CIN - CG Ako zatrese, biće gusto: zaštita od zemljotresa zavisi od (ne)savjesti investitora

Čula sam za priče, ali mi niko stručno nije objasnio zašto je to područje u većem riziku zbog zemljotresa od nekih drugih, niti ima ozbiljnih debata na te teme. Kada sam kupovala stan, niko me nije upozorio. Sad se ne osjećam baš bezbjedno, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) žena koja živi u jednoj od zgrada na obali Morače (identitet poznat redakciji).

U luksuznim stambenim kompleksima u ovom dijelu Podgorice, odakle se pruža pogled na rijeku i most Milenijum, kvadrat trenutno košta i preko 2.000 eura.

Neke od zgrada su iznad stijena koje se uzdižu nad rijekom, pa stručnjaci upozoravaju da bi prije kupovine stanova trebalo provjeriti da li su graditelji uradili sve neophodne seizmičke procjene i analize.

Prije ekspanzije gradnje posljednjih decenija u gradskom jezgru iznad kanjona Morače nije bilo stambenih zgrada, a rijetki objekti, poput hotela “Pogorica” ili stare zgrade Vlade, rađeni su pažljivo, sa malim brojem spratova i uz poštovanje svih statičkih mjera.

Obala Morače nije jedino područje na kojem je došlo do ekspanzije gradnje u doba tranzicije.

U Analizi postojećeg stanja organizacije, uređenja i korišćenja prostora, koju je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma uradilo za potrebe Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, upozorava se da ne postoje propisani konkretni parametri za aseizmičko projektovanje, kao ni drugi uslovi za zaštitu od zemljotresa.

Slaba kontrola države

Umjesto propisanih parametara, aktuelni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata predviđa samo potrebu, a ne i obavezu aseizmičkog projektovanja. Jednostavno rečeno, da li će se pri izgradnji nekog objekta poštovati važeći parametri za zaštitu od zemljotresa zavisi od savjesti investitora, a ne od zakona i kontrole državnih organa.

Iz resornog Ministarstva ukazuju na zakonske nedostake i kažu da se “ne može očekivati od investitora da pristupe vrlo stučnoj i zahtjevnoj izradi karata sa seizmičkim parametrima”. Navode i da su ranija rješenja bila bolja i da je neophodno da se zakonskim izmjenama preciziraju striktna pravila aseizmičkog projektovanja.

“Neke od smjernica date u poglavlju Smanjenje seizmičkog rizika u okviru Koncepta prostornog plana Crne Gore do 2040. godine odnose se na jačanje kapaciteta nacionalnih seizmoloških službi, definisanje geotehnički potencijalno nestabilnih sredina čiju namjenu u procesu prostornog planiranja treba ograničiti ili izbjeći, propisivanje strožih uslova i zahtjeva za smanjenje seizmičkog rizika u izgradnji i kontroli izgradnje objekata, primjenu iskustava iz ranijih zemljotresa...”, navode, između ostalog, iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za CIN-CG.

Građevinski inženjer Mentor Llunji za CIN-CG kaže da su investitori zapravo glavni projektanti te da je arhitektama sužen prostor djelovanja, a o konstrukciji objekata malo ko razmišlja.

“Brza gradnja, malo kontrole i više nego osrednja arhitektura. Graditelji stanova postavljaju standarde gradnje, a u njihovom je interesu da grade što jeftinije. To podrazumijeva i najjeftinji inženjerski servis”, objašnjava Llunji.

Prema njegovim riječima, većina građevina u Crnoj Gori je sigurna ukoliko bi se ponovio zemljotres jačine slične onom iz 1979. godine.

“Ali, to ne znači ništa pošto ‘većina’ u najboljem slučaju znači 95 odsto objekata. Imajući u vidu da je realno očekivati da recimo pet odsto objekta nije sagrađeno po striktnim zahtjevima, to u brojevima znači između sedam do 10 hiljada nesigurnih objekata. Tada je slika sigurnosti puno jasnija”, naglašava Llunji.

Prostorna planerka Svetlana Jovanović, koja radi na izradi Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ističe da od rasporeda stambenih zona, društvenih objekata i infrastrukture u prostoru u velikoj mjeri zavise i štete koje zemljotresi mogu prouzrokovati.

“Namjena i organizacija prostora mora biti u skladu sa prirodnom sredinom i prisutnim seizmičkim hazardom na području Crne Gore, posebno u primorskom regionu, području Podgorice, Danilovgrada, Cetinja, Nikšića i Berana. No, cijela je Crna Gora seizmički osjetljiva. Problem je što i prostorni raspored stanovništva i materijalnih dobara nije u skladu sa nivoom rizika, pa je najgušće naseljeno područje upravo ono koje ima i izraženiji seizmički hazard”, upozorava Jovanović.

