"Vijesti" u Istanbulu: Gvardioli su trebala i dva zrna sreće, Inter je bio dostojan finala
Inter bio dostojan rival u finalu Lige šampiona, Španac Rodri donio Pepu Gvardioli treću titulu, prvu na klupi engleskog tima (1:0)
Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Nije to bio zastrašujući Mančester siti kakav se gledao cijele sezone, nisu to bili napadi u talasima kakvi su se očekivali u finalu, nije to bio tempo i igra od koje su drhtali svi protivnici u Engleskoj i na cijelom kontinentu.
Da bi došao do titule prvaka Evrope, treće u trenerskoj karijeri, ali tek prve u sedmogodišnji eri na klupi Mančester sitija, Pep Gvardiola je morao da odigra na rezultat - morao je u finišu da se brani na italijanski način, a trebalo mu je i malo, ili malo više, sreće.
Puno je morao da pati, zajedno sa svojim igračima i navijačima, da bi probio barijeru. A ona je očigledno bila mentalna - ne fizička ili igračka. I povlačila je za sobom veliku nervozu i nespretnost.
Siti i Gvardiola su ipak zaslužili da slave - ne zbog predstave u finalu protiv Intera (1:0), već zbog onoga što su pokazali cijele sezone. Što su prikazali i gradili u prethodnih sedam godina. Ili cijelih 13, otkada su arapski šeici od solidnog engleskog kluba odlučili da naprave velikana.
Ne osvaja se, međutim, Liga šampiona tek tako, zato je mnogo stvari moralo da se poklopi pa da klub koji donedavno nije pripadao redu evropskih velikana, a koji je imao mnogo novca i ulagao ga pametno, dođe do vrha.
Bosfor je večeras bio okupan u nebesko-plavoj boji, navijači Sitija - koji se nisu mnogo čuli tokom najvećeg dijela meča - bučno su proslavili prvi trofej u Ligi šampiona u istoriji kluba.
Titula vrijedi, ako ni zbog čega drugog onda i zbog toga što na drugoj strani nije bio tim koji je odigrao ulogu statiste - fudbaleri Intera bili su dostojni finalne predstave, u većem njenom dijelu i više su uživali od protivnika, igrali "svoju" igru. Zato pjesma njihovih navijača nije stala ni kada je Poljak Marčinjak odsvirao kraj - ponosno su momci Simonea Inzagija položili oružje.
Šta je presudilo? Jasno, kvalitet, koji međutim nije demonstriran u jednom potezu, driblingu ili udarcu. Presudila je sposobnost tima da bude ubitačan kad god se duže od minut zadrži sa loptom ispred šesnaesterca. Nisu fudbaleri Sitija imali previše takvih intervala, nisu igrali i uživali u svojoj igri, nije im to dozvolio ni protivnik. Ali, jedan napad je bio dovoljan.
Španac Rodri, jedan od najboljih Gvardiolinih aduta ove sezone, našao je prostor između golmana i stative, kao što je Bernardo Silva - prvi put na ovom meču, našao prostor po desnoj strani, ali nije bio tako precizan.
Nije se Inter dao, Dimarko je pogodio prečku, Lukaku promašio nestvarno, a pjesma Sitijevih navijača mogla je da počne...
MANČESTER SITI - INTER 1:0 (0:0)
Istanbul - Olimpijski stadion "Kemal Ataturk". Gledalaca: 71. 412. Sudija: Šimon Marčinjak (Poljska). Strijelac: Rodri u 68. minutu. Žuti kartoni: Haland, Ederson (Mančester siti), Barela, Lukaku, Onana (Inter).
Mančester siti: Ederson, Akanđi, Diaš, Ake, Rodri, Stouns (82. Voker), Bernardo Silva, Gindogan, De Brujne (36. Foden), Griliš, Haland.
Inter: Onana, Darmijan (84. D'Ambrozio), Aćerbi, Bastoni (76. Gosens), Damfris (76. Belanova), Barela, Brozović, Čalhanoglu (84. Mhitarjan), Dimarko, Džeko (57. Lukaku), Martines.
( Danilo Mitrović )