Dobar je osjećaj kada te prepoznaju zbog talenta

Osmi Made in New York Jazz Festival dovodi u Crnu Goru jednog od najznačajnijih bubnjara današnjice - Denisa Čejmbersa. O njemu, njegovim životnim i muzičkim iskustvima, ekskluzivno za “Vijesti” uoči ovogodišnjeg izdanja festivala koje će se održati 16. juna na Synchro stageu u Porto Montenegru i dva dana kasnije, 18. juna u atrijumu The Capital Plaza u Podgorici.

Veoma smo uzbuđeni što ćemo imati priliku da vas prvi put vidimo u našoj zemlji. Saznajemo i da mnogi ljudi u regionu jedva čekaju vaš dolazak. Da li vam je ovo prvi dolazak u Crnu Goru?

Da, mislim da je ovo moj prvi dolazak. Mislim, bio sam svuda po svijetu i 13 ili 14 puta sam letio preko okeana, tako da nisam siguran. Ali mislim da je ipak ovo crnogorska premijera.

Posjetili sam vašu internet stranicu radi predstavljanja vas kao umjetnika i vidjeli smo dio vaše bogate biografije... Denis Čejmbers je američki bubnjar koji je snimao i nastupao sa nebrojeno izvođača i svjetskih umjetnika. Mnogi muzičari navode u biografiji da su svirali sa nekim velikim imenima pa se tu često može naići i na vaše. Kada ste prvi put shvatili da muzičari počinju da ističu saradnju sa vama? Ili bolje, kad su počeli da navode u svojim biografijama saradnju sa Denis Čejmbersom kao jedno od svojih glavnih umjetničkih postignuća?

Pa vidite, ne znam, jer ne gledam šta drugi ljudi imaju, tako da ne znam da li to rade ili ne. Jednostavno me to ne zanima.

Ali dogodilo se da ste od bubnjara Denisa Čejmbersa postali legendarni bubnjar.

Ne vjerujem u ta preuveličavanja, ono znaš kad kažu da sam ja bubnjar broj jedan ili poznata ličnost ili legenda ili sve to. Jednostavnon ne vjerujem. Ali znam kako sam se osjećao kada sam prvi put čuo za Toni Vilijamsa ili Bili Kobama i sve one ljude prije mene na koje sam se ugledao. Sjećam se tog osjećaja. I kad vidim da drugi ljudi kažu nešto, da, osjećam se dobro. Nekako povezujem to sa načinom na koji sam se osjećao kada sam upoznao te ljude. Svakako dobar je osjećaj kada te prepoznaju zbog tvog talenta. Ali, prosto ne vjerujem kad ljudi kažu: “Čovječe, ti si najveći bubnjar na svijetu”. Smatram da ti moraš da budeš ti. Moraš. Bez obzira na to na koji će te pijedestal staviti, ja u to jednostavno ne vjerujem. Mislim da kad ti se takva misao uvrti u glavu ili povjeruješ u strašna preuveličavanja onoga što ljudi govore, tada upadaš u problem. Uvijek sam vjerovao da tako počinje da se razvija ego. Počinješ da razvijaš loše navike kada je odnos prema drugim ljudima u pitanju. Znaš, tako počneš prvo da gledaš šta ljudi rade, a ne ko su. I onda tako počnu ljude da tretiraju kao “smeće”, jer ako ti dođe neko sa egom ili snažnim identitetom i ako je energija te osobe usmjerena samo na ego, onda se dešavada takvi ljudi ružno tretiraju druge ljude ili postanu čudni u razgovoru ili nešto tako. Jedna od stvari koju mi ljudi kažu kada me upoznaju je, a većina njih to srećom kaže, da je Denis pristojan momak. Izdvojim vrijeme da porazgovaram sa drugom osobom ako ne radim nešto drugo. Izdvojim vrijeme da sjednem i da te saslušam i da sa tobom porazgovaram. Ali isto tako gledao sam druge ljude koji nemaju vremena za tebe ili ne mogu da nađu slobodan dan da razgovaraju sa drugima ili ako razgovaraju sa tobom, ne slušaju te i ne čekaju tvoj odgovor ili bude kao da nije bitno to što govoriš. To ne volim i ne podržavam.

Nijedna titula vas nikada neće promijeniti, izgleda. I nije vam toliko važno ako vas neko naziva legendarnim.

