Pejdž: Društvo podstiče mržnju prema trans osobama
U uznemiravajućim memoarima “Pageboy”, nekad Elen, danas Eliot Pejdž govori o tome kako se već duže vrijeme suočava sa ogovaranjima i nasiljem
Eliot Pejdž je morao da se objašnjava i otkriva svoju intimu pred publikom dva puta. Prvo kao lezbijka 2014. godine, kada je kanadska glumica, tada još Elen Pejdž, nominovana za Oskara u 27 godini. Proces njenog otkrivanja svoje seksualnosti je usporila homofobija koja je vladala u njenoj okolini tokom odrastanja, pa i sam pritisak koji postoji nad holivudskim javnim ličnostima. U decembru 2020. godine, Pejdž je izjavila da je trans muškarac, te je odmah postao najpoznatiji trans muškarac na svijetu.
“Svijet nam govori da nismo transeksualci, već mentalni bolesnici”, piše Pejdž u 36-oj godini, pred kraj ovih prodornih i teških memoara.
“Da se previše sramim da budem lezbijka, da sam unakazila svoje tijelo, da ću uvijek biti žena, upoređujući moje tijelo sa nacističkim eksperimentima. Ne pate trans osobe od te neke bolesti, već društvo podstiče takvu mržnju prema njima”, smatra ona.
Memoari nazvani “Pageboy” nijesu napisani da umire one koji imaju gore navedenu tačku gledišta, niti da bi njima pridobila “one sa ogromnim platformama koji su je napadali i ismijavali”.
Knjiga, umjesto toga, govori o borbi protiv iscrpljenosti osobe u tom položaju.
“Kad se o vašem postojanju neprestano raspravlja i poriče, to crpi život iz vas”, priznaje glumac.
Pejdžov život se prvi put promijenio 2007. godine, kada je, budući još žena, glumio glavnu junakinju - trudnu tinejdžerku u ostvarenju “Juno”. Sniman u Pejdžovoj Kanadi sa budžetom od 6,5 miliona dolara, bio je to jedan od stotina nezavisnih filmova poput onih koji propadnu, ali zajedljivi scenario Dijablo Kodija pomogao je da taj film dobije džekpot i zaradi 231 milion dolara širom svijeta. Pejdž je dobila tada svjetsku slavu i nominacije za Oskara za najbolju glumicu.
No, glasine su se tada već pokrenule.
“Složimo ključne dijelove... da li je Juno onaj…?” upitao je gej trač-kolumnista Majkl Musto u opakom članku iz 2008. godine za Village Voice. Musto je tada ciljao 20-godišnjakinje, introvertne i upoznate sa maltretiranjem: u školi su se popularne djevojčice šalile o Pejdžinoj bezobličnoj odjeći i naizgled nezgrapnosti.
Pejdž glumi od svoje 10. godine, a prije filma “Juno”, zapažena je bila u filmu “Hard Candy” (2005. godine), u priči o 14-godišnjoj djevojčici osvetnici koja uzima pedofila za taoca, što je veliki preokret u priči.
Ovaj “sveproždirući, emocionalni šprint” (kako ga Pejdž ovdje opisuje) takođe je bio ključan. Van ekrana, 16-godišnju glumicu je u Torontu pratio opsjednuti obožavalac sa nedijagnostikovanom šizofrenijom. Za tu situaciju Pejdžin ljutiti (sada otuđeni) otac Denis je očigledno krivio svoje dijete.
Memoari “Pageboy” bilježe kako se iskorišćavanje, posebno ranjivih mladih osoba u Holivudu, sada samo pogoršalo.
“Postojao je direktor (neimenovan, kao i što su i svi izrabljivači) koji me je njegovao kada sam bio tinejdžer. Muški član filmske ekipe na snimanju ‘Hard Candy’ prisilio je Pejdž (17 godina) na oralni seks bez pristanka. Jedna ženska osoba je više puta vratila Pejdž nazad u njen stan:
“Nisam rekla ne, nisam se opirala, samo sam se ukočila”.
Dva mjeseca nakon što je objavila da je lezbijka 2014. godine, Pejdž se na jednoj holivudskoj zabavi suočila sa jednom poznatom filmskom zvijezdom, koja joj je priprijetila da će seksom natjerati Pejdž da shvati da “nije gej”. Ovaj je razgovor bio dovoljno javan, piše Pejdž - “mnogi ljudi su to vidjeli i čuli”, te će identitet te osobe, rekao bih, biti javna tajna u Los Anđelesu.
“Pageboy” nas ne štedi autorovih muka, među kojima je i godinama ustrajali teški poremećaj ishrane, koji je često podstaknut rodnom disforijom u pubertetu. Prije nego što je 2021. godine donio odluku o operaciji (uklanjanje tkiva dojke), mjesecima nakon što je objavio da je transeksualac, Pejdž je jasno dao do znanja da je bio u prilično lošem stanju. Olakšanje i samopotvrda dobijeni kroz tu proceduru su, međutim, uvjerljivo artikulisali da završni dio knjige bude posebno pozitivan odgovor na anti-trans retoriku.
Ovi memoari mogu biti otrcani, sa ponekim ekscentričnim nabadanjima u poetskoj prozi koji nisu uvijek uspješni, ali to im uglavnom ide u korist: čitaoci vide da tekst nije izglađeni rezultat opreznog uređivanja, već ga je pisao sam Pejdž. A ta sirovost memoara njegove životne priče samo ga čini još više jedinstvenim.
( Maja Eraković )