INTERVJU Medojević: Nepristajanje da se žive drame proglase mrtvima

Jedanaest sati u noći sa 28. na 29. maj dramska spisateljica, rediteljka i performerka Mirjana Medojević provela je na bočnim stepenicama Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) iščitavajući, ili pak igrajući, drame jednog od najvećih crnogorskih dramskih pisaca Ljubomira Ljuba Đurkovića, simbolično na polugodišnjicu smrti pisca.

Pozorišni čitalački ritual “The Breathless PlaywRight” se u sadržajnom smislu naslanja na medijski performans “The Starwing Playwright”, koji je Đurković prije desetak godina izveo postavljajući niz pitanja od javnog kulturnog interesa, uglavnom baveći se fenomenima privatizacije javnih institucija, ljudima na čelnim pozicijama crnogorskih kulturnih istitucija.

Minimalistički, a magično, poetski i teatarski snažno, čitan na bočnim stepenicama CNP-a, uz snagu riječi izgovorenih na više jezika i iz više usta, oživio je one replike Ljuba Đurkovića od kojih zastaje dah, koje dišu u nama samima i koje postavljaju crnogorsko društvo pred neku vrstu ogledala.

Događaj “The Breathless PlawyRight” Medojevićeva je osmislila kao sopstveni umjetnički ogled kojim je u performativnom kontekstu otvorila prostor sopstvenom uvjerenju da se radi o živom piscu, iako ne fizički... O ovom performansu, tome kako se upustila u njegovo planiranje, koja ideja i motiv su je vodili, te kako je sve proteklo evocira u razgovoru za “Vijesti”.

Uz logističku pomoć Crnogorskog narodnog pozorišta, Crnogorske kinoteke, ali i gledalaca i gledateljki koji su se u toku performansa i sami našli u ulogama aktivnih čitalaca i čitateljki, svojim i čitanjem Paule Gordon i Gabriele Abrasowicz, Mirjana Medojević je ozvučila i učinila još življim Đurkovićeve drame jasno upućujući na važnost pozorišnog postavljanja i prevođenja njegovih djela, prvenstveno na sceni CNP-a kao krovne teatarske kuće u državi, te podsjeća na aktuelnost i proročnost u njegovim replikama koje vremenom mogu biti samo življe.

O dramskom piscu Ljubu Đurkoviću “koji ostaje bez daha ostavljajući nas bez daha svojim poznavanjem i osjećanjem ljudske duše i bića”, ali i svom doživljaju pozorišta, Mirjana Medojević govori za “Vijesti”.

Nedavno ste održali performans “The Breathless PlaywRight” posvećen dramama Ljuba Đurkovića. Rekla bih da mu Crna Gora nije odala poštu kakvu on zaslužuje i da je ovo jedan od prvih, ako ne i prvi događaj koji podsjeća na njegov lik i djelo. Šta je bio Vaš motiv?

Da, ovo je, nakon fizičke smrti pisca prvi performativni događaj koji se bavi životom njegovih drama. Kažem performativni, jer je nakon njegove smrti, izašlo više tekstova koji su se tematski naslanjali na temu i fenomen “Ljubo”. Čini mi se da je format odavanja pošte nešto što vjerovatno ni pisac ne bi želio, jer je ostavio za sobom vrlo bogatu i živu dramsku građu kojom bi se trebalo baviti. Ovakav stvaralački čin je bio moja umjetnička obaveza prvenstveno prema živom djelu pisca, pjesnika i intelektualca kog je Aleksandar Radoman, u članku objavljenom neposredno nakon smrti nazvao dobrim duhom crnogorske kulture.

