Ristanovski za "Vijesti": Manji je problem kad postoji duhovno, a strada materijalno

Čovjek je osuđen da šeta po žici između materijalnog i duhovnog, dok rijetki uspijevaju da balansiraju taj hod i očuvaju slobodu i moralne vrijednosti, a da ne posrnu ka egocentričnosti vođeni mišlju da novac donosi besmrtnost i kupuje sreću, sumira u razgovoru za “Vijesti” Nikola Ristanovski.

Jedan od vodećih makedonskih i jugoslovenskih glumaca, miljenik publike širom regije, protekle sedmice gostovao je u Crnogorskom narodnom pozorištu gdje je ispraćen dugim aplauzom i burnim ovacijama, kao i ostatak ansambla predstave “Narodni neprijatelj” Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja, u režiji Nine Nikolić, a po kultnoj Ibzenovoj drami.

Davajući sebe pozorištu, istovremeno i flertujući sa scenom, Ristanovski je izvrsnom glumom, lepršavom, ali kompleksnom igrom oživio svoj lik i radnju učinio surovo stvarnom, a spontanim i suptilnim potezima koji su proizilazili iz dobro izgrađenog odnosa sa publikom, šarmirao je prisutne u CNP-u. I sam je osjetio povezanost, bliskost i prepoznao trenutak magije dok je prelazio sa scene u publiku i vraćao se nazad, kaže on u razgovoru za “Vijesti” i ističe da u svemu time nije bilo koketiranja.

U predstavi utjelotvoruje doktora Stokmana koji pruža nadu i vjeru u pojedinca, budi poriv za borbom i angažmanom i, iako gubi obračun sa neukom većinom čiji prioritet je lični interes i profit, ostaje istrajan u cilju da svoje djelanje zasniva na istini, pravdi i časti, jer jedino što smatra gorim od toga da društvo bude stvarno otrovano je zatrovanost lažima i glupošću.

Na fonu predstave, Ristanovski o tome priča u razgovoru za “Vijesti” i konstatuje da svaki čovjek nosi određenu obavezu, odgovornost i uticaj kojim doprinosi u stvaranju javnog mnjenja i moralnih parametara, bilo da je profesor, doktor, pekar ili glumac...

Pored privilegije da ga ponovo gleda na pozorišnoj sceni, a sedam godina nakon autentične uloge popa Petra u filmu “Igla ispod praga” crnogorskog reditelja i scenariste Ivana Marinovića, publiku očekuju i dva nova ostvarenja u domaćoj produkciji, a u kojima Ristanovski ima važne role. U pitanju su različite priče, pa tako i uloge koje iznosi u filmovima “Obraz” Nikole Vukčevića i “Živi i zdravi” Ivana Marinovića. I sam jedva čeka da krenu sa životom i ne sumnja u njihov uspjeh, kaže glumac.

O brojnim paradoksima našeg privremenog boravka u kosmosu, utiscima iz Podgorice i pozorištu, Nikola Ristanovski govori za Vijesti”.

Nakon što je igrana u Nikšiću na Festivalu glumca gdje ste i nagrađeni, predstava “Narodni neprijatelj” protekle sedmice gostovala je i u Podgorici, u CNP-u. Publika je uživala, djelo snažno komunicira sa gledaocima, a kakvi su Vaši utisci?

Najvažniji segment pozorišta je ipak publika. Bez publike ne samo da je pozorište besmisleno, već je i nemoguće. Ovu predstavu smo mnogo igrali po regionu, ali i napolju, čak i u Italiji. Komunikacija postoji jer ljudi razumiju temu, razumiju ljude na sceni, a pritom ne mislim na glumce, već isključivo na likove. Jer, na trenutak se zaboravi da smo mi na sceni glumci, pa kada nešto dopre do publike, onda oni gledaju na mene kao na čovjeka, a ne kao na glumca. Prisutna je i postoji ta razmjena koja je zaista neprocjenjiva i u odnosu na koju je sve ostalo u pozorištu manje vrijedno. Ja sam je osjetio i doživio. Ovaj komad sadrži neke ozbiljne dileme, misli i ljudske drame koje su vrlo bliske svakom, čini mi se.

Koliko ste i sami tokom rada na ovom komadu razmišljali upravo o tim temama i dilemama koje Ibzen pokreće? Gdje smo danas u odnosu na moć i novac sa jedne, a pravdu i istinu sa druge strane?

