Nova nuklearna prijetnja

Budući da sam rođen 1948. godine, rizik od nuklearnog trećeg svjetskog rata bio je veoma stvaran dio mog djetinjstva. Ta prijetnja - ili barem prijetnja uništenja Istočne i Zapadnje Njemačke - trajala je do kraja hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.

Od tada je rizik da će super sile koje imaju atomsko oružje lansirati Armagedon bio značajno smanjen, čak se može reći i da je skoro nestao. Danas se velika opasnost krije u tome što sve veći broj malih zemalja, sa nestabilnim ili diktatorskim režimima, pokušava da nabavi nuklearno oružje. Dobijanjem statusa nuklearne sile takvi režimi mogu obezbijediti sopstveno preživljavanje, širiti svoje lokalne ili regionalne geopolitičke interese i čak imati ekspanzionističku agendu.

U tim novim okolnostima nestalo je “racionalno nuklearno odvraćanje”, koje su tokom hladnog rata podržali SAD i SSSR. A danas će, u slučaju širenja nuklearnog oružja, prag korišćenja tog oružja, najvjerovatnje, biti niži.

Aktuelna situacija u Sjevernoj Koreji pokazuje da nuklearizacija Istočne Azije ili Persijskog zaliva može predstavljati direktnu prijetnju miru u čitavom svijetu. Proanaliziraćemo nedavnu verbalnu konfrontaciju između sjevernokorejskog diktatora Kima i predsjednika SAD Trampa, u kojoj je Tramp obećao da će odgovoriti “vatrom i bijesom” na bilo kakve dalje provokacije Sjeverne Koreje. To pokazuje da se Tramp ne oslanja na racionalno odvraćanje, kako bi se moglo očekivati od lidera posljednje super sile. On, umjesto toga, daje na volju svojim emocijama.

Naravno, Tramp nije započeo eskalirajuću krizu na Korejskom poluostrvu. Ona klija već neko vrijeme, zahvaljujući spremnosti sjevernokorejskog režima da plati bilo koju cijenu kako bi postao nuklearna sila, smatrajući kako je to način da se osigura sopstvena bezbjednost. Osim toga, režim razvija međukontinentalne balističke rakete koje mogu da prenose nuklearne glave i stignu do Zapadne obale SAD ili još dalje. To je ono što će biti ozbiljan problem u oblasti bezbjednosti za bilo koju administraciju SAD.

Sve u svemu, ne postoji dobra varijanta odgovora na sjevernokorejsku prijetnju. Na primjer, preventivni rat na Korejskom poluostrvu pod vođstvom SAD mogao bi da dovede do direktne konfontacije sa Kinom i uništenja Južne Koreje, a imao bi i nepredvidive posljednice za Japan. A pošto je trougao Kina-Južna Koreja-Japan postao novi centar moći u globalnoj ekonomiji XXI vijeka, ni jedna zemlja ne bi izbjegla ekonomske posljedice. Čak i ako SAD nastave da se oslanjaju na mogućnost rata, američki vojni lideri znaju da je upotreba vojne sile u stvari neprihvatljiva varijanta, kada se uzmu u obzir izuzetno visoki troškovi i rizici.

Kada Sjeverna Koreja bude postala nuklearna sila, američka garancija bezbjednosti više neće biti tako čvrsta. Sjeverna Koreja, koja ima nuklearno oružje i mogućnost njegove upotrebe, staviće Južnu Koreju i Japan pod dodatni pritisak da razvijaju sopstveni nuklearni potencijal, a oni to s lakoćom mogu i učiniti. Ali, upravo to je posljednje što želi Kina.

Situacija u Aziji danas ima nuklearne atribute XX i dinamiku nacionalne moći XIX vijeka. To se može pokazati kao izuzetno zapaljiv koktel. Istovremeno, međunarodni sistem je sve nestabilniji, političke strukture, institucije i savezi u čitavom svijetu predmet su kritika ili su dovedeni u sumnju.

Ipak, mnogo toga će zavisiti od onoga što se bude dešavalo u SAD pod rukovodstvom predsjednika Trampa. Istraga o postojanju dogovora sa Rusijom u predizbornoj kampanji uoči predsjednikčkih izbora 2016. i odbacivanje izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Obamacare) pokazali su da je administracija SAD nestabilna i neefikasna. A tačke dnevnog reda kao što su smanjenje poreza, zid na granici s Meksikom i preispitivanje Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, da i ne pominjemo emotivne ispade samog Trampa, samo potpiruju američke radikalne desničare.

Ta nestabilnost u SAD izaziva globalnu zabrinutost. Ako se na SAD više ne može računati u obezbjeđivanju mira i stabilnosti, jasno je da za to nije sposobna nijedna zemlja. Ostaćemo u vakuumu liderstva, a to nigdje ne predstavlja veću opasnost nego u oblasti nuklearnog širenja.

A ove jeseni očekuje nas još jedan nuklearna prijetnja. Ako Kongres SAD uvede nove sankcije Iranu, nuklearni sporazum između te zemlje i P5 + 1 (pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN plus Njemačka) može doživjeti neuspjeh. Predsjednik Irana Hasan Rohani nedavno je izjavio da u odgovor na nove sankcije Iran može odbaciti dogovor “u roku od nekoliko sati”.

U svjetlu krize u Sjevernoj Koreji, vrhunac neodgovornosti bilo bi iniciranje ničim opravdane nuklearne krize - i, moguće, rata - na Bliskom istoku. A povratak SAD na strategiju smjene režima u Iranu će, najvjerovatnije, biti osuđen na propast zato što će samo učvrstiti pozicije tvrdolinijaša u toj zemlji.

Sve će se to dešavati u regionu koji je već zahvaćen krizama i ratovima. A budući da će se Rusija, Kina i Evropa pridržavati nuklearnog sporazuma, SAD će ostati usamljene i u sukobu čak i sa svojim najbližim saveznicima.

Današnje nuklearne prijetnje zahtijevaju sasvim suprotno od “vatre i bijesa”. Neophodna je uravnoteženost, racionalnost i strpljiva diplomatija koja se ne oslanja na opasne i hirovite prijetnje primjenom sile. Ako se posljednja super sila odrekne tih vrlina, svijet - i svi mi - će se suočiti sa posljedicama.

Autor je bio je njemački ministar spoljnih poslova i vicekancelar od 1998-2005; imao je ključnu ulogu u osnivanju njemačke stranke Zeleni, koju je vodio skoro 20 godina

( Joška Fišer )