Zašto je dizanje u vazduh brane Nova Kahovka ratni zločin

Igra okrivljavanja je počela. Ukrajina insistira da je Rusija digla u zrak branu Nova Kahovka ranije ove sedmice u dijelu južne Ukrajine koji je trenutno pod okupacijom snaga Kremlja. Rusija tvrdi da je pomenuta brana žrtva sabotaže od strane Ukrajine.

Šta god da je od tog istina, jedno treba biti kristalno jasno: u vrijeme rata, čovječanstvo ima užasnu historiju načina na koji nanosi bol drugoj strani. A uništavanje struktura kao što su brane, koje može izazvati ogromnu štetu i ljudima i njihovom okruženju, uobičajena je praksa, nažalost, već stoljećima. Poplava koja sada razara predjele oko Nove Kahovke, prisiljavajući na evakuaciju hiljada civila, samo je najnoviji primjer ove cinične prakse.

Namjerno uništavanje brana ili nasipa kao metoda ratovanja datira iz najmanje 16. vijeka i Osamdesetogodišnjeg rata između španske vojske i nizozemskih pobunjenika zbog teritorije koja je danas dio Nizozemske i Belgije. Ove zaraćene strane su otkrile da plavljenje predjela umnogome otežava neprijatelju napredovanje, znatno smanjivši mobilnost i brzinu protivničkih vojski.

Takve prakse uništavanja brana ili „spaljivanja zemlje“ kako bi se smanjilo napredovanje protivničke strane nastavile su se nesmanjenom brzinom u 20. vijeku u vrijeme ratova.

U Drugom svjetskom ratu, uništavanje brana je steklo globalnu zloglasnost sa tzv. napadom Dambusters tokom kojeg su britanske snage napale tri njemačke brane u maju 1943. Tokom Korejskog rata, američka vojska, radeći pod zastavom UN-a, predvodila je bombašku kampanju protiv sjevernokorejskih hidroelektrana.

Duga historija rušenja brana

Iako je navodni cilj takvih napada uvijek bio sticanje prednosti na bojnom polju i nanošenje štete neprijateljskim industrijskim sposobnostima, oni su neizostavno nanijeli i veliku štetu civilnom stanovništvu.

Do rata u Vijetnamu, na takvo grubo ratovanje gledalo se s neodobravanjem, i do 1977, većina međunarodne zajednice bila je spremna za ono što je poznato kao Dodatni protokol I Ženevskih konvencija. Dva nova pravila pokušala su spriječiti da ratni činovi budu pretjerano nehumani, nesrazmjerni i/ili neselektivni.

Prvo, kada je u pitanju životna sredina, odlučeno je da će se „u ratu voditi računa o zaštiti prirodne sredine od široko rasprostranjenih, dugotrajnih i teških oštećenja. Ova zaštita uključuje zabranu upotrebe metoda ili sredstava ratovanja za koje je namjera ili se može očekivati da će uzrokovati takvu štetu prirodnom okolišu i time dovesti u pitanje zdravlje ili opstanak stanovništva“.

Drugo, u smislu „radova ili instalacija koje sadrže opasne sile, naime brana, nasipa i električnih stanica koje proizvode nuklearnu energiju“, ova područja „neće biti predmetom napada, čak i kada su ti objekti vojni ciljevi, ako takav napad može izazvati oslobađanje opasnih snaga i posljedične teške gubitke među civilnim stanovništvom“.

Nova Kahovka nije vojni cilj

Jedini put kada se ova posebna zaštita protiv napada na brane i nasipe ne primjenjuje je ako se ta instalacija koristi za podršku vojnim operacijama i ako je napad na nju jedini način da se ukine ta podrška. Nema dokaza da se brana Nova Kahovka koristila da podrži vojne aktivnosti.

Uprkos jasnoj humanitarnoj vrijednosti ovih pravila, SAD nikada nisu ratificirale Dodatni protokol I i iako ga je Rusija prvobitno rafiticirala, predsjednik Vladimir Putin uklonio je potpis Moskve sa ovih obaveza 2019. Ukrajina je i dalje potpisnica.

S obzirom na to da Rusija više nije potpisnica, moglo bi se tvrditi da se ta pravila na njih ne odnose. Protivargument je da bez obzira je li država potpisnica ili ne, ove obaveze su sada tako uobičajene da se smatraju uobičajenim i obavezujućim za sve države, u svakom trenutku. Problem sa ovom tvrdnjom je da niko nikada nije priveden pravdi zbog napada na brane, a neke zemlje su nastavile gađati takve strukture. To se dogodilo kada je SAD u svom ratu protiv ISIL-a navodno bombardovao sirijsku branu Tabqa 2017. godine, uprkos upozorenjima da bi napad mogao dovesti do više desetaka hiljada mrtvih.

Veću jasnoću može donijeti Međunarodni krivični sud (ICC). Ovo tijelo, uspostavljeno krajem 20. stoljeća nedvosmisleno kaže da ratni zločini uključuju „namjerno pokretanje napada uz saznanje da će takav napad uzrokovati slučajne gubitke života ili štetu civilnim objektima ili široko rasprostranjena, dugoročna, te ozbiljna oštećenja okolini koja bi bila očito pretjerana u u odnosu na konkretnu i direktnu ukupnu vojnu prednost“.

Kijev prihvata nadležnost suda

Iako SAD, Rusija i Ukrajina nisu potpisnice statuta koji je u osnovi ICC-a, Kijev je dvaput iskoristio svoja prava da prihvati nadležnost suda nad navodnim zločinima koji su se desili na njegovoj teritoriji.

ICC je prihvatio ovu nadležnost i već je izdao prve naloge za hapšenje, uključujući i onaj za Putina, za navodni ratni zločin nezakonite deportacije djece i nezakonitog premještanja djece iz okupiranih dijelova Ukrajine u Rusiju. Bio bi to veoma mali korak za ICC da sada počne istraživati razaranje brane kao još jedan potencijalni ratni zločin.

Iako postoje snažni argumenti za uspostavljanje novog presedana za kažnjavanje ovih brutalnih praksi napada na brane, veći izazov je da li će ikada biti postignuta odgovornost za takve zločine i da li će ikada biti izvršena restitucija za pričinjenu štetu. Kada na kraju ovaj rat prestane, ova pitanja odgovornosti i restitucije za počinjene zločine ići će u srž svakog eventualnog mirovnog sporazuma koji bude zaključen.

Dok se o tome ne odluči, ono što gledamo je stalna erozija normi koje imaju za cilj zadržati ograničenja u ratovanju. Implikacije ovoga su mnogo veće od samog gubitka brane ili čak rasprava o ratnim zločinima.

Ko god je odgovoran za razaranje brane pokušava vratiti unazad principe čovječnosti do tačke kada su postupci protiv civila - uzrokovanje neselektivne i nesrazmjerne štete - postali prihvatljivi. A tamo gdje se desi jedan takav zločin, drugi mogu lako uslijediti jer širi svijet postaje neosjetljiv na takvo barbarstvo.

Autor je profesor međunarodnog prava

(Al Jazeera)

( Alexander Gillespie )