Ko predstavlja problem Amerikancima na Zapadnom Balkanu

Amerika na Zapadnom Balkanu ima dva ili tri personalna i nekoliko tematskih problema. U ovoj prvoj grupi, najveći je problem Aljbin Kurti. Problem broj dva je Milorad Dodik. Aleksandar Vučić je kandidat za problem tri, ali i dalje ima dovoljno manevarskog prostora da svojim odnosom prema prethodna dva problema izbjegne status problema i postane dio rješenja.

Od tematskih problema za suvremenu američku politiku na Balkanu, ističemo: 1) osiguranje da nijedna zemlja te regije ne postane saveznik Rusije, ako već ne mogu izbjeći neutralnost i neangažovanost Srbije i Bosne i Hercegovine; 2) de facto integriranje regiona u zapadne, tzv. “evroatlantske” institucije, bez de iure članstva u njima i 3) završavanje procesa koji su i dalje nasljeđe ratova iz devedesetih. Naravno, ne treba posebno napominjati da je cilj iznad svih - očuvanje mira.

U kontekstu rata u Ukrajini, demokratski karakter zemalja saveznica nije više toliko važan. Mogli bismo reći da je šteta što je tako, ali tako je. Amerika je spremna tolerirati autokratske lidere pod uvjetom da su njeni saveznici. Uostalom, što bi drugo i mogla. Njen kapacitet za “promjene režima” u drugim zemljama, posebno velikima, značajno je manji sada nego što je bio do 2014.

Čak je i Evropska unija - čija je Komisija već od svog formiranja trebala biti “sve više geopolitička” - odustala od transformacije Poljske i Mađarske, dviju prethodno kritiziranih pa i sankcioniranih članica, da bi očuvala jedinstvo EU u vrijeme rata u Ukrajini. Demokracija - naročito liberalna - bonus je ako se dogodi, ali ne i cilj zbog kojeg bi Amerika intervenirala. Doba Clintonovog “liberalnog intervencionizma” je iza nas. To je shvatila čak i demokratska - dakle, liberalnom intervencionizmu sklona - Bidenova administracija.

Strahovi koje su u Srbiji imali neki od najistaknutijih političkih analitičara, inače vrlo dobrog kompasa i odlične intuicije, od pobjede Bidena nad Trumpom i imenovanja Christophera Hilla za ambasadora u Srbiji, pokazali su se neutemeljenima. Moglo bi se dogoditi upravo suprotno: da je rat u Ukrajini - i s njim povezan povratak geopolitici - možda šansa za Srbiju da izađe iz dugog perioda stigmatizacije i djelomične izolacije. Ali mnogo toga ovisi, kao i uvijek, o njoj samoj kao i o daljnjem razvoju događaja izvan njene kontrole.

Vučić ne bi bio američki prvi izbor, ali u svjetlu nove geopolitike, on i dalje ima prođu, sve dok se ne nađe neko u koga bi se Amerika mogla jasnije i čvršće pouzdati

Amerika danas ne želi nestabilnost u bilo kojem dijelu Evrope. Već je ima u Ukrajini i ne želi da se proširi na Balkan ili u zemlje postsovjetskog prostora, kao što su one u srednjoj Aziji. Ona je sila stabilokratije i saveznik stabilokratima. To ne znači da ne bi htjela da ti stabilokrati budu i demokrati. Upravo suprotno, Amerika smatra da je demokratski poredak mnogo stabilniji od autokratskog, jer autokratski svojim isključivanjem velikog dijela populacije (opozicije, kritičke javnosti) zapravo dovodi do samoobnavljajuće nestabilnosti.

Autokrati koji, poput Erdogana, pobjeđuju svaki put ali sa 52 posto glasova, pri čemu opozicija dobiva 48, Americi su manje-više neproblematični. Oni koji pobjeđuju isključivanjem drugih - bilo da je riječ o Kurtijevim načelnicima općina sa srpskom većinom ili o predsjedniku Srbije Vučiću (koji trenutno nema nijednog opozicijskog gradonačelnika u zemlji) - izazivaju nestabilnost. Na de facto jednopartijski sistem se u suvremenom svijetu odgovara protestima, demonstracijama, a ponekad i nasiljem.

Za te proteste Amerika smatra odgovornim ne one koji protestiraju koliko one koji su ih prethodno isključili, ostavljajući im ulicu kao jedinu mogućnost.

Iz te vizije je jasno da je Aljbin Kurti za Ameriku problem. On prkosi Americi, i to uporno, zbog svoje vizije koja unosi nestabilnost. Ta je vizija dosljedno etnonacionalistička, i u unutarnjoj politici u kojoj dovodi do isključivanja Srba i u vanjskoj - u kojoj zagovara ujedinjenje Kosova s Albanijom. Kurti ima svoju povijest, po kojoj su ga Amerikanci zapamtili. Sjećaju ga se i danas kao suradnika Adema Demaćija koji je jedini od albanskih političkih i istaknutih javnih ličnosti odbio doći u Rambouillet 1999., objašnjavajući Christopheru Hillu, čiji je zadatak bio da ih sve dovede, da Amerika sprema zamku jer želi Kosovo vratiti Srbiji. Hill mu to, naravno, nije zaboravio. Dvadeset i više godina kasnije, Kurti opet odbija Ameriku, u staroj maniri jugoslavenskih lidera iz 1990. i 1991.

