Groblje s pogledom na more

Tražim neki prevod, naposljetku idem mrtvom kolegi u goste. Nema prevoda. Pretražujem njemački internet. Na stranici Društva grčko-njemačkog prijateljstva pronalazim podatak da je na njemački prevedena najpoznatija knjiga pjesama Zisisa Ikonomua „Vedra tišina“.

Pročitam desetak pjesama iz te zbirke. Pjesma "Tračci nade što još žive“ posebno me dotakne. Možda zbog početka:

Ovdje nam je bila kuća

beskućan se vraćam poslije lutanja

promjenom raspoloženja u duši plaćam obol djelima

Neka vrsta tamne himne za lutalice koji se zadese pred bivšom kućom. Zisis bi mi oprostio poređenje - Marinko Rokvić bi iz sveg grla zaplakao: „Ovo je moja kuća, živeo sam tu…“. Ikonomu je pjesnik, pa ne viče kada ga boli.

Zainteresovao sam se za tog čovjeka koji je rođen i umro tamo gdje ću ja provesti desetak dana odmora.

Šišarka kao glasnik

Slučaj je htio da izaberemo smještaj iznad plaže Megali amos. Već prvo kupanje na dan dolaska protumačio sam kao meni upućen mig. U zelenkastoj vodi, sve se vidjelo - i sićušne ribe, čija jata su mi se motala oko nogu, i rakovi koji proviruju ispod stijene i šare koje sunčeva svjetlost poput zlatne mreže zabacuje u dubinu.

Osjetio sam dodir nečega tvrdog na leđima. Naježen, hitro sam se zarotirao u vodi. Jedna šišarka, poput poruke u boci, gurkana talasima doplivala je do mene.

Uzeo sam je na dlan. „Otkud ti ovdje?“, pitao sam je. Ćutala je. Vedra tišina. Pogledao sam prema kraju plaže i brijegu obraslom četinarima koji je dijelio plažu od grada. Onda sam se sjetio da sam na mapi u internetu na tom mjestu vidio gradsko groblje. Pokušao sam, naprežući oči, da ustanovim da li se na vrhu stjenovitog brijega zaista nalaze vječne kuće ovdašnjih ljudi, ali četinarski hlad je u blještavilu lijepog dana bio odveć gust da bih tamo razaznao bilo šta osim bijele kamene ograde iznad okomite stijene.

Pomislio sam da me ovdašnji pjesnik zove da ga posjetim. Pretpostavljao sam da je 2005. sahranjen baš tu, na četinarima obraslom kamenom platou iznad mora. Svaki dan sluša zveckanje escajga iz taverni, žamor i podvriskivanje kupača, muziku iz džipova koji jure zaobilaznicom. Shvatio sam šta mi poručuje, odlučio sam da sjutradan pođem na groblje.

Groblja su mjera

Sunce je već pozlatilo vodu zaliva kada sam se sljedećeg jutra obalom uputio ka vrhu brda. Iza jednog parkinga koji na brdu razdvaja starogradske sokake i periferijske ulice obreo sam se pred grobljanskom kapijom. Desno od nje bila je tabla sa natpisom da je Groblje grada Skijatosa član Udruženje značajnih groblja u Evropi (ASCE).

To je evropska mreža koja se sastoji od neprofitnih javnih i privatnih organizacija. One brinu o grobljima za koje se smatra da su od istorijskog ili umjetničkog značaja.

Cilj ove mreže je da promoviše “evropska groblja kao fundamentalni dio nasljeđa čovječanstva“ te da podigne „svijest evropskih građana o važnosti značajnih groblja“. To sam pročitao na sajtu organizacije koji se može učitati sa table na ulazu. Dobro je, moja svijest o groblju kao važnom dijelu kulturnog nasljeđa već je poprilično visoka, inače ne bih bio tu.

Lijevo blagostanje, desno strepnja

Lijepa staza dijeli groblje na dvije polutke, kao jabuku. Istoričari umjetnosti kažu da je to uobičajeno za groblja iz doba romantizma - ovo groblje je nastalo 1835. poslije grčkog oslobođenja od osmanske vlasti. Istočna strana je bila rezervisana za imućnije ljude, a zapadna za nižu srednju klasu i običan svijet.

Groblje je opasano zidom preko kojeg se na istočnoj i južnoj strani vidi more. Nadgrobnici i plavetnilo mora i neba iza njih, takvih prizora je malo u Evropi. Ovdje su sahranjeni i heroji grčke oslobodilačke borbe i svjetski poznat pisac iz 19. vijeka Aleksandros Papadijamantis. A ja već sat vremena tražim grob grčkog pjesnika Zisisa Ikonomua.

Nailazim na čudne prizore. Uz kamenu ogradu, pored jednog groba postavljena je - stolica. Neko ju je donio da sjedeći popriča sa svojim mrtvima i da uživa u pogledu. Sretao sam i pokoju ženu u crnini. Već rutinirane ožalošćene supruge, ćerke ili majke išle su svojim poslom u dobro uvježbanom ritualu paljenja svijeća i čišćenja groba.