Ovaj svijet je negdje na ivici između materijalnog i duhovnog, a čovjek je osuđen da šeta po žici. Sa jedne strane te žice je sunovrat u materijalno, a sa druge strane je kompleksnost duhovnosti. Vjerovatno vrlo malo ljudi umije da uspostavi ravnotežu između jednog i drugog, iako je jedno bez drugog besmisleno. Manji je problem kad postoji duhovno, a strada materijalno. Mnogo je veći problem kad strada duhovno, a postoji i uzdiže se materijalno. Mi kao ljudski rod smo veoma pretenciozni i skloni smo materijalnom, jer mislimo da smo besmrtni. A težnja ka materijalnom je strah od smrti.

Materijalno više nije stvar egzistencije?

Ne, rekao bih da je prije stvar u tome da mislimo da ćemo materijalnim obezbijediti sebi besmrtnost. Druga strana je derviška filozofija koja kaže “Ostavljam trag na onome što traje duže od nas”. To je druga strana stvari. No, uglavnom je sve teško, i jedno i drugo.

Novac, položaj, a onda i moć, dovode li čovjeka u iskušenje na djela zbog kojih će mu nekada biti teško da svoju djecu ili ljude oko sebe pogleda u oči? Snažna je to replika doktora Stokmana kojeg ste utjelotvorili, a koji bira čist obraz i mirnu savjest u odnosu na ekonomsku dobit i status u društvu, koji i gubi...

Paradoksalno je, ali ljudska moć je iluzorna. U bilo kom kontekstu, da li u religijskom ili astrofizičkom, ona je apsolutno zanemarljiva, a čovjek to nije shvatio, već i dalje sebe stavlja u centar svijeta. Čovjek još uvijek ne zna šta je dokazao Galileo Galilej. Čovjek zapravo nema pojma i to je paradoks. Sve su to paradoksi našeg privremenog boravka u kosmosu. Svi mi želimo da nam bude dobro i da smo srećni... I pojam sreće je takođe veoma diskustabilan, šta je to zapravo “sreća”? Mi svi težimo ka nekoj sreći. Ta sreća je veoma rastegljiv pojam i ljudi vrlo često misle da mogu sebi da je obezbijede i da je kupe. To nije moguće. Treba sebe ispuniti iznutra, koliko-toliko, treba njegovati empatiju prema svima oko sebe. Ljudi smo i svi imamo mane, niko nije savršen. Nemam iluzije da neko uopšte može biti savršen ili da postoji samo jedna istina, ali čovjek treba da teži tome, treba pokušati.

Kako gledate na moć pozorišta da se dramom, igrom na sceni širi magija, ali i po(r)uka, te tako i utiče na čovjeka, društvo, narod...?

Za mene je pozorište neuništiva stvar. Pozorište je jedna od rijetkih neuništivih stvari i ja duboko vjerujem u to, vjerujem u pozorište. Često se postavlja jedno nevjerovatno neinteligentno pitanje koje glasi: “Da li pozorište mora biti angažovano?”. Pa ono jeste angažovano. Ono ne mora biti, jer već jeste angažovano. Razlog nastanka pozorišta je njegova angažovanost. Čak i literatura je nastala iz razloga da se neko ne slaže sa nekim, iz kritike, emocije, borbe. Svejedno da li je to protiv poretka, svijeta, kosmosa, ali je literatura svakako borba pojedinca sa nekim, sa nekom grupom. Čitav Šekspir je politički angažovan. Kompletna grčka tragedija je angažovana, šta god da uzmemo, od “Antigone” do “Edipa”. Neko će reći da Čehov nije angažovan, a on je možda i najviše angažovan, ali na jedan nevjerovatno neuhvatljiv antropološki način. Dakle, pozorište traje veoma dugo. Traje puno duže od mnogo ozbiljnih stvari i trajaće znatno duže od još ozbiljnijih stvari. Vjerujem da pozorište uvijek ima smisla i da ga treba raditi i pristupiti mu kao nečemu zaista vrijednom. Ja zaista u to vjerujem.

A kako doživljavate odgovornost i obavezu javnog prostora koji svojim glumačkim pozivom dobijate? Dodatno, u kontekstu dešavanja da glumci možda češće nego ostali umjetnici bivaju prozvani zbog svog građanskog djelovanja što je slučaj sada u Srbiji, sa otvorenim prozivanjem, pa i targetiranjem glumaca, ili sa druge strane njihovog ćutanja koje nekada jednako izaziva nezadovoljstvo...