Oni su svi, kad im je James Baker u junu 1991. rekao da Amerika želi “demokratsku i ujedinjenu Jugoslaviju” u kojoj neće biti ni separatizma ni rata za očuvanje Jugoslavije, čuli samo pola poruke, a za drugu polovinu - onu koja im se nije svidjela - uši su im bile zatvorene. Koga briga što Amerika misli - to je bio odgovor Kučana, Miloševića, Tuđmana i drugih, a naročito raznih Martića i Hadžića, Karadžića i Mladića u tim godinama, u kojima je Amerika bila unipolarni hegemon, na vrhuncu svoje moći. Što su bili manji, to su bili prkosniji prema Americi. Ta uvreda Amerike neke je kasnije skupo stajala, dok je drugima oproštena. Oproštena je onima koji su se - nakon nekoliko godina bezuspješnog ratovanja kako bi vratili izgubljeno - obratili Americi za pomoć, prihvaćajući status klijenta. Omogućili su joj da se vrati na velika vrata i da ostane na Balkanu, a to znači i u Evropi, snažnija nego što je bila u doba Hladnog rata.

Autokrate koje, poput Erdogana, pobjeđuju svaki put ali sa 52 odsto glasova, Americi su manje-više neproblematični. Oni koji pobjeđuju isključivanjem drugih - bilo da je riječ o Kurtijevim načelnicima opština sa srpskom većinom ili o Vučiću - izazivaju nestabilnost

Amerika, kao ni bilo koja druga velika sila, ne trpi uvrede i ne voli kad se ne priznaje njena moć. Kurtijevo ignoriranje Amerike moglo bi ga stoga skupo koštati. Amerika već i sada ima dojam da je to što Kosovo i dalje ostaje nepriznato od strane čak četiri članice NATO-a i pet članica Evropske unije, šamar samim SAD. Ako Amerika ne može osigurati ni kod svojih saveznika da priznaju jedno Kosovo, to nešto govori o njenoj (ne)moći. Kosovo je trenutno jedan od neuspjeha američke vanjske politike.

Ni više od dvadeset godina nakon 1999. pitanje Kosova nije riješeno. Naravno, Amerika neće propasti zbog tog neuspjeha, niti je Balkan, a posebno Kosovo, u današnjim okolnostima na vrhu liste prioriteta njene spoljne politike. Ali, nakon početka rata u Ukrajini, Amerika računa s jedinstvom Evrope, a za to je potrebno da se pitanje Kosova riješi. Potrebno je, također, da se riješi i pitanje Balkana, te stoga Amerika podržava ideju Otvorenog Balkana kao danas najistaknutiju inicijativu regionalnog povezivanja. Podržava i njemačko-francusku inicijativu i berlinski proces, premda manje entuzijastički, budući da su tu druge države glavne, a Amerika sporedna.

U uvjetima kad Evropa treba Ameriku - zbog rata na evropskom kontinentu koji ponovno (kao i dvaput u 20. stoljeću) prijeti da postane svjetski rat - SAD pokušavaju “završiti” nezavršene poslove iz prošlosti. Kosovo je jedan od tih poslova. Štoviše, to je danas najveća tačka razdora u evropskoj spoljnoj politici, jedno od rijetkih pitanja o kojima nema konsenzusa među zemljama članicama Unije. Kurtijeva etnopolitika, kao i odbijanje Srbije da prizna Kosovo jesu problemi. Zbog toga je, pretpostavljam, Aleksandar Vučić, u svom nedavnom intervjuu CNN-u izbjegao direktan odgovor na pitanje - zašto Srbija ne priznaje Kosovo. Nije htio da preuzme primat među problemima, prepuštajući Kurtiju tu poziciju. Zbog istog razloga on pristaje na sporazume za koje se nada da će ih Kurti upropastiti.

Drugi slučaj sličan Kurtijevom je Milorad Dodik. Njegovo prkošenje Americi još je eksplicitnije. Dodjela ordena Vladimiru Putinu, a potom i odlazak u Moskvu, izjava da zbog njega Bosna i Hercegovina neće postati članica NATO-a, sve ga to smješta uz bok Kurtiju. Srbija je u devedesetima bila talac radikalne politike hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, odnosno lidera Srpske Krajine i Republike Srpske koji su se protivili svakom kompromisu, svakom reintegriranju u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Milošević, koji nije bio nimalo nevin u svemu tome jer ih je inicijalno poticao i štitio a potom i naoružavao i financirao - kao što pokazuje ovog tjedna izrečena presuda u slučaju Simatović i Stanišić - već 1993. uveo je sankcije Republici Srpskoj koja je odbila mirovni plan kojeg je Beograd podržavao. Da bi Dayton uopće bio moguć, lideri Republike Srpske su morali biti isključeni iz njega. Sjećamo se i koliko su se protivili Dejtonskom sporazumu, kojeg danas Republika Srpska smatra alfom i omegom svega.