Kako objašnjava, problem predstavljaju i gusto izgrađene zone stanovanja, bez dovoljno slobodnih i zelenih površina i alternativnih pristupnih saobraćajnica, sa predimenzioniranim parametrima za izgradnju.

Poseban problem nelegalni objekti

U publikaciji Procjena rizika od katastrofa Crne Gore iz 2021. objašnjava se pojam karte seizmičkog rizika koja jasno izdvaja osnovne zone seizmičkog hazarda na području naše zemlje. Na teritoriji sa značajnim seizmičkim intenzitetom živi 56,6 odsto stanovnika, a posebno su ugrožene opštine Budva, Tivat, Herceg Novi, Ulcinj, Bar, Kotor, Podgorica i Cetinje.

U ovim gradovima mogući su razorni zemljotresi, koji slabije građene kuće ruše. Moguće je i da tlo puca, da nastaju pukotine, klizišta i odroni. Zemljotres ove jačine pogodio je Tursku i Siriju u februaru ove godine i odnio, prema procjenama UNICEF-a, više od pedeset hiljada života, dok su milioni raseljeni. Materijalne štete koje su tom prilikom nastale mjere se milijardama eura. Posljedice su mogle biti mnogo blaže da su investitori više vodili računa o zaštiti od zemljotresa i da su propisi bili stroži.

Prema podacima iz analize Procjena rizika od katastrofa Crne Gore iz 2021. godine, u Crnoj Gori čak 40 odsto vaspitno-obrazovnih ustanova nema upotrebnu građevinsku dozvolu, a skoro trećina objekata nema projekat zgrade. Oko 20 odsto ovih objekata je izgrađeno na terenu koji je u potencijalnom riziku od zemljotresa.

Osim objekata koji imaju sve propisane dozvole, još veći su problem oni nelegalno sagrađeni - jer su prošli bez bilo kakve kontrole. Njih u Crnoj Gori ima oko 100 hiljada.

Često su cijela naselja izgrađena bez planske dokumentacije. U Podgorici, koja važi za izuzetno trusno područje, hiljade nelegalnih objekata ima u naseljima Malo brdo, Dajbabska gora, Kakaricka gora...

Kuće su sagrađene bez reda i neophodne udaljenosti između stambenih objekata. Građevinski stilovi i spratnost su raznoliki, što doprinosi haotičnom pejzažu, a koliko se vodilo računa o seizmici i statici, niko ne zna.

Vlada Crne Gore pokrenula je još 2018. akciju legalizacije objekata, ali proces je na početku i nakon pet godina. Ključni razlog je što još nema Plana generalne regulacije (PGR). Prema podacima Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma od preko 56 hiljada zahtjeva za legalizaciju legalizovano je do prošle godne nešto manje od tri hiljade.

Standardi unaprijeđeni, ali se selektivno primjenjuju

Problem leži, saglasni su stručnjaci sa kojima je CIN-CG razgovarao, ne samo u primjeni propisa i kontrolama, već i u nedorečenosti i fleksibilnosti određenih procedura. Standardi u oblasti seizmičke zaštite jesu mnogo bolji nego ranije, ali se, upozoravaju naši sagovornici, selektivno primjenjuju.

Prostorna planerka Svetlana Jovanović naglašava da u Crnoj Gori danas postoji značajno znanje o zemljotresima i načinu kako da se u oblasti planiranja i projektovanja obezbijedi dovoljan nivo otpornosti.

“Standardi u oblasti projektovanja su napredovali, ali je pitanje dosljedne primjene i poštovanja usvojenih standarda”, ističe Jovanović.

Prvi problem je, kako kaže, planiranje izgradnje na područjima koja nijesu pogodna za izgradnju, kao što su zone neprimjerenog nagiba, zone klizišta i erozija, područja visokog nivoa podzemnih voda, planiranje saobraćajnica na rasjednim linijama, planiranje sa predimenzionisanim parametrima neprimjerenim uslovima izraženog seizmičkog hazarda i slično.

Primjeri loše prakse najvidljiviji u Budvi

Primjeri loše prakse posebno su vidljivi u Budvi. Iako se godinama ukazuje na to, gradnja ne jenjava. Gotovo sa svih strana Budva je okružena zgradama, a negdje i čitavim naseljima koja su sagrađana na liticama i obodima okolnih brda.