Odabrala sam, dakle, čitanje svih njegovih drama na glas, i bila spremna da ga sama iznesem, ako to bude potrebno, dok ne pročitam napisano. Procijenila sam da će mi za tako nešto biti potrebno dvanaest sati. Na koncu se ispostavilo da sam nakon jedanaest sati tokom kojih nijesam čitala sama, već sa gledateljima i gledateljkama, ali i prevoditeljkama Paulom Gordon i Gabrielom Abrasowicz, čija sam audio čitanja prevoda “Medeje” na engleski jezik i “Tobelije” na poljski jezik (koprevoditeljka Magdalena Koch), uključivala sa audio-snimka, dok je Goran Brnović, video-projekcijom napravio intervenciju na bočnoj fasadi zgrade CNP-a, projektujući na istoj fotografiju rada Milije Pavićevića sa izložbe “Aqua alta”, na kojoj se nalazi portret Ljuba Đurkovića, završila performans. Taman je počelo da sviće, a u publici, ali ni na ulici više nije bilo žive duše...

Čehovljeva replika o tihom anđelu tišine koji proleti, činila mi se stvarnijom nego ikada ranije.

Moj motiv: nepristajanje da se piščeve žive replike proglase mrtvima od najveće cnogorske pozorišne istitucije, samo zato što je njihov autor fizički preminuo. Njegov rad nije (pre)minuo. Sa piscima je tako nekako: nekad su fizički živi pisci mrtvi, a mrtvi su živi, ako bude život sa tijelom publike.

Kada igramo Ljuba Đurkovića, njegovo spisateljsko osjećanje crnogorskog bića te bavljenje ne samo društvenom marginom, već i feminističkim temama, ali i antičkim mitovima, uzimaju dah. Nadam se da će šira publika moći u to i sama da se uvjeri, što zavisi isključivo i samo od repertoarske politike pozorišnih kuća u Crnog Gori. Strateški sam odabrala najveću crnogorsku pozorišnu kuću, jer joj čini mi se, pripada i najveća obaveza da se bavi njegom žive domaće drame.

Živa drama, ima pravo da se igra. Otuda i igra riječima u naslovu performansa: “play” i “right”. Dakle, drama takođe ima svoja pravo - pravo na igru.

Kako je tekao proces pripreme?

Izabrala sam formu koja omogućava da se njegovi dramski tekstovi čuju. Izračunala sam otprilike koliko bi to trajalo i računala na to koliko mogu da se investiram: svoje prisustvo i glas. Bila sam spremna i na to da sama pročitam, ako nikog drugog ne bude zanimalo. Ubrzo se uključila i prevoditeljka Ljubovih tekstova, gospođa Paula Gordon, Amerikanka, jer sam joj se javila i rekla joj šta spremam. Zamolila je da pošalje audio snimak “Medeje” u sopstvenom prevodu, jer već deset godina radi na različitim prevodima njegovih tekstova i vrlo je posvećena i temeljna, uprkos nedostatku ozbiljne izdavačke podrške koja bi omogućila da se projekat dovede do kraja. Paula je dakle, za ovu priliku, snimila audio “Medeju”. Zatim sam stupila u kontakt i sa gospođom Gabrielom Abrasowicz iz Poljske koja je snimila “Tobeliju” u svom i prevodu Magdalene Koch, i poslala je. Važno je bilo da čitanje ne stane, dok se sve ne pročitaju sve drame. Tako je i bilo.

A šta se tokom večeri dešavalo, da li su ljudi prihvatili, ušli u zbivanje performansa?

Krenulo je iz intime: nekoliko gledateljki i ja; na klupi koju sam postavila preko puta prozora iza kojih se nalazi glumački bife CNP-a. Glumac Petar Novaković, koji se spontano uključio, čitao je Medeju, koju sam ja simultano prevodila čitanjem prevoda Jurija Hudolina na slovenački. Ubrzo je došla i glumica Gorana Marković. Igrali smo se, u nekom trenutku i toga da je slovenački prevod zapravo original, a simultano čitanje Ljubovog originala na crnogorskom, prevod. Slovenački prevod Grka je inače izašao prije nekoliko godina u saradnji crnogorskog izdavača Fokalizator i slovenačke izdavačke kuće Apokalipsa. Knjigu iz koje su čitani crnogorski originali Grka izdala je “Žuta kornjača”, a izdanje “Porodične trilogije” omogućio je Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Sjećam se da je dio Medeje čitala i umjetnička direktorica FIAT-a, rediteljka Ana Vukotić. Zadnja drama koja je pročitana bila je “Otpad”, zajedno sa glumcem Ivanom Bezmarevićem. Ostalim, gledaocima i gledateljkama, koji su čitali u toku noći, nažalost, ne znam imena.