Amerika na Vučića gleda i u svjetlu greške - koje je svjesna - koju je počinila u odnosu na Zorana Đinđića

Srbija je skupo platila njihov ekstremizam, kojeg i danas plaća stigmatizacijom. Tu historijsku lekciju ne treba zaboraviti ni u sadašnjim okolnostima. Dodik, doduše, nije Karadžić - on nije proglasio otcjepljenje od Bosne i Hercegovine, nego više govori o otcjepljenju (i ujedinjenju sa Srbijom) nego što čini u tom pogledu. Srbija nikada nije priznala Republiku Srpsku, ni u devedesetima, budući da je čak i tada znala što bi to značilo za nju samu. Šanse da je ikada prizna su izrazito male, premda u međunarodnoj politici nikad ne treba reći nikad. Njoj je danas vjerojatno više u interesu da Srpska ostane u Bosni i Hercegovini i da utječe na njenu vanjsku politiku, sprječavajući njeno članstvo u NATO-u. Ali, Dodikovo prkošenje SAD-u već je sada jedan od problema u “normalizaciji” odnosa Beograda i Washingtona.

Što se tiče samog Vučića, on je za Ameriku potencijalan problem, kojeg Washington nastoji umanjiti ili čak i izbjeći, ako je moguće. Štoviše, možda je moguće (naglašavam: možda) da Vučić postane rješenje problema, i sve dok postoji nada da je to moguće Amerika će prema njemu imati ambivalentan stav, praćen politikom “štapa i šargarepe”. Amerika na Vučića gleda i u svjetlu pogreške - koje je svjesna - koju je počinila u odnosu na Zorana Đinđića. Ona smatra, naime, da je djelomično odgovorna za tragičnu sudbinu tog premijera Srbije, time što je od njega tražila radikalnu i brzu promjenu unutarnje i vanjske politike. Kad je Đinđić pokazao da je spreman na takav zaokret - pa je izručio Miloševića Hagu - Zapad ga nije ni dovoljno podržao ni dovoljno zaštitio. Takvu pogrešku Amerika sada ne želi ponoviti. Vučić je svjestan toga, što se može vidjeti iz njegovih izjava o rizicima koje preuzima i o neizvjesnoj budućnosti.

Pitanje je može li se u Srbiji dogoditi uspjeh prozapadne opozicije onako kako se to nedavno dogodilo s Jakovom Milatovićem u Crnoj Gori

Amerika ne želi rizikovati da “izgubi” Vučića (i Srbiju) u korist Kurtija. Ne želi ni da rizikuje da se talas nezadovoljstva Vučićem kanališe u još više nacionalističkom smjeru, te da ga predvode ili da se u njega značajnije uključe proruske snage u samoj Srbiji. Poučena iskustvom iz 2000-ih, Amerika pretpostavlja da bi prozapadna opozicija bila samo privremeno rješenje za Srbiju, kao što su iz današnje perspektive privremeni bili Koštunica i Tadić, koje je već deset godina kasnije zamijenila opet stara miloševićevska koalicija (navodno reformiranih) radikala i socijalista. Te bojazni dodatno potiče činjenica da antivučićevska opozicija u Srbiji danas nema jasan stav ni o pitanju Kosova ni o pitanju vanjske politike, nego je heterogena po tim pitanjima. Javno mnjenje se, također, promijenilo, pa je pitanje može li se u Srbiji dogoditi uspjeh prozapadne opozicije onako kako se to nedavno dogodilo s Jakovom Milatovićem u Crnoj Gori.

Amerika danas želi Srbiju koja neće biti saveznica Rusije, a sve ostalo joj je manje važno. Članstvo u NATO-u nije presudno, pa Amerika na njemu ni ne inzistira. Članstvo u EU je skoro pa nevažno, a i nije realno - sve dok u samoj EU ne dođe do radikalne promjene stava prema proširenju na Zapadni Balkan, a toga se Amerika ne plaši niti smatra da će se dogoditi. Vučić je “the Devil they know”. On ne bi bio američki prvi izbor, niti je Amerika oduševljena njime. Ali, u svjetlu nove geopolitike, koja ima prednost nad politikom “zajedničkih vrijednosti” i liberalnog univerzalizma, on i dalje ima prođu, sve dok se ne nađe neko u koga bi se Amerika mogla jasnije i čvršće pouzdati. On to zna i s tim računa. Istodobno radi na tome da se ne pojavi alternativa koja bi Americi i Zapadu - bila prihvatljivija od njega samog. Pitanje je može li demokratska opozicija naći nekog takvog, pa ih razuvjeriti.

Autor je politikolog, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Članak je preuzet sa sajta velikeprice.com

( Dejan Jović )