Skoro me izdalo strpljenje. Blizu ulaza je čuvar sakupljao sagorjele svijeće sa grobova, zalivao zelenilo i čavrljao sa udovicama. Pitao sam ga da li zna gdje je grob Zisisa Ikonomua. Ponovio je ime pokojnika, samo sa ispravnim, grčkim akcentom. Podigao je prst uvis i pohitao najprije ka lijevoj strani, onda se vratio mrmljajući nešto sebi u bradu. Najzad je na desnoj polovini groblja pokazao prstom na jedan nadgrobnik i izgovorio slavodobitno „Zisis!“

Zahvalio sam mu se i pošao na naznačeno mjesto. Grob se nalazio pod ogromnim stablom. Opale borove iglice su se stvrdle u sloj slijepljen kišom, smolom i trunjem. Čistim dlanovima nadgrobnu ploču i razmišljam o njegovom životu.

Životni krug Ezisa Ikonomua

Zisis Ikonomu je rođen 1911. na Skijatosu. Njegov otac, kapetan i vlasnik jedrenjaka umro je kada mu je bilo deset godina. Majka je podigla njega i još dvoje djece sjedeći za tkačkim razbojem i prodajući ćilime. Prvu zbirku pjesama objavio je sa 23 godine. U grčko-italijanskom ratu 1940. i 1941. služio je kao prevodilac za italijanski u grčkoj vojsci. Za vrijeme njemačke okupacije preselio se sa suprugom Euđenijom na svoj brodić. Ratne godine proveli su u plovidbi između ostrva sjevernog Egeja, sve do Evbeje. Zbog toga su ih sumnjičavo posmatrali i Italijani i Njemci, ali i Grci. Pomagale su mu višejezičnost i neustrašivost. Provukao se, ploveći morem između nekoliko ratnih mornarica, bez posljedica.

Govorio je deset jezika i zanimala su ga pitanja koja se nisu mogla podvesti pod klasnu ili nacionalnu ideologiju. Bio je strastveni putnik. Putopisna iskustva i refleksije objavljivao je po novinama i časopisima, pod svojim imenom ali i pod pseudonimom.

Živio je poslije rata u Atini, gdje se družio sa poznatim književnicima svog vremena kao što su Ricos i Kazancakis. Ali je od pedesetih prestao objavljivati poeziju - sve do 1976. Bavio se istraživački metalingvistikom, sociologijom. Prešao je put od oduševljenog futuriste do čovjeka koji izlaz iz vulgarnog materijalizma i racionalizma traži u budizmu, Berđajevu i Šopenhaueru. Njegov radoznao i nesputan duh donosio mu je ponekad nevolje, upravo jer je odbijao da se stranački opredijeli. Za knjigu „Vedra tišina“ kao i za ukupno pjesništvo, dobio je glavnu nagradu Atinske akademije 1977. Vratio se u svoj zavičaj i iz njega isplovio na posljednje putovanje. Nasukao se ovdje, na brijeg iznad svog grada i svog mora.

Njegov tračak nade

Red je da u cjelosti objavim pjesmu čovjeka koji je sahranjen ovdje 2005. Da se zna kome sam išao na grob dok su se drugi izležavali dolje na plaži. Kao što rekoh, pjesma se zove "Tračci nade što još žive“:

Ovdje nam je bila kuća

beskućan se vraćam poslije lutanja

promjenom raspoloženja u duši plaćam obol djelima.

Uklesani brod na obali šume u sumraku oronuo grad

Slijepi miševi, aveti i zmije žitelji ovih sokaka.

Među zidovima su usisani,

ljubav i mržnja zagrljeni

tračci nade što još žive

biljke i gmizavci klize po vlažnoj

površini kamenja.

Ranije smo i mi prolazili tuda

tragovi dirnutosti su tu produbljeni.

Pobjednici osvojeni i slabi.

Čitam ćutke naše misli i raspoloženja

u devastiranim sobama.

Sada u toj kući - u ruševini,

slijepi miševi, aveti hrane

tvoj dah vidim

trenutak kupanja u rijeci

kada se rađa smijeh u tvom sjajnom tijelu

u trenutku kada se poskok usudio

da samo dodirne tvoju haljinu.

Koji su me to zubi stisli na nezaštićenom polju

to vičem a sokaci odjekuju

kobra uspravljena ugriza vrijeme

u tamnoj kraljevini.

Zahvalnica i dobrim i lošim

Pomislim da je ovdje, pod ovu ploču, stao jedan cijeli život, pun nemirnog traganja za predjelima i riječima. Ruke su mi crne od smole i prljavštine na grobu. Ipak sam uspio da očistim uklesani zapis:

Ego eim edosto kosmo lyto anapaysi

Euharistogia to kalo kai to kako toy kosmoy

Sad sam u svijetu potpuno spokojan

Zahvaljujem se i dobrom i lošem ovog svijeta

Šta je Zisis htio da mi poruči? I onom šišarkom i ovim uklesanim riječima na nadgrobnoj ploči? Da li je zahvaljivanje i dobru i zlu našeg svijeta istočnjačka mudrost pjesnika ili njegova evropska rezignacija?

Razmišljam ovako spuštajući se sa brijega na kojem su grobovi s pogledom na more.

Sunce postaje nemilosrdno. Na plaži me moja saputnica pita hoću li pisati o Skijatosu.

Pisaću, pomislim, i o dugodlakim hipi mačkama koje se šećkaju starim gradom i o turistima koji fotografišu avione koji se spuštaju na jednu od najkraćih pista svijeta. O svemu. Gledam kako talasi brišu tragove naših stopala u pijesku.

Hoću, odgovaram, ali prvo ću da zabilježim nešto o mrtvima. Ovo je jednom bio njihov grad.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )