Odlazak prijatelja

U Albany Medical Centru, u Državi New York, preminuo je 4. juna Bajram Vukelj, jedan od istaknutijih crnogorskih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama.

Mre se; i od teškog života, i od korone, i od starosti. I od tuge za zavičajem…

Nažalost, tokom posljednjih nekoliko godina, umrli su u Americi ugledni crnogorski iseljenici, Radovan Caričić, Ljubo Mijač, Jovo Šuškavčević, Marko Dedivanović…

Bajram Vukelj, rođen je prije osamdesettri godine u Grebajama kod Gusinja. U Sjedinjene Države stigao je prije pedeset godina i sa suprugom Nurkom formirao porodicu. Radili po Njujorku “najteže rabote”, da zarade i da se Crnoj Gori vrate.

Svili gnijezdo u Kvinsu. Kad bi odlazili na posao, svoju đecu su zaključavali, jer nijesu imali kome da ih ostave…

Podnivljeni na poštenju i drevnim mudrostima gusinjskim, u multietničkoj i multikonfesionalnoj Crnoj Gori, donijeli su u Ameriku u svom brašnjeniku riječi iz zavičaja: Poštuj tuđe, a svojim se diči.

- Da smo mudri i pametni, ne maniti - zboraše često Bajram. - Govorili su moji stari Gusinjani, i od neprijatelja treba stvarati prijatelje…

A Crna Gora vazda u mislima. Mukotrpnim radom sticali imetak i u Ulcinju, “od volje”, podigli kuću, “na tri boja”. Svakog ljeta idu tamo. Ponajviše sin im Ibrahim.

- Ibrahim mnogo voli Crnu Goru - veli Bajram. - Il’ da ojde, il’ da grom pukne. I ja, jedva čekam da ojdem put Gusinja, Dolje, Grebaja i Ulcinja. Sve ti dam, ali Crnu Goru ti ne dam…

Sagradili su neveliku kuću i u Bajramovim rodnim Grebajama; u sjeni gorostasnih Prokletija; da dolaze u Crnu Goru, da ne prekidaju veze s njom. Da se ne odrode.

- Mnogi nam se čude što smo napravili kuće u staroj domovini - pričala mi je Nurka, iz Dolje, ćerka znamenitog Gusinjanina, Isa Deljanina. - A ja njima kažem da je to moja Crna Gora. Tamo ću da pravim. I Kvit. Hoćemo da dolazimo tamo, da nam đeca ne zaborave staru domovinu…

A domovina je jedna. Ne može se imati više majki. Jedna je domovina, jedna je majka.

Bajram je, od osnivanja, bio član Američko-crnogorsko-albanskog društva u Njujorku. Uvijek među prvima kada je trebalo pružiti pomoć Crnoj Gori. Družio se u Njujorku i sa slavnim crnogorskim filmskim rediteljem Živkom Nikolićem, kao i s psihijatrom svjetskog glasa, dr Dušanom Kosovićem, koji je u Pedesetoj ulici, na Menhetnu, imao ordinaciju, vazda krcatu ljudima što čeznući za zavičajem, kod njega liječe svoje umorne duše.

- Kosović nije običan čovjek, Slobo - zborio mi je Bajram. - On se nalazi u knjizi Ko je ko u Americi. On je majka sirotinjska. Kosović je sila!

Odlaskom u penziju, Bajram i Nurka su ostavili bučni Kvins i nastanili se uz rijeku Hadson, u šumovitoj Hudson Valey, u blizini kuće i groba Franklina D. Ruzvelta, legendarnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Bio sam tamo za ljetnjih žega, ali i po ciči-zimi, pokraj ledom pokrivenog Hadsona. Sve je Bajram, kao neki kustos, znao o Ruzveltu…

Tamo romori i jedan potočić, pun ribe. A to je Bajrama, kako mi je govorio, podsjećalo na njegovo Gusinje, u koje posljednjih godina, zbog bolesti, nažalost, nije mogao dolaziti. Imao je i jedan stari kamionet, pa ga je često posuđivao studentima da na njemu dognaju drva, ublažavajući im tako ljute zime uz rijeku Hadson. Telefonirao mi je svakih petnaestak dana; da pričamo o Crnoj Gori. Bio je, zahvaljujući današnjim elektronskim čudesima, o svemu podrobno informisan, ali, vazda mudrac, ni riječi o politici. Razgovarali smo i prije desetak dana.

- Voziš li još auto, Bajrame?

- Vozim kad idem kod doktora!

…Govorili su Gusinjani za svoje Gusinje da je centar svijeta. U Americi ih je sada više nego u Gusinju. A Gusinjani ne bi bili to što jesu, da đe god da su, ne misle na svoje Gusinje. Želja da mu dođu najjača je u proljeće. Tada je Gusinje i najljepše.

I: evo ga, Bajram, u ove proljećne dane, u Gusinju; u svojoj Crnoj Gori, koju je volio; da mu grob ne bude, tamo, u dalekoj Americi…

( Slobodan Vuković )