Moje uvjerenje je, kada sviram svoj instrument uvijek pokušavam da budem iskren prema sebi i sa sobom i pokušaću da dam sve od sebe što mogu da dam kada sjedim i sviram bubnjeve. I kada sjedim i sviram, sviram bubnjeve ili sviram sa bendom sa dva instrumenta ili bendom sa 16 instrumenata, nikad se ne radi o meni. Radi se o nama. Kada sam u studiju, ne radi se o meni. Radi se o nama. Kada sviram uživo, ne radi se o meni. Radi se o nama. Radi se o tome da uđemo u priču. Na taj način muzika ulazi više u muziku, jer ja se ne koncentrišem na to koliko nota mogu da ubacim u takt koji imam ili koliko brzo mogu da se “okrećem oko bubnjeva” u nekom prostoru. Prvo ide prva stvar, a to je prije svega da razmišljam, kako da razmišljam, osjećam, kako mogu da dam recimo podršku tom basisti. Kako da učinim da neki gitarista svira više, više funky ili kako da učinim da bude najbolji što može biti. A onda, kada se sve to desi, kada se osjećam dobro u vezi sa tim, onda i ja mogu malo da zasijam. Ali to nije da ja kao uđem u prostoriju ili na binu i tu ću da štrčim i svi će samo mene da vide.

Mislim da, kako ste spomenuli Tonija Vilijamsa, uz titulu, koja god titula bila, pogotovo za legendarnog muzičara, ide i odgovornost.

Da, ta odgovornost prati muzičke promjene, zato što se muzika tako puno mijenjala. Od vremena 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa čak i 90-ih do danas, počevši od sredine 90-ih, počelo je da dolazi do promjene. Tada se desila značajna promjena. Ljudi su počeli da sviraju uz matrice i imali smo nastupe sa više ljudi. To vam je ono kao kada idete da gledate Madonu na primjer. Možda nije trebalo da pomenem baš Madonu, ali imali ste nastup neke velike zvijezde koji bi bio poput karaoka. Ti ljudi u stvari ne nastupaju, oni ne pjevaju, oni ne sviraju, oni samo oponašaju snimljeni zvuk. A razlog za tako nešto je to što im je neko rekao da je takav šou perfektan. Ako idete u studio i snimate uživo i onda to prezentujete publici, onda ne morate da imate izvođenje uživo. I onda gledate ljude koji igraju, trče preko bine, marširaju i izvode uvježbane korake, a istovremeno se dešava nevjerovatna stvar sa ljudima koji nisu ni svjesni šta se događa. To je ono kada krenu da trče uz stepenice sa mikrofonom na glavi ili u ruci i trče uz stepenice i niz stepenice i ne čujese razlika u njihovom glasu. I vidite ih svuda. Ili ako pogledate basistu, neću pominjati imena, ali u pitanju je poznati bend. I tako ja sjedim i gledam basistu koji svira. On spušta lijevu ruku kojom treba da svira na vratu bas gitare, pri tom zvuk se i dalje čuje, a on briše znoj sa čela. Nasuprot tome, tokom 60-ih, 70-ih i 80-ih morali ste stvarno da svirate. I sjećam se Karlosa Santane kada sam bio sa njim, rekao mi je: “Čovječe, ako treba da ovo radimo sa matricama ili kompjuterima, onda nećemo svirati. Odbijam da imam ikakve kompjutere na mojoj svirci”. I takav je i danas, jel’ tako? Ni jedan bend sa kojim sam svirao nije imao kompjutere ili bilo kakve matrice... danas evo sa grupom Stili Den... Kada sam svirao sa njima, oni su imali samo metronom isključivo da bi dali tempo pjesmi i čini mi se da je imao samo četiri takta. I njega bi isključili, zato što su htjeli živi ljudski osjećaj.

Da, jasno. Ali, vrijeme se mijenja, zar ne? Dolaze nove tehnologije. Da li to znači da kao industrija stvaramo manje velikih muzičara? Vidimo puno novih lica, velikih bubnjara, puno odličnih izvođača…

Oni su postali veliki muzičari zato što imaju YouTube koji gledaju. I imaju velike muzičare na koje se ugledaju da bi to postali. Ali onda, kada se nađu na pop svirkama ili na mjestima gdje se pjeva gospel, isto je - oni uključuju matrice. Ima puno pop numera u kojima se koriste matrice, a njihovo onda bude da prate snimak. Ono znate kad se čuju prateći vokali ili perkusije ili nešto drugo. I onda pogledate, pa trebalo im je tako puno godina da razviju svoju vještinu da bi bili najbolji, a onda imaju svirku, pop svirku i onda naprave takvo pojednostavljivanje i oponašaju sami sebe.