Osim tekstova, te večeri su pročitana i dva “odlična pogovora” o dramskom stvaralaštvu ovog piscaa. Jedan je pisao Jakov Sabljić iz Hrvatske, a drugi Aco Radoman. Njegovim pogovorom koji prati “Porodičnu trilogiju”, to veče je i isteklo. Jednostavno je isteklo, svitanjem u kome nije bilo ništa više za dodati. Barem ne ovoga puta.

Kakvi su Vaši utisci nakon svega?

Tjaša Juhart, direktorica Lutkovnog muzeja u Ljubljani, iznijela je komentar vezan za taj performans koji se meni u trenutku kad ga je napisala, nakon što je vidjela fotografiju, činio tačnim. Kad je vidjela tu zgradurinu, na kojoj je projektovan rad Milije Pavićevića, dok se na stepenicama dešavalo neko intimno, kamerno čitanje njen komentar je bio “megalomanski intimno”. Vjerovatno je u žanru to što je ona laički konstatovala sa distance bilo tačno. Značio mi je njen komentar upravo zbog gledalačke distance koju ima. Za mene je takođe važno da nisam ostala bez glasa, što znači da su se ljudi odazvali i da su preuzeli nešto, da smo zajedno čitali, da smo zajedno probali da vidimo šta je on to pisao, jer pisce treba čitati. Ne znam kakav je Ljubo bio, ali znam šta je pisao i da je u svom umjetničkom djelovanju bio izuzetno skroman čovjek. Na pristup njegovom stvaralaštvu i mjesto koje tom stvaralaštvu pripada u crnogorskoj kulturi, ne mogu da utičem ni više ni manje nego da kažem da treba raditi sa njegovim materijalom, jer je ostavio dovoljno. I više nego dovoljno.

Da li je i koliko teško doći do suštine?

Sociolog religije Đuro Šušnjić rekao je više puta, a zapisao jednom: “Istina je nešto što je isto za sve”. Dakle, istina je nešto što je jednostavno, iako ima mnogo pojedinačnih istina, ali postoji ona istina koja je ista za sve. Suština je za mene toliko jednostavna kao i ta rečenica Đura Šušnjića. Ako je nešto živo, onda to treba i da živi, u ovom kontekstu, da se igra (u pozorištu). Sve Ljubove drame su kompozicijski vrlo ozbiljne. Njegov ritam pisanja je ritam disanja, osnova života. Te drame, koje nam je ostavio, su veoma uzbudljive i za čitanje, što se pokazalo u toku performansa.

Djeluje da su nedovoljno zastupljena njegova djela danas u našim teatarskim kućama...

Jedini komad njegov koji je postavljen u CNP-u svih ovih godina je “Otpad”, u režiji Nicka Uppera, iako se od tada do danas u CNP-u promijenilo mnogo uprava. Prošle godine sam u Zetskom domu postavila “Tobeliju” koja će se ove godine igrati na Grad teatru, a prva moja režija u Crnoj Gori je bila “Presvlačenje”. Imam utisak da njegovi tekstovi čekaju sve ove duge godine da ih neko igra. I glumci bi ih vjerovatno sa radošću igrali, što se pokazalo i one noći iza CNP-a, ali glumci i ja ne odlučujemo o tome koji tekstovi će se igrati. O tome odlučuju upravnici.

Sa tehničkog aspekta, koliko je bilo izazovno samostalno se upustiti u sve i da li ste dobili neku podršku?