Jedna takva zgrada, višespratnica, nalazi se na oštroj krivini na ulazu iz pravca Cetinja, a investitor je turski državljanin Mehmet Jašar Džoškun. Džoškun se u Turskoj tereti da je u Hataju nelegalno, bez poštovanja seizmičkih propisa, sagradio objekat od 13 spratova, u kojem je stradalo stotine ljudi, jer se srušio kao kula od karata u zemljotresu početkom ove godine. Zgrade u neposrednoj blizini, koje su izgrađene savjesno, prošle su sa manjim oštećenjima.

Odmah nakon zemljotresa, Džoškun je uhapšen na istanbulskom aerodromu, prije ukrcavanja na let za Crnu Goru.

Inženjerka koja je bila zadužena za reviziju i nadzor Aleksandra Vučković Otašević ranije je za RTCG kazala da je prilikom gradnje zgrade u Budvi sve urađeno u skladu s procedurom i da je Džoškunova firma pribavila sve što je bilo potrebno - urbanističko-tehničke uslove, saglasnost gradskog arhitekte i slično.

Na Crnogorskom primorju ne bi trebalo da strahuju samo zbog turskih investitora sa problematičnim iskustvima. Tako je sa ekspanzijom gradnje u Budvi - brdo Spas u cjelosti urbanizovano, iako su stručnjaci upozoravali da je riječ o trusnom području, koje je podložno eroziji. Sada je brdo prema Jazu, na svojim strmim stranama, puno višespratnica sa infraktruturom čija je bezbjednost upitna. A to je samo jedan od primjera.

Jovanović ističe da je neophodno izvršiti provjeru i usaglašavanje planske dokumentacije na detaljnom nivou. To bi podrazumijevalo kontrolu izrade projekata, građevinske dozvole kojom bi se garantovala sigurnost na nivou projekta, kao i tehničkog prijema.

Problema prilikom izvođenja radova bilo i prije zemljotresa 1979.

Arhitekta u penziji Andrija Markuš saglasan je sa tim.

“Nijesu propisi problem, već koliko ih projektanti poštuju, koliko su privilegovani i koliko je objekat dobro izveden”, kaže on.

Do problema je došlo, tvrdi, zbog privilegija krupnog građevinskog biznisa. Institucije koje bi trebalo da kontrolišu taj biznis potpuno su marginalizovane.

On ističe da je i ranije bilo problema prilikom izvođenja radova. Kao ilustrativan primjer navodi tri škole koje je on projektovao u tri različita grada, prije zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru u aprilu 1979.

“Tri škole su izvedene po istom arhitektonskom projektu u tri različite seizmičke zone i svaka je imala različit stepen seizmičkog obezbjeđenja. Najslabiji stepen bio je u Nikšiću, nešto veći u Podgorici, a najveći u Baru, jer je riječ o seizmički najrizičnijem području”. Objekti u Podgorici i Nikšiću nijesu osjetili zemljotres, a u Baru je škola stradala. Moja pretpostavka je da u Baru tokom izvođenja radova nijesu poštovani standardi, iako je projekat bio dobro sračunat”, naglašava Markuš.

Llunji objašnjava da je ranije broj objekata bio ograničen i da ih je uglavnom država gradila, tako da je i pažnja bila veća.

“Prostor je sada prosto napadnut, što dovodi do neorganizovanosti, urbanističkog nemira i nesigurnosti. Standarde pišu zemljotresi - poslije svakog norme postaju striktnije”, naglašava on.

Univerzitetski profesor u penziji dr Božidar Pavićević objašnjava da je zemljotres u Skoplju iz 1963. godine doveo do mijenjanja i unapređivanja propisa u cijeloj SFRJ, a da je potres iz 1979. još više uticao na promjene.

“Nakon zemljotresa iz 1979. godine prvi put se u SFRJ uvodi pojam rizika i aktivnosti koje treba da budu preduzete kako bi se umanjile negativne posljedice po stanovništvo, privredu i društvo. Tu je posebno značajna povredljivost i koncentracija objekata na nekom području”, ističe ovaj građevinski inženjer.

On je cio radni vijek posvetio istraživanju seizmičkog rizika i napominje da su kod nas ozbiljna istraživanja povredivosti objekata izostala, zbog čega i imamo kako kaže “sunovrat u građevinarstvu”.

Mentor Llunji, takođe, tvrdi da se, kako odmiče vrijeme između dva zemljotresa, standardi sve labavije primjenjuju.

“Poslije zemljotresa 1979. bilo je napretka u standardima aseizmičkog projektovanja. Tako je 1981. godine usvojen, za to vrijeme, napredan Pravilnik o aseizmičkoj gradnji, koji se primjenjivao do ove godine, kada je i uveden Evropski standard za konstrukcije (Eurocode)”.