Smatram da svaki čovjek ima neku svoju obavezu. Šta god čovjek da radi on ima odgovornost i uticaj, bez obzira da li je profesor, doktor ili glumac. Ne gledam i ne mjerim važnost uticaja i odgovornosti u odnosu na poziv ili zvanje pojedinca. Svako ima neko svoje djelovanje kojim doprinosi u stvaranju nekog javnog mnjenja i nekih ozbiljnih moralnih parametara. Svako. I onaj koji pravi hljeb je izuzetno važan, jer je njegov hljeb važan, ali i mimo toga on sam ima uticaja u društvu i na društvo. Dakle, u svemu tome, ja glumce ne stavljam u neku superiornu poziciju u odnosu na druge, ali ih ni ne potcjenjujem. Glumci pričaju priče, a pričanje priča je ratovanje drugim sredstvima. Priča je jedna vrlo ozbiljna stvar koja je nastala i prije same svjetlosti. Važno je pričati priče. Ipak, opet kažem da svi u svojoj profesionalnosti i odanosti prema svom pozivu utiču na sve i svakoga, pa tako i glumci. Nijedna profesija nije za potcjenjivanje. A sve drugo u dnevnoj politici je zaista neukusno.

Koliko na Vas kao biće, ali i na profesiju kojom se bavite, pa i na društvo generalno, utiče ta dnevna politika?

Na sve nas utiče dnevna politika, ona nas se svih tiče, sve nas dotiče i ne možemo napraviti otklon od toga, ali i ne treba. Ipak, ja se ne bavim dnevnom politikom, zato što se bavim nekim ozbiljnijim stvarima, ali to ne znači da dnevna politika ne utiče na te ozbiljne stvari. Utiče, naravno, ali ja biram da se ne bavim jeftinim stvarima.

Usuđujem se pitati je li onda politika kakvom je mi danas doživljavamo, kako je interpretiramo i kako nam se plasira, jeftina stvar?

Politika je vjerovatno jedan neizbježan segment društva, života, zajednice, čovjeka... To je velika tema, ali čini mi se da je politika preopširan i prevelik termin za razgovor. Svakako, postoji i prisutno je politikanstvo... Takođe, postoji devalvacija u svim ozbiljnim terminima i sferama. Postoji devalvacija u smislu vjere. Postoji devalvacija u kontekstu prodaje zdravih proizvoda. Postoji devalvacija u obrazovanju. Na kraju krajeva, devalvacija postoji i u pozorištu, iako ne toliko često. Dakle, devalvacija je u svemu prisutna i mi zapravo živimo u svijetu devalvacije. Stvari su same po sebi devalvirale. Danas ništa ne znači da si predsjednik Ujedinjenih nacija, jer to samo po sebi ne znači ništa, dok smo ranije mislili i vjerovali da je to ipak neka pozicija koja utiče na to kuda će ići ova planeta. No, ne utiče. Došli smo do jedne ozbiljne i zabrinjavajuće situacije. Neće biti jednostavno razriješiti je, to je sigurno. Mnogo smo zabrljali i mnogo toga smo uprljali. Vidjećemo kako će se stvari dalje odvijati.

Pitanje je hoće li nam rezultati, odnosno posljedice djelovanja u sadašnjosti ili bliskoj prošlosti, biti jasni i vidljivi...

Neće nam još dugo biti vidljive posljedice svega što činimo i čemu doprinosimo. Svakako, ja se i nadam da se još dugo neće desiti neka velika nesreća, jer obično tek tada stvari postanu jasne.

Iz više navrata se u predstavi “Narodni neprijatelj” desilo ono probijanje četvrtog zida, odnosno rušenje nevidljivog zida koji se nalazi između publike i glumaca na sceni, likova koje posmatramo i života koji se dešava. Koliko je ovoga puta to silaženje u publiku i poistovjećivanje sa čovjekom iz gledališta doprinijelo samoj atmosferi, radnji, predstavi, ali i prikazu borbe i sudbine pojedinca koje komad prikazuje?

Dragocjena je. Ja ne volim mnogo da izlazim sa scene i pristupam publici. Imam za sobom možda dvije predstave u kojima sam to radio, a bilo je mnogo razloga da to uradim. Ovdje mi se činilo, zbog te većine o kojoj govorimo u predstavi, ali i većine koja je sjedjela u sali, da bi bilo dobro da joj se priključim i čujem šta zapravo naša vlast hoće. To je konceptualno pokriveno. Sa druge strane, smatram da ne treba koketirati sa tim izlaženjem u publiku i poistovjećivanjem ili davanjem sebe njoj. Međutim, nešto se dragocjeno desilo tokom igre. Taj osjećaj je teško opisati. Nije to samo osjećaj da te publika prati u onome što radiš, već je u jednom trenutku ona toliko bila sa mnom da je čak i pretpostavila šta će se desiti u mojoj glavi. I šta se zapravo dešava, a onda i što se zapravo desilo. To je dragocjeno i tome onda treba dozvoliti da se desi. Ali, nikada sa time ne treba koketirati. Uglavnom, sve je to bilo u zdravoj količini.

Utisak je da je publika to i doživjela na pravi način. Koliko spontanost i prepuštanje igri, ali i sebi, doprinosi živosti predstave?