Prije su ljudi pisali iz srca. Ljudi su pisali o tome šta osjećaju. Ništa nije ličilo na muziku koju danas imamo, sve više ljudi skida odjeću i što su popularniji sve više pričaju o kriminalu, kučkama, gadovima i takvim stvarima. Što su popularniji, to više negativnost

U jednom od intervjua rekli ste: “Ja sam jedan vrlo muzikalan muzičar”. Možete li to da nam pojasnite?

Pokušavam da budem muzikalan muzičar. Muzikalan sam muzičar, jer kada sjednem i sviram bubnjeve, ja ne razmišljam o broju odsviranih taktova ili koliko sam nekome “sladak” u svirci. Prvo razmišljam o muzici. To vam je kao ono kad ne možete da sjednete i vježbate sami. Moram da sjednem i da se igram sa nečim, jer moram da nađem muziku. Da nađem muzički smisao u tome. Ili da nađem muzički smisao koji iz toga proističe. Ako sviram elektronski bubanj, ja onda sviram elektronskom bubnju, a ne na elektronskom bubnju. Kada sviram sa metronomom, za mene je metronom nešto sa čim mnogi ljudi imaju problema kada ga koriste. Ne znam kako je danas, ali kako se razvijao tokom godina, ljudi su imali problem da sviraju uz metronom. To je zbog načina na koji ga vide danas. Kada sam imao prvi susret sa metronomom, nisam imao problema da sviram uz njega, jer sam ga tretirao kao da su tu perkusije. Za mene je bilo kao da je tu perkusionista i ja treba da ga slijedim.

U mnogim intervjuima sa vama govori se o zvuku. Kako biste opisali proces nalaženja pravog zvuka i šta biste preporučili mladim bubnjarima i muzičarima u Crnoj Gori koji vas prate i već znaju podosta o vašem radu?

Znaš, uvijek kažemo kako želimo da budemo jedinstveni i uvijek želimo da pobjegnemo od toga da zvučimo kao neko drugi. I ljudi me pitaju: “Kako to uspijevaš?”. Pa, povežeš se sa onim kako se osjećaš i ne sviraš u odnosu na ono što vidiš ili čuješ ili što vidiš u drugim ljudima. Sviraš po onome što osjećaš u sebi. Ako slušaš Vinija Kolajutu nikad ne bi pretpostavio... Vini Kolajuta je definitivno bio veliki obožavatelj Tonija Vilijamsa. Kada slušate Stiva Geda, onda čujete veliki njegov uticaj na Vinija Kalojutu i Dejv Vekla. Ali Vini ne zvuči kao Ged i ne zvuči definitivno kao Toni. A razlog za to je što je uzeo ono što osjeća i uzeo je ono što je dobio od tih muzičara i uobličio sve onako kako je osjećao. I tako se postaje “bubnjar svih bubnjara”. Ako pogledate Bilija Kobama i ako se vratite u te dane kada se to dešavalo, poput mene kada sam prvi put vidio Bilija Kobama, to su bile 60-e, on je svirao sa Horasom Silverom i onda je svirao poput Tonija Vilijamsa. A onda opet, svi su zvučali kao on, ali su pokušavali da budu svoji. Uzeli bi neke stvari od Tonija i onda bi svirali na način kako to osjećaju i imali svoje interpretacije. Bili Kobam, taj isti čovjek je svirao Mahavišnu kada se pojavio. Niste mogli da vjerujete da je to ista osoba. I ne samo to, nego ste se pitali: “Koga on sluša?” Jer nije bilo nikoga ko tako svira prije njega. Za Tonija Vilijamsa, Alana Dosona je bio idol, Maks Rouč i Roj Hejns. Da, ali ne svirate kao oni. Ako se osvrnemo na istoriju sviranja bubnjeva, pogotovo 60-ih i 70-ih, niko od tih ljudi, a bilo ih je puno, nije zvučao kao onaj drugi. I ako biste ih čuli na radiju, odmah biste znali koga slušate.