Eurocode je, ističe Llunji, progresivniji, ali i složeniji, što će dodatno komplikovati primjenu. Inženjeri još koriste staru filozofiju projektovanja. Prelazak na nove norme bolan je za mnoge koji su navikli na stari sistem. Tako se novi standardi prilagođavaju i ne primjenjuju u potpunosti, što je veoma opasno i može rezultirati ozbiljnim propustima.

Zakon omogućavao da jedna firma vrši istovremeni nadzor nad stotinama objekata

Kada su propisi u pitanju, glavni uzrok za lošu gradnju u Crnoj Gori je Zakon o planiranju i izgradnji iz 2017, čiji je kritičar bio i Llunji, jer je, kako i sam kaže, bilo jasno kuda vodi.

Zakon o planiranju izgradnji koji je tada izglasan centralizovao je oblast planiranja i izgradnje. Zakon je objedinio i planiranje i izgradnju objekata, legalizaciju i eksproprijaciju, inženjersku komoru i davanje licenci… Sve su te oblasti prije toga uređivane različitim pravnim aktima. Upozorenja da je Zakon preglomazan i da ne tretira dovoljno dobro nijednu od ovih oblasti, bila su uzaludna.

“Od 2017, kad je donijet Zakon, nije bilo stvarnog nadzora i revizije za oko 70 odsto novosagrađenih objekata. Preciznije: nadzora je bilo, ali samo na papiru. I to zbog monopola u najbanalnijem i najbrutalnijem smislu, pošto je Zakon omogućio da jedna firma vrši istovremeni nadzor nad stotinama objekata u Crnoj Gori. Bilo je čak slučajeva da su pojedini projektanti bukvalno sami sebi vršili kontrolu projekta. Nadzorni inženjeri su u najboljem slučaju posjećivali gradilišta svakih 10-15 dana. Možete sami pretpostaviti o kakvoj se kontroli radilo”, objašnjava Llunji.

Llunji navodi i primjer da je firmi koja je imala četiri iskusna inženjera, koji zajedno imaju više od 100 godina iskustva, Zakona iz 2017. onemogućio da bude uključena u veće poslove, već da vrši nadzor i reviziju izgranje samo porodičnih kuća do 300 metara kvadratnih.

“Dakle, radi se o ljudima koji su projektovali mostove, kontrolisali izgradnju sportskih hala... U posljednjih šest godina to iskustvo je prosto zarobljeno”, ističe Llunji i dodaje da za saniranje štete koja je nanijeta profesiji nije potreban samo dobar novi zakon, već i vrijeme.

Problem je prema mišljenju ovog stručnjaka i to što su zahtjevi za projektovanje gotovo isti za sve djelove države. Na sjeveru su zgrade sigurnije zbog nešto nižeg seizmičkog rizika u odnosu na primorje. Ali, na primorju se gradi mnogo više i to na svim mogućim terenima i bez strožih propisa i kontrola, pa je ukupni seizmički rizik tamo mnogo veći.

Ne može se mnogo uraditi kako bi se zaštita postojećih objekata unaprijedila

Prostorni planeri treba da obrate pažnju na zone gdje je gradnja upitna, na ternu podložnom klizištima, pjeskovitom i močvarnom tlu. O tome treba da se vodi računa i prilikom izgradnje novih objekata, ali i legalizacije starih.

“Objekte treba planirati i graditi sa pretpostavkom da će vjerovatno pretrpjeti neki jači zemljotres. Da bi bili sigurni u svojim domovima, školama, zdravstvenim ustanovama, radnim mjestima, neophodna je svijest i odgovornost na profesionalnom i institucionalnom nivou. Samo tako ćemo imati ‘siguran krov nad glavom’”, navodi prostorna planerka Jovanović.

Ona ukazuje i na to da u urbanim zonama treba obezbijediti i dodatnu infrastrukturu, posebno pristupne puteve radi lakše organizacije i evakuacije stanovništva pri potencijalnom zemljotresu.

Pavićević navodi da iskustva iz skorašnjih zemljotresa ukazuju i na potrebu za provjerom seizmičke sigurnosti konstrukcija postojećih zgrada, koje su ili projektovane po starijim propisima ili građene u vrijeme kada oni nijesu postojali. Te analize su potrebne, kako naglašava, kako bi se se procijenila otpornost postojećih objekata.

