu zaštitu i, možda, smjenu režima, značajno povećala šanse da ona na svoju stranu privuče predstavnike Narodne armije Sjeverne Koreje. Razmjena nuklearnih udara sa SAD značila bi totalo uništenje, a potčinjavanje Kini daje nadu za preživljavanje i, moguće, neki stepen očuvanja autonomije. Za sve, osim za ljude koji su najbliže Kimu, takav izbor ne bi bio težak.

Strateški dobitak Kine u uspješnoj vojnoj intervenciji bilo bi ne samo uspostavljanje kontrole nad zbivanjima na Korejskom poluostrvu (možda bi Kina tu smjestila svoje vojne baze), već i zahvalnost zemalja regiona što je spriječen katastrofalni rat.

Ni jedna druga akcija nema toliko potencijala da se perspektiva liderstva Kine u Aziji učini istovremeno i ubjedljivom i poželjnom, posebno u uslovima kada je alternativa nerazumni, loše isplanirani rat pod vođstvom SAD. Kini je, prije svega, potreban legitimitet, a intervencija u Sjevernoj Koreji taj legitimitet obezbjeđuje. Uspješna primjena tvrde moći Kini može donijeti (ovdje koristim terminologiju Džozefa Naja sa Harvarda) velike rezerve meke moći.

A sad, da se vratimo glavnom pitanju za milijardu juana: može li to funkcionisati? Mi ne možemo znati tačan odgovor, a bilo kakva vojna intervencija uvijek je vezana za veoma velike rizike. Oružane snage Kine u ovom trenutku su dobro opremljene, ali nemaju neophodnog praktičnog iskustva. Protivnik je slabiji, ali se može ispostaviti da su njegove vođe spremne da upotrijebe nuklearno oružje ili druge vidove naoružanja za masovno uništenje ako se pristanu da jednostavno prihvate kineske uslove i predaju se.

Ipak, praktično sa potpunom sigunošću, možemo reći da kineska (a ne američka) kopnena i vazdušna intervencija ima mnogo više šansi da preduprijedi vjerovatnu Kimovu reakciju - artiljerijski napad na Seul, južnokorejsku prijestonicu, koja se nalaza na tek nekoliko desetina kilometara od demilitarizovane zone. Je li Sjeverna Koreja spremna da počne da uništava svoju južnu braću i sestre u znak odmazde za kineski upad koji bi bio praćen obećanjem o garantovanoj bezbjednosti i, moguće, automonijom?

Osim toga, iako se nukearno samoodvraćanje Kimovog režima teško može smatrati nekom datošću, vjerovatnoća da će meta sjevernokorejskih raketa biti Kina manja je od one da to budu SAD. Ako kineski vojni scenario bude razmatran ozbiljno, ima smisla proučiti mogućnost saradnje Kine u oblasti obavještajne i raketne odbrane SAD. Na fonu svih rizika, Sjedinjenim Državama bi to teško odbile.

Sasvim je moguće da se ovaj scenario nikada neće realizovati. Ali on je toliko logičan, da njegovu vjerovatnoću treba ozbiljno shvatiti. To je najbolja šansa za Kinu da u regionu dostigne visoki nivo strateškog pariteta sa SAD, a da pritom bude odstranjen izvor nestabilnosti koji ugrožava obje zemlje.

Autor je bio glavni urednik The Economist-a Copyrigth: Project Syndicate, 2017.

( Bill Emmott )