Da pomenemo i muzički izraz koji je Leni Vajt koristio u “Magnificent Seven”.

O, da, da! Ali kada je muzika u pitanju, zvučati kao neko drugi u 90-im bilo je svetogrđe. Postalo je popularno. A sa medijima kakvi jesu, za muzičare je bilo lako da nauče da trče prije nego što nauče da puze. I oni ne shvataju da je puzanje najvažniji dio, jer upravo tada učite, učite da svirate jednostavne stvari. To je kao kad vam neko pošalje da nešto čujete i kad kliknete na to, sve što čujete je gomila tonova i ritmova koji se sviraju što je brže moguće. I kad se nagledate dosta toga, onda pomislite da je to ono što sviranje ovog instrumenta predstavlja. A to je proces trčanja. Ali ne uče vas da treba da slušate “Delfonics” na primjer ili da svirate kao Džejms Braun. Mislim, neko od njih uhvati ono što je Džejms Braun, jer se govori o smrti i onda oni shvate, kao kod fank muzike, moraš da ideš sa Džejms Braunom, što je više za bendove od Džejms Brauna. Ne govore o višim muzičarima, “Parliament-Funkadelic” kao što govore o Džejms Braunu i fanku. Ali sve je to bilo nekako ujednačeno kada se pojavilo. Kada su pominjali “Hauard” muzičare, jedino što se čulo je “Rolerkoster”. Ali nikad ne bi pomenuli sve one druge stvari, kao što je “Sweet Sticky Thing”, sve one nevjerovatne fenomenalne transformacije. Oni ne govore o tome. Govore samo o “Rolerkosteru”, jer je to bio veliki komercijalni hit. I kada je u pitanju “P-Funk”, oni prepoznaju “One Nation under a Groove” ili “Knee Deep”, ali ne znaju za sve drugo, ne znaju da su uradili i “Maggot Brain”. Oni tek sada počinju da imaju naznake “Maggot Brain”. I to samo zato što je solo gitara u pitanju. Ali sve to zajedno, “Cholly is Ready to Roll”. Džimi ima to kod sebe. Oni nemaju. Oni ne znaju ništa o tome. “Alice in My Fantasies”. Ništa od toga. I kao što sam prije rekao, ako slušate radio, što ja ne podnosim, jer mi sve zvuči isto, tačno je onako kako je Karlos rekao: “Sve zvuči kao da nešto siječe muziku”, što znači da izgleda kao kad to “nešto” izvučete iz tijesta i tako ga pošaljete nekome. Nema tu snažnog procesa. Nema duše u tome, kao što je to bilo sa muzikom 60-ih i 70-ih ili muzikom do kasnih 80-ih. Prije su ljudi pisali iz srca. Ljudi su pisali o tome šta osjećaju. Ništa nije ličilo na muziku koju danas imamo, sve više ljudi skida odjeću i što su popularniji sve više pričaju o kriminalu, kučkama, gadovima i takvim stvarima. Što su popularniji, to više negativnosti. Kada smo mi odrastali, ljudi su stalno govorili o ljubavi, o pomoći drugim ljudima i uopšte o pozitivnim stvarima. A sada su samonegativne stvari. Ponudite nešto negativno i hop- vi postajete veliki i slavni. Ali, da li možete da svirate neki instrument tako? Ne!

Sigurni smo da ćemo imati puno ljubavi za vas i sve muzičare koju će pružiti predivna publika u Crnoj Gori. To je prvo. Drugo, uvjeravamo sve posjetioce ovog festivala da ćemo imati priliku da osjetimo suštinu džeza u stvarnoj muzici sa Denisomm Čejmbersom i mnogim drugim gostima na festivalu. Imali ste pristup svakom muzičkom stilu i svirali ste doslovce svaki stil, ali vratili ste se džezu i uvijek govorite o džezu. Toni Vilijams i vi govorite o džezu. Zašto džez?