Ja sam svega par dana prije toga stigla iz Ljubljane i krenula u akciju i realizaciju. Događaj je prvo prijavljen policiji kao performans, odnosno događaj na javnoj površini, pa je tek onda došla podrška. Nijesu važni koraci, već da se to desilo. CNP je dao logističku podršku, a ja sam preuzela punu odgovornost i u ugovoru o logističkoj podršci koji sam potpisala sa CNP-om dva dana prije nego se performans desio. Video operater CNP-a Goran Brnović, napravio je intervenciju sa video projekcijom na zgradi. Iz Crnogorske kinoteke su pozajmili projektor kojim smo promijenili strukturu fasade. U pravom trenutku su se pojavili pravi ljudi koji su uskočili i omogućili da se sve to uopšte desi i da se ne tumači kao moja privatna akcija, iako je inicijacija bila moja. CNP je dalje ponudio da pokrije štampanje plakata i da mi plati kartu za let nazad za Ljubljanu. Desetak plakata koje sam ištampala i izlijepila po mjestima u gradu koja sam sama locirala, takođe su važan segment performansa i neka vrsta instalacije za sebe.

Na plakatu se inače nalazi fotografija slike Pozorišna zavjesa slikara Andreja Savskog, na kojoj je napravljena intervencija mojom vizuelnom poezijom.

Hoćete li uskoro ponovo raditi nešto u Crnoj Gori?

Predstavu “Tobelija”, mimikrija, igramo u julu mjesecu u Budvi na Grad teatru. O ostalim planovima, nakon njihove realizacije. Važno mi je da umjetnički djelujem. U kom mediju: nije toliko važno, dok je to što radim, namijenjeno ljudima.

Da li biste nešto dodali?

“Živi pisac”.

Uprave se mijenjaju, odnos ostaje isti

Iako živite u Ljubljani, kako komentarišete društveno-političke okolnosti u Crnoj Gori i kako vidite njihov uticaj na život pojedinca, ali i na pozorište?

Toliko je sve zapuš(t)eno, da mora biti zapuš(t)enije.

A Vi, ima li za Vas prostora u Crnoj Gori?

Ne znam.

Prostori se sami (ne)oslobađaju, (ne)traže, (ne)uspostavljaju, (ne)nalaze, (ne)otvaraju... Ja sam u Crnoj Gori radila dvije predstave. Nakon završenih osnovnih studija: “Presvlačenje”, po tekstu Ljuba Đurkovića, a u toku pripravničkog staža i “Dnevnik ludaka”, po tekstu N. V. Gogolja. Nakon toga sam pošla na magistarske studije. Predstava “Kavez” koja je rađena u koprodukciji KotorArta i Gradskog pozorišta, nikada nije doživjela premijeru na podgoričkoj sceni, iz meni nepoznatih razloga. Na dan premijere mi je rečeno da je ista i otkazana. Tada je na čelu Gradskog pozorišta bila Ivana Mrvaljević. Izbori u glavnom gradu su tog septembra bili nešto od čega je zavisio život, ali i smrt, a predstava se nekome činila ugrožavajuća. Žao mi je, jedino, velikog rada koji je u nju uložen.

Prošle sezone je u Zetskom domu na Cetinju nastala “Tobelija, mimikrija”, a ove godine očekuje nas igranje u Budvi na Grad teatru. Vrlo se radujem igranju u crkvi.

Crnogorskim pozorišnim institucijama ću, kao i do sada, entuzijastično slati predloge u vezi sa tim šta bih željela da radim. Ako nijedan od tih projekata ne bude realizovan, mogu realizovati barem knjigu svojih rediteljskih ponuda koje šaljem već godinama.

Od prvog januara 2023. sam članica Savjeta Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju.

Da li je i ovaj performans dio Vašeg aktivizma?

