Rouberijeve kreacije nose mnoge poznate ličnosti: Duhovitost, šarm i nadrealizam o kojima se priča

U modnoj kući “Maison Schiaparelli” čak i kanapei su pozlaćeni. Ipak, novom kolekcijom koja je predstavljena još početkom godine uspjeli su da pomjere granice. Iako će uskoro ljubiteljima mode prezentovati novu, o staroj se još uvijek priča.

Tokom januarskih couture revija u Parizu, Denijel Rouzberi poslao je supermodele Naomi Kembel, Šalom Harlou i Irinu Šejk na pistu u haljinama i kaputima ukrašenim glavama divljih životinja u prirodnoj veličini. Kajli Džener pozirala je u prvom redu za gomilu fotografa, noseći sličnu haljinu ukrašenu lavom. Aktivisti za prava životinja odmah su dizajn imenovali kao “mračan”, nesvjesni da su glave snježnog leoparda, lava i vučice izradili veganski umjetnici od smole, svilenog vještačkog krzna i veza. Nisu znali da je Rouzberijeva inspiracija za kolekciju bila Božanstvena komedija srednjovjekovnog italijanskog pjesnika Dantea Aligijerija, piše britanski Telegraf.

“Pravo ili vještačko nije bitno, svakako samo promoviše lov na trofeje”, napisala je supruga Borisa Džonsona, Keri na društvenim mrežama dok je bijes publike rastao. To je bila glavna tema razgovora sezone. Možda je tako bilo osmišljeno?

“Znao sam da će doći do pobune jer su izgledali tako realno”, kazao je Rouzberi nakon svega.

“Ali priču koja se vrtjela nekoliko dana nisam predvidio ni ja, ni bilo ko drugi. To je jedna fascinirajuća epizoda, jer da životinje nisu tako dobro napravljene, ili da su pune šljokica, ne bi bio problem. Činjenica je da su bili dosta fotorealistični”, sa ponosom ističe on.

Insajderi kažu da odjevni komadi sada nisu dostupni za kupovinu, te su arhivirani.

Sam Rouzberi, besprekornih manira, kaže:

“Zaista nijesu me uvrijedile negativne reakcije. Bio sam veoma ponosan na ono što smo napravili, i još uvijek jesam. Ova djela su trenutno poglavlje klasične Schiaparellijeve legende, poput haljine sa jastogom. Nadamo se da će jednog dana ljudi poželjeti da nose haljinu sniježnog leoparda”, ne krije svoja očekivanja.

Jastog haljina o kojoj govori kreator, jedna je od najpoznatijih kreacija Else Skapjareli (1890-1973) jedne od najvećih kreatorki u vremenu između dva rata. Rimska dizajnerka je 1937. godine naručila kod Salvadora Dalija da izradi odjevni komad za nju. Ručno je naslikao golemog jastoga, simbol seksualnosti (za njega), na svilenoj haljini od šifona; samo ga je sama Elsa spriječila da osmišljenom imidžu doda majonez. Jednom viđeno, nikad zaboravljeno.

Skapjarelin život bio je ispunjen ekscentričnostima: prisustvovala je zabavi kasnih 1940-ih odjevena kao rotkvica i u kaputima sa dugmadima koji se protežu preko lakta, nadrealističkim očima i usnama, povrćem, brodovima i insektima. Njena prepoznatljiva boja bila je, naravno, jaka ružičasta nijansa, za koju je tvrdila da ju je sama izmislila.

Prva je počela da se poigrava printovima na garderobi, pa su odjevni predmeti koje je ona kreirala na sebi oslikavali djelove tijela, hrane i ostalih pojava koje su do tada, u svakodnevnom kontekstu bile obične. Ona ih je izmjestila u drugačiji kontekst, modno ih je preobrazila i postigla začuđujući efekat.

Osim što je koristila talentovanog Dalija, radila je sa Žanom Koktom, Sesilom Bitonom i Menom Rejem. A sa svog zapovjednog položaja u sjedištu izdavačke kuće, pored hotela Ritz Paris na trgu Vandom, uživala je u vatrenom rivalstvu sa Koko Šanel. Uprkos tome što je njen biznis bankrotirao 1954. godine zbog štednje i Elsinog odbijanja da se prikloni prevladavajućoj estetici New Looka, te ova modna kuća i danas funkcioniše na isti način. Ponovo ju je pokrenuo milijarder Dijego Dela Vale, predsjednik Tod’s Group, 2014. godine.