Zato što je to jedan dio muzike ili jedan muzički stil gdje se ne smatra sebičnim kad pojedinac svira. Tu svi na podijumu zajedno stvaraju, ali i slušaju jedni druge da vide u kom pravcu se kreću, u kom pravcu stvari idu. To nije prethodno dobro uvježbani nastup. Tu se nađu puno sjajnih muzičara i to je ono kada se stišaš kada sviraš u bendu i kada prepoznaš trenutak da ustaneš, jer si podjednako bitan kao i onaj drugi. To vam je kao kad slušate sve ploče Majlsa Dejvisa ili Džon Koltrejna, da svako od njih je bio onaj koji preuzima, koji je lider. Ali kada ste slušali tu muziku, znali ste ko su članovi tog benda, jer ste željeli da znate, jer su oni zajedno kuvali to što čujete. Herbi Henkok, Ron Karter, Vejn Šorter, Toni Vilijams. Oni su tu kuvali zajedno i svi bendovi i sve ritam sekcije sa Majlsom, tu ste znali ko su svi članovi benda, znali ste sve članove benda Koltrejna. Znali ste ko su. Jer, oni su svi stvarali svoj sopstveni jezik, svoje sopstvene djelove. Kada je Maks Rouč vodio bend, vi ste znali ko su članovi tog benda. Kada je Art Blejki vodio svoj bend, znali ste ko vodi i ko su svi članovi tog benda, jer se nije radilo o njemu. On je to dijelio sa bendom. Uzmite bend Bruna Marsa, a zaboravio sam imena ritam sekcije, kako se oni zovu? Sonik! Da, da da!

Anderson Peki Silk. “Sonik”je naziv albuma. Da, da... Bruno Mars je poseban. Uvijek je naglašavao muziku i svira više instrumenata. I važno mu je da iza njega stoji dobar bend.

Da, da, ali to je to. To je čovjek koji ima dušu onoga što se dešavalo 60-ih, 70-ih i 80-ih. Zato svi takvi, grupe kao što su Earth, Wind and Fire, kao što su Parliament-Funkadelic, Steely Dan, sve te grupe su bile grupe. I to je zvučalo kao bend zato tu što svako nešto dodaje, kao da prave čorbu i svako dodaje svoje sastojke i ona postaje to što jeste. Ako obratite pažnju, pogledajte Gremi. Tu se radi o jednom umjetniku. O pojedincu. Radi se o jednom reperu. Uvijek se radi o tom jednom pjevaču. O jednom gitaristi. Ne radi se o nekom bendu ili grupi koja je osvojila Gremi.

Super je što ste pomenuli “Silk Sonic”. To znači da je pred nama svijetla budućnost, jer svijet ima ljude, mlade ljude kao što je Bruno Mars ili Anderson Pak, koji dolaze zajedno i stvaraju nove bendove i u vrhu su današnje muzike.

Ali vidite, veoma je važno da ljudi to zaista primijete. Da stvaraju druge stvari poput ovih. Sve više ljudi vidi samo jednog umjetnika ili kada idu na YouTube vide samo jednu osobu. Kada postajete poznati na internetu ili u medijima, kada se radi samo o jednoj osobi i taj neko radi sve sam ili generalno solira, bilo da je klavijaturista ili pijanista, basista ili bubnjar, radi se o njima koji sviraju kao da su podivljali ili nešto tako. Ali, kad pogledate, tu je Nejt Smit i ima jedna stvar koju strašno volim kod Nejta. On kad svira sve se vrti oko gruva. I kad sjedite i slušate ga, vrat počne da vam se mrda i tijelo počinje da vam se mrda, jer on ne sjedi tamo da svira nekakve komade. On svira nešto da se poveže sa vama i vašom dušom u srcu. I o tome bi trebalo da se radi kada je muzika u pitanju.

Hvala što ste izdvojili vrijeme za ovaj intervju i što se podijelili neka muzička, ali i životna iskustva sa našim čitaocima, koje podsjećamo da ulaznica za oba koncerta ima još vrlo malo i da ih još uvijek mogu kupiti na web adresi www.jazzmne.com/shop kao i u džez klubu “Sejdefa” u Podgorici i kafeu “BlueRoom” u Porto Montenegru. Bilo je zaista zadovoljstvo razgovarati sa vama. Vidimo se uskoro u Crnoj Gori.

Hvala i vama i veliki pozdrav za vaše čitaoce, nadam se da će u velikom broju doći da nas podrže i uživaju u jedinstvenoj konfiguraciji Made in New York Jazz Festivala koju smo ekskluzivno pripremili za crnogorsku publiku, od 16. do18. juna.

( Michael Brovkine )