Strateški govoreći, jedino smisleno je bilo da se performans desi na bočnom ulazu nacionalnog teatra, koji je trebalo, i to decenijama unazad, da preuzme određenu odgovornost vezanu za domaće dramsko stvaralaštvo. Nedostaje svijest o važnosti njege domaćeg pozorišnog blaga, ali i ideja povezanih sa tim kako njegovati pomenuto.

Uprave u CNP-u se mijenjaju, ali odnos ostaje isti. Izdavačka djelatnost CNP-a je tamo gdje je bila u trenutku kad je i osnovana, uprkos tome što živimo u svijetu elektronskih medija, gdje tekstovi mogu i moraju biti dostupni u drugačijim formatima izdanja, a ne samo u formi štampanog izdanja koja skupljaju prašinu u nekoj od mnogobrojnih kancelarija Crnogorskog narodnog pozorišta.

Knjige se obično pošalju autorima i autorkama (među kojima sam i ja), da ih oni sami dijele i nude pozorištima u regionu, a izdavač se ponaša kao da je objavom izdanja završio svoj posao, nemajući ni svijest o tome da je njegov posao u promociji tek počeo, a ni ideju kako da to učini.

Pozorište je prostor magije i rituala

Šta je pozorište Vama i za Vas?

Pozorište može biti prostor magije i prostor rituala. Zato je živo pozorište imalo i ima sposobnost da promijeni život(e), jer to prava magija i čini. Praktično, smještanjem pozorišta u institucije ono se umrtvljuje. O tom mrtvačkom teatru je pisao jedan od najvećih reditelja 20. vijeka, Piter Bruk. To je ono kad krenu da vam na cetinjskoj akademiji pričaju o tome kako se pozorište pravi, kako se nešto radi, kako je nešto pogrešno i slično... Kad prestane da se osluškuje rađanje života, kada se ruše pravila koja često nijesu ni napisana, ali se održavaju uz pomoć pozorišnih predrasuda i netalentovane akademske pozorišne elite, onda se pozorište smješta u neku konvenciju i postaje važan dio malograđanske kulture, od onoga kako ćemo da se obučemo za odlazak u pozorište, na koji način se neki pisac igra, pa dalje. Da se razumijemo, predstava je svečanost. Nemam problem sa toaletama, već sa malograđanskim akademskim predrasudama kojima se sistematski truju mlade poozorišne generacije u Crnoj Gori.

Riječ pozor znači pažnja. Pažnja, najvjerovatnije jer se u pozorišu radi o čovjeku, i životu u čovjeku. Pažnja, jer je život u čovjeku vrijedan pažnje. Na živo pozorište i gledalac se odaziva živo, ako ima života u njemu, a kako se ono uspostavlja, tome vas niko ne može naučiti, niti se recept za njegovo pravljenje može kupiti nepristojnim budžetom. Novac ne pomaže mrtvom tekstu da oživi. Drugim riječima, mrtvom srcu dramskog teksta, ne pomaže reanimacija ni najskupljim pozorišnim aparatima.

Kako se postupa prema pozorištu u Crnoj Gori? Nerijetko je njegovo personifikovanje, ali i izražavanje političke moći, volje, inata?

O tome svjedoči i stanje u kojem nam se pozorišta i pozorišni festivali nalaze, budžeti koji im se dodjeljuju, ali i to kakve predstave nastaju, gdje (ne)gostuju... Piter Bruk, iako fizički mrtav, kaže da pozorište počinje tamo gdje jedan/na nešto radi, a neko drugi gleda.

Živimo u konzumerističkom svijetu u kojem ukoliko nešto u roku od 10-15 sekundi nije u potpunosti jasno i ne podupire vlastite predrasude o tome kako nešto treba da izgleda, gubi se strpljenje za gledanje i tumačenje. Takvi gledaoci postajemo.

Kapitalizam je mlin za mljevenje ljudskih duša. A ljudska duša je, često zaboravljamo, osnovni resurs u umjetnosti.

( Jelena Kontić )