Rouzberi, rodom iz Teksasa, na čelu je kuće od 2019. godine sa misijom da razdrma zagušljivi svijet couturea sa malo Schiaparellijevog ludila. Njegova lična estetika, uprkos tome što je 11 godina proveo dizajnirajući za avangardnu njujoršku etiketu Tom Brauni, istovremeno je maksimalistička i nadrealna. U njegovom svijetu šašavog luksuza, zlatna lica u gotovo prirodnoj veličini ukrašavaju torbice, vezovi na leđima spuštaju se niz leđa sakoa, a pletiva su u stilu trompe l’oeil (umjetnost koja stvara iluziju stvarnosti). Prije dolaska u Schiaparelli, Rouzberi nikada nije radio na coutureu proizvodima, što mu, kako kaže, daje znatiželju i energiju koju koristi u svoju dobit.

“Kada sam počeo da radim ovdje, smatrao sam da je couture prilično sumoran. Sve je bilo predvidivo i očekivano”, priznaje Rouzberi.

Njegov doživljaj i demonstracija Schiaparellija uključuje kodove koje je postavio osnivač brenda: duhovitost, šarm i nadrealizam, što ih čini relevantnima za doba društvenih medija. Svaka odjeća koju je dizajnirao djeluje nekonvencionalno i provokativno. Šta bi Elsa Schiaparelli i Dali napravili od Tiktoka? Prihvatili bi ga, bez sumnje: ta haljina od jastoga postala bi viralna.

“Želim da odmah znate da je to Schiaparelli”, kaže Rouzberi o svojim dizajnerskim potpisima.

“Nikada ne može izgledati dosadno. Ali izazov nije da ne bude dosadno, već da uvijek izgleda iskontrolisano i puno šika. Mnogi dizajneri mogu da naprave lude volumene, ali ako nema strogosti u tome, počinje da izgleda kao rad nekog drugog”, smatra on.

Protekle četiri godine, Rouzberi je istraživao izuzetne tehnike koje su mu bile na raspolaganju zahvaljujući stručnosti malih ljudi koji stvaraju ono o čemu on sanja. Couture haljina, koja se izrađuje po mjeri svakog kupca i može da košta stotine hiljada funti, još uvijek je vrhunac mode, ali Rouzberi iskorišćava te drevne zanate kako bi stvorio nešto potpuno novo. Njegova kolekcija proljeće/ljeto 2023. sadržala je steznike od marketerija (Rad išaran utiskivanjem parčića raznobojnog drveta ili kamenčića, šaranje utiskivanjem, mozaik) i oblikovane mesingane grudnjake. Za svoj sljedeći šou u julu obećao je da će biti još više.

“Želim da u potpunosti iskoristim ovu priliku za rad sa majstorima Pariza”, obećava on i dodaje:

“Dizajnerski timovi koji stoje iza revija obično su mladi ljudi, ali za couture to su osobe određenih godina, generacija sa stručnim znanjem. Čast mi je da radim sa tim ljudima”.

Rouzberi je zabavljač, a moda je njegova scena. Za obožavaoce koji gledaju njegov šou na Instagramu rekao je da su na ‘jeftinim mjestima’, što bi moglo zvučati grubo, ali on to misli s ljubavlju. Rouzberi je jedan od najmanje distanciranih luksuznih dizajnera, koji spremno priznaje da mu treba masovna publika. Želi da zabavi svakoga, bez obzira na to mogu li ti ljudi sebi priuštiti zlatni kaput od tvida za 18.000 eura.

Komercijalno orijentisani dizajner Majkl Kors, bio mu je inspiracija otkako je kao tinejdžer gledao dokumentarac o njujorškom modnom tajkunu.

“Mislim da je moda multisenzualno iskustvo. Modne revije su mi se svidjele jer su kombinacija pozorišta i muzike” ističe Rouzberi.

A zatim je dodao da ga zarobljena publika takođe podsjeća na crkvu, te mu je to bilo poznato, jer je njegov otac Dejvid sveštenik blizu Dalasa. Njegova majka Fran je umjetnica, ali i rođena hrišćanka. Cijeli klan Rouzberijevih, uključujući četvero braće i sestara i niz rođaka, posjećuje njegove revije.

Dalas, sa novcem od nafte, dugo je bio centar mode; pronicljiva poslovna Koko Šanel posjetila ga je 1957. godine kako bi promovisala svoju marku.

“Odrastao sam na drugoj strani pruge, ali išao sam u školu u stvarno otmenom dijelu Dalasa. Tamo sam vidio mnogo žena koje su bile vrlo elegantne, žene starog kroja”, ispričao je Rouzberi.

Međutim, gledanje njegove majke kako bira nakit za crkvu bilo je za njega očaravajuće:

“Moja mama ima više milosti u svom malom prstu od nekih bogatih žena iz Dalasa. Ona je za mene bila uzor elegancije o kojoj sam uvijek sanjao”.

Rouzberi se preselio u Njujork kako bi studirao na Fakultetu mode i tehnologija, te se zaposlio kod Toma Brauna 2008. godine. Do 2014. godine bio je rukovodilac dizajna.

“Tom Brauni je bio nevjerovatan trening za mene. Niko ne kroji odjevne komade kao Tom, a ja sam dosta toga prenio u Schiaparelli. Ali mislim da je najveća stvar koju sam od njega naučio jeste da budem dobar čovjek. Tom je uspio da održi tu pristojnost tokom duge i istaknute karijere sa svim iskušenjima i nevoljama. Jer ovo zna da bude veoma težak posao”, napominje Rouzberi.

Ne krije da je bio iznenađen, kao i svi drugi, kada mu je ponuđen “zlatni ključ Skapjarelija”.

“Ništa nisam znao o Elsi Schiaparelli prije nego što sam dobio posao kod nje”, priznaj. On misli da je to jedan od razloga zašto ga je Dela Vale odabrao.

“Mislim da im je trebao neko ko je pun poštovanja, ali ne i obožavalac Else. Imaju dovoljno zaposlenih koji su toliko zaljubljeni u nju, da ja nisam morao biti jedan od njih. Divljenje ili fetiš koji gajim prema njoj odnosi se samo na posao”, tvrdi Rouzberi.

Do ove godine, lista žena koje je Rouzberi obukao za dodjele nagrada bila je puna zvijezda.

“Crveni tepih mi je bio kao još jedna pista. Obući nekoga za crveni tepih je umjetnost performansa. Volim kratak i jasan karakter za rad. Dizajnirati nešto za Rijanu je potpuno drugačiji zadatak nego recimo dizajniranja odjeće za Mišel Jeo. Volim da oblačim poznate ličnosti, znam da neki dizajneri mrze to da rade i odbijaju takve zadatke”.

Rouzberi takođe gradi lojalnu, iako diskretniju, klijentelu na velikim tržištima SAD-a, Bliskog istoka i Kine.

“Nit koja povezuje sve ove žene jeste njihova želja da dobiju nešto što je totalno drugačije od već viđenog. Druge modne kuće djeluju veoma preeksponirano. Potrošači Schiaparellija žele nešto što je manje prisutno”, otkriva svoju taktiku Rouzberi.

On je predstavio svoju debitantsku kolekciju za kuću u martu, tokom pariske nedjelje mode. Od skrojenih crnih jakni dizajniranih koje oponašaju Schiaparellijeve “Shocking” bočice parfema iz 1937. godine, do torbi sa katancima od otopljenog zlata, svaki predmet u njegovoj debitantskoj kolekciji djelovao je neobično, pa i zanimljivo.

“Svaki dio kolekcije želim da bude makar malo drugačiji od ustaljenog. Klijenti žele nešto što neće vidjeti na drugima. Ponekad se siluete čine poznatima, ali u njima uvijek ima dekadencije i preokreta. Svijetu ne treba još jedna ‘ona’ torba”, smatra on.

Rouzberijevo parisko okruženje takođe je očarano. On živi u dijelu grada sa “umirujućim” pogledom na neogotičku baziliku Svete Klotilde. Duboko u sebi mrzi grad.

“Nemam šta da se žalim. Mislim, to je najposebnije mjesto za izradu odjeće na svijetu. Ali kao grad za život... moraš da se prikloniš Parizu. Pariz se ne savija ni pred kim. Veliki je izazov živjeti u gradu koji ne voliš”, priznaje on.

Bez obzira na bučne gradske nerede i štrajkove, Rouzberi ne posustaje. Kako kaže:

“Pariz je samo mjesto za posao. Dajem sve od sebe Schiaparelliju.”

( Maja Eraković )