Saglasan sam. Bilo je van klišea. Nijesam ja glumac koji voli da stane ili da se zaustavi, ali je ovdje gustina vazduha i atmosfera to zatražila. Tako da sam samo pustio da se to konstatuje i nijesam mogao da se pravim da to ne postoji. Desilo se i bilo je dragocjeno.

Pored pozorišta, javnost u Crnoj Gori ste osvojili ulogom u filmu “Igra ispod praga” Ivana Marinovića. Očekujemo njegov novi film “Živi i zdravi”, ali i film “Obraz” Nikole Vukčevića. U oba ostvarenja imate važne uloge.

Ja se radujem i jednom i drugom, a u pitanju su dva veoma različita filma, a uloge u oba su mi jako drage iz više razloga. Volim da radim dijametralno suprotstavljene stvari. Treba čovjek da vidi gdje sve može da se uspostavi i u čemu može da se ostvari, a da ne pokvari čitavu priču i koncept, već da im doprinese. Jedva čekam da filmovi krenu sa životom i ne sumnjam da će biti odlični. Nemam očekivanja u kontekstu da će mi ti filmovi promijeniti život, ali im se radujem i volim kada se rade, dešavaju i izlaze stvari i priče za koje smo se zaista potrudili da ih kvalitetno, lijepo i promišljeno ispričamo.

Imate li neke planove za dalje, da li biste nešto najavili?

Nemam ništa u planu, jer nikada nijesam imao neke velike planove. Meni se već trideset godina stvari dešavaju sasvim neplanirano, bez koncepta, jer ga i nemam. Hvala Bogu, mnogo toga mi se desilo na veliko zadovoljstvo i što mi je bilo jako drago, ali nikada nijesam imao pretenciozne ili bilo kakve koncepte. Složio bih se i sa time da ne radim više ništa. Ako je tako, onda je tako. Nemam i vjerovatno nikada nijesam ni imao onu vrstu ambicije da nešto moram da uradim zbog nečega konkretnog. Mislim da me jednostavno prepoznaje grupa ljudi koji nešto pričaju ili žele da ispričaju, a ja volim da se pridružim ukoliko je to nešto autentično. Samo što sam tokom godina postao probirljiviji i sada već mogu da biram. Jednostavno, ukoliko vidim da u nečemu nema prostora za sporazumijevanje i dogovor, onda u tome i ne želim da budem. Tako da, planove zaista nikada nemam.

Povezati se i ujediniti, jer je svako usitnjavanje budalaština

Vjerujete u zajednicu, ljudskost, razumijevanje, prijateljstvo, razmjenu energije, komunikaciju, kazali ste u našem prošlom razgovoru, tada na MIT festivalu na Cetinju... Koliko je važna razmjena energije i komunikacija između teatara, ali i kinematografije, stvaralaca, publike, a posebno na prostoru nekadašnje Jugoslavije?

Apsolutno i izuzetno je važna, esencijalna je. Treba se povezati i ujediniti, a svako usitnjavanje je budalaština. Svaka razmjena energija, ideja, inicijativa, različitosti, pravo je bogatstvo. Ne smijemo se zatvoriti u svoje palanke, jer je besmisleno. Ja ovdje vidim širok prostor za djelovanje i udruživanje. Mnogo je sredina i ljudi sa ovih prostora koji se odlično razumiju, a tome treba doprinijeti i na tome treba raditi, u svim sektorima, od paradajza do filma.

Važan dio života veže ga za Crnu Goru

Crnogorska publika Vas prati, voli, uvijek rado i željno dočeka. U prošlom razgovoru ste kazali da Vas konkretno za CNP veže mnogo toga, ističući predstavu “Nigdje nikog nemam”. Djeluje da ste i sami dozvolili i doprinijeli povezanosti i bliskosti sa publikom. Kakav je Vaš doživljaj?

Zahvalan sam svima na tome i sve ih pozdravljam, a i ja sam osjećam tu bliskost. Ja sam sebe tako i doživljavao ovdje, ponajviše u periodu između 2003. i 2010. kada sam vrlo često bio u kući Crnogorskog narodnog pozorišta. Mnogo toga smo zajedno prošli i osjećam se kao da sam u dvorištu svoje kuće. Sve to je uzajamno i osjećam sve to o čemu ste govorili. Bez imalo kurtoazije, jer mrzim kurtoaziju i za nju nemam vremena. Ovdje mi je zaista dobro i u smislu uloga, predstava, druženja, a čini mi se i da sam jedan veoma važan dio života vezao za Crnu Goru, a emotivno sam vezan za Podgoricu, možda i više nego što bi to bilo normalno.

( Jelena Kontić )