Od Dide do Van Bastena - idealni tim Milana u Berluskonijevoj eri

Otišao je jedan od živopisnijih likova koji je ikada ušetao na sportsku i političku pozornicu - Silvio Berluskoni.

Mnogi ga pamte po političkim vratolomijama, čuvenim žurkama, mlađim ženama, ali će ljubiteljima fudbala zauvijek ostati upamćen kao čovjek koji je stvorio Grande Milan.

Medijski magnat je u februaru 1986. preuzeo „rosonere”, spasao bivšeg dvostrukog prvaka Evrope bankrota i počeo da pravi veliki Milan.

Učinio ga je najsupješnijim italijanskim klubom svih vremena u Evropi, osvojio pet titula u Kupu, tj. Ligi šampiona, a istorijat se promijenio 1987. godine, kada je doveo Marka van Bastena iz Ajaksa i Ruda Gulita iz PSV-a.

Sezonu kasnije, pridružio im je Franka Rajkarda, koji se u septembru 1987. u Ajaksu posvađao sa Johanom Krojfom, odjurio sa treninga i zarekao se da nikada više neće igrati pod komandom Letećeg Holanđanina.

Zbog toga je odmah otišao u Sporting Lisabon, ali nije mogao da bude registrovan, pa je prešao na pozajmicu u Saragosu, ali je to bila samo usputna stanica ka „San Siru”.

I baš je Rajkard bio dio koji je nedostajao u slagalici - trenerski inovator Arigo Saki ga je pomjerio sa pozicije štopera na zadnjeg veznog i već u njegovoj prvoj sezoni, Milan je postao prvak Evrope.

Tri Holanđanina i dalje se smatraju najboljim pojačanjima u istoriji velikana iz Grada mode, ali je u Berluskonijevoj eri kroz klub prodefilovalo mnogo velikana.

„Gazeta delo sport” je odabrala 11 najboljih koji su nosili dres dok je don Silvio bio u klubu.

Golman - Dida

Kada je u proljeće 2003. neutralisao penale Juventusa u Mančesteru i poklonio Ligu šampiona Milanu, definitivno je ušao u srce predsjednika. Osvojio je i drugi „ušati” pehar 2007. u Atini i potvrdio status najboljeg. Naravno, niko ne zaboravlja Đovanija Galija, Kristijana Abijatija i Đanluiđija Donarumu, čije je „lansiranje” snažno podržao Berluskoni, ali je Brazilac broj 1.

Desni bek - Mauro Tasoti

Iako je Kafu po mnogima najbolji desni bek svih vremena, „Gazeta” je kao najboljeg odabrala Tasotija. Razlog - u Berluskonijevom Milanu nije bio samo igrač, već i trener, čovkek od povjerenja, mudar savjetnik, cijenjeni asistent. Odrastao je sa Sakijevim timom i holandskom trojkom, a onda 2001. postao saradnik velikom Karlu Anćelotiju.

Štoperi - Franko Barezi i Alesandro Kostakurta

Barezi je bio kapiten par ekselans. Šampion koji je, možda više od svih ostalih, bio oličenje duha fudbalske revolucije koju je želio Berluskoni. Defanzivac koji se branio napadajući protivnika, nije ga čekao, koji je igrao presing kada je trebalo i znao da svojim dugim ćutanjima povuče cijelu grupu. Sa njim je fenomenalno sarađivao Bili Kostakurta, zbog čega je u „izboru” uglednog lista „pobijedio” dvostrukog prvaka Evrope sa „rosonerima”, Alesandra Nestu.

Lijevi bek - Paolo Maldini

Otjelotvorenje savršenog igrača po izboru Berluskonija - prelijep na pogled i izuzetno efektan. Odličan i u odbrani i u napadu, najbolji lijevi bek svih vremena, a još i sin legende kluba Ćezarea Maldinija, što je don Silvija podsjećalo na mladost.

Zadnji vezni - Frank Rajkard i Andrea Pirlo

Sa Rajkardom je počela era najvećeg Milana, a Pirlo je slučajno povučen ispred štopera. Došao je kao „trekvartista”, kako Italijani zovu igrače koji igraju tik iza napadača, ali ga je Anćeloti vratio nazad i koristio njegove savršene pasove da dominira.

Lijevo krilo - Rud Gulit

U idealnoj formaciji Berluskonijeve ere, Gulit je raspoređen kao lijevi vezni, ali je zbog svoje prevelike fizičke moći mogao da igra bilo koju ulogu. Klasični vezista, trekvartista, napadač, krilo...

Berluskoni ga je želio po svaku cijenu, jer je bio oličenje njegove ideje fudbala - atletske snage i tehničkog kvaliteta. Samo jednom su se posvađali, kada je gazda zamolio igrače da se pred osvajanje titule 1988. na mjesec uzdrže od seksualnih odnosa?! Rud se pobunio, pa su morali da ih mire Adrijano Galijani i Saki.

A koliko je značio na terenu, najbolje se vidjelo u finalu Kupa šampiona 1989. godine, kada su on i Van Basten dali po dva gola u ubjedljivoj pobjedi nad Steauom (4:0).

Ofanzivni vezista - Kaka

Sa likom dobrog dječaka, ljubaznim i pristojnim manirima, sa onim skoro oksfordskim stilom, Kaka je zaradio neočekivane komplimente od Berluskonija:

„Ovo je čovjek za kojeg bih volio da bude muž neke od mojih kćerki”.

Silvio je obožavao i Ronaldinja, prikrivao njegovo ne uvijek besprekorno ponašanje, kao i Dejana Savićevića, kojeg je pokušavao da nametne Fabiju Kapelu ne samo kao krilo ili vezistu, već i trekvartistu, ali je Kaka, ipak, broj 1.

Napadači - Andrij Ševčenko i Marko van Basten

Ševčenko je bio gazdin štićenik, njihov odnos je bio nestvaran. Berluskoni mu je pomogao da brine o svom ocu, bio mu je blizak u svakom trenutku njegovog života, mazio ga kao sina i zauzvrat dobijao, pored mnogo golova, beskrajnu zahvalnost.

A šta reći o Van Bastenu? Da nije imao hroničnu povredu, možda bi zatvorio debatu o najboljem fudbaleru svih vremena, jer ono što je on, kada je bio zdrav, radio sa lakoćom, niko nikada nije mogao da ponovi. A bilo je velikana u napadu Milana još, od Ronalda, Ibrahimovića, Pipa Inzagija...

( Nikola Nikolić )