U zemljotresu od sedam stepeni Rihterove skale, 1979. godine u Crnoj Gori poginula je 101 osoba, razoreno je mnogo objekata. Posebno je bilo teško na primorju. Uništeno je 250 naselja. Oštećena su 53 zdravstvena i 240 školskih objekata, kao i 570 objekata socijalne i dječije zaštite. Najviše su stradali kulturno-istorijski spomenici. Oštećeno je oko 350 kilometara magistralnih i 200 kilometara regionalnih puteva. Došlo je do specifičnih oštećenja tla - likvefakcije (tlo gubi čvrstinu i postaje tečno), klizišta i odrona.

Baranin Vladimir Mitrović sjeća se 1979. i razornog zemljotresa.

“Bilo je divno aprilsko jutro. Oko sedam ujutru, bio sam u vozu, na izlazu iz tunela Sozina koji je grabio ka Titogradu. Odjednom se pomamila zemlja, sve je drhtalo. Voz je stao i počeo da se ljulja, desno i lijevo. Otvorili su se kanali na nasipima uz prugu… Narod je vrištao, djeca plakala, neki su iskakali iz voza. Držao sam za ruku maloljetnog sina”, prisjeća se on.

“Tog dana život je stao i danas tugujem za sugrađanima i mojim Barom. Ne ponovilo se niđe i nikada”, kaže još Mitrović.

Šta bi tek danas bilo da se ponovi 1979, pita se ovaj svjedok jedne od najvećih prirodnih katastrofa Crne Gore. Koliko bi zgrada napravljenih preko noći, bez nadzora i mimo propisa, ostalo, šta bi bilo sa njihovim stanarima.

Haiti i Japan: Dva oprečna iskustva

Koliko je važno poštovati napredne propise o izgradnji objekata najbolje pokazuju posljedice dva snažna zemljotresa koji su se, u razmaku od samo godinu, dogodili u dvije zemlje - Haitiju i Japanu.

Zemljotres na Haitiju, jačine sedam stepeni Rihterove skale, 2010. izazvao je smrt, prema procjenama tamošnje Vlade, i preko 200 hiljada ljudi. Glavni grad ove države, Port o Prens, u čijoj je blizini bio epicentar, gotovo je sravnjen sa zemljom. Ovo je jedan od najrazornijih zemljotresa ikada zabilježenih, iako nije bio najjači.

Naredne godine, Japan je pogodio najsnažniji potres od kad se vrše mjerenja u toj državi, jačine oko devet stepeni Rihterove skale, a uzrokovao je cunami visine 10 metara, kao i katastrofu u nuklearnoj elektrani Fukušima. Poginulo je oko 20 hiljada ljudi. Dakle, deset puta manje nego na Haitiju, iako je zemljotres bio jači za gotovo dva stepena na Rihterovoj skali.

Japan ima dugu istoriju razvoja tehnologija seizmičke izolacije, upravo zbog toga jer se nalazi na trusnom području. Višespratnice u ovoj državi obično imaju sistem uređaja za poništavanje podrhtavanja (seizmičke izolatore u temelju). U zavisnosti od visine i drugih faktora, objekti građeni uz pomoć ove tehnologije bočno se ljuljaju. Pored ove nove zanimljiva je i primjena stare tehnologije, koja se koristila nekad prilikom izgradnje hramova, a koja se i sada koristi, jer se pokazala vrlo učinkovitom. U posljednjih 1400 godina samo su se dva hrama srušila zbog zemljotresa. Japanski hramovi otporni su radi tri važna elementa: široke, teške nadstrešnice koja služi da izdrži gravitaciono opterećenje, “plutajućih spratova” i šinbašire - teškog centralnog stuba čija je svrha apsorpcija udara. Savremeni pristup ovoj drevnoj tehnologiji korišen je prilikom projektovanja tokijskog tornja “Nebesko drvo”, jedne od najviših građevina na svijetu.

U Japanu izgradnja objekata mora biti u skladu sa seizmičkim standardima i propisima koji su određeni Zakonom o građevinskim standardima. Pored toga, Japanci su izgradili i sistem ranog upozoravanja na opasnost od zemljotresa. Minut prije nego što se zemljotres iz 2011. osjetio u Tokiju, reagovao je sistem uzbune. To je, pored strogih propisa izgradnje objekata, spasilo mnoge živote.

Ogromne štete iz 2010. na Haitiju, inače najsiromašnijoj karipskoj državi, uzrokovane su zbog više razloga. Ova je zemlja u seizmički jako aktivnoj oblasti, visoka je gustina naseljenosti, a zgrade (od betona i blokova šljunka) sagrađene su tako da izdrže česte uragane, ali ne i zemljotrese.

( Andrea Jelić, Dražen Đurašković )