Brojimo li ili se bojimo?

Uprkos poziciji državne sekretarke, nisam bila u prilici da donosim niti da utičem na donošenje odluke u vezi sa bilo kojim činom u procesu realizacije i ishoda eksterne mature, ali osjećam odgovornost da pojasnim svoj stav u vezi sa događajima koji su ga pratili. Činim to zbog poimanja duboke krize u kojoj se nalazi obrazovanje i zbog potrebe brzih i temeljitih reformi.

Nakon svega, trebalo je da dođe do smjene direktorice Ispitnog centra i Upravnog odbora, ali je to zakašnjela reakcija nakon prethodnih propusta. Ispitni centar je dokazao da ne uspijeva da obezbijedi sprovodjenje eksterne mature bez “curenja” testova, a naknadna svjedočenja potrvđuju da je prepisivanje bila svojevrsna „javna tajna“. Pokazala se i nesposobnosti da se organizuje odlazak crnogorskih đaka na međunarodne olimpijade znanja. Međutim, lanac odgovornosti ovdje ne prestaje. Pitanje je zbog čega se nije ispitala odgovornost nijednog direktora, test-administratora niti test-koordinatora za u javnosti prepričavane slučajeve pomaganja u sastavljanju odgovora, prepisivanja na testovima, korišćenja elektronskih uređaja i drugih nepravilnosti tokom sprovođenja ispita. Da je neko od pomenutih aktera istupio ranije i ukazao na vršenje nedozvoljenih radnji i na ovaj način zaštitio prava učenika na jednak tretman tokom polaganja ispita, možda do ovoga ne bi došlo. Zanimljvo je da se sve strane pozivaju na nepostojanje dokaza. Prije će biti da su u pitanju suštinski neetična solidarnost, strah od sankcija, a vjerovatno i od mogućeg političkog pritiska/zamjeranja u okviru našeg nedovoljno inkluzivnog i centralizovanog sistema.

Scenario po kojem je 625 prvobitno ocijenjenih radova sa “0” bodova (ili diskvalifikovanih radova zbog prepisivanja, najmanje je važno kako će se krajnji ishod zapisati) naknadno zaslužilo prolaznost po nekim drugim kriterijumima, govori da smo duboko neozbiljni kao sistem i temeljno nespremni da se borimo za njegov kredibilitet.

I u jednom i u drugom slučaju, smatram elementarno potrebnim da nadležni organi u ovom resoru provjere profesionalnost, temeljitost, ispravnost i pravičnost postupanja i prve i druge Komisije za vrednovanje, ali i odgovornosti Ispitnog centra, Državne komisije za maturski ispit i direktora škola i hitno utvrde činjenice i okolnosti usljed kojih su, mahom prosvjetni radnici koji su učestvovali u vrednovanju testova, mogli doći do dijametralno suprotnih zaključaka u vezi sa radovima učenika. Mislim da javnost i sve buduće generacije maturanata zaslužuju da znaju istinu i da ovo jeste pitanje od javnog interesa.

Podsjećam da član 24 Pravilnika o polaganju maturskog ispita jasno propisuje da kandidat može izgubiti pravo polaganja ispita, ako se i poslije ispita, utvrdi da se služio nedozvoljenim sredstvima, da je prepisao tuđi zadatak ili da je dao svoj zadatak drugima.

Zašto je onda Komisiji za ocjenu bilo potrebno tumačenje ovog člana od strane Državne komisije, kada je on više nego jasan? Zašto Državna komisija, nakon dostavljenih upita Komisije za ocjenjivanje, nije upozorila ocjenjivače da primjenjuju Pravilnik dosljedno? Zašto Ispitni centar nije smjenjivao članove Komsije za ocjenjivanje, koje je sam postavio, ukoliko nisu bili kadri da samostalno, sa punim integritetom, primjene Pravilnik i to ne samo ove godine nego i prethodnih?

Zašto nam je uvijek i u svemu potrebna dozvola “višeg autoriteta” da radimo svoj posao?

Najavljeni protest prosvjetnih radnika, kao i svaki drugi protest, podržavam u potpunosti. Međutim, ne mogu da se ne zapitam da li je protest iskaz bunta protiv odluka Vlade (za navedene smjene), Ministarstva prosvjete (zbog odsustva adekvatnog pravnog okvira koji bi definisao obaveze, prava i odgovornosti svih u postupku vršenja eksterne mature), Ispitnog centra (zbog formiranja nove Komisije za vrednovanje testova); test-adminstratora, koordinatora i direktora obrazovnih ustanova (pod čijim se okriljem prepisivalo), ili protiv đaka koje nismo spremili za važne životne testove iz obrazovanja, vaspitanja, etike, spremnosti da preuzmu odgovornost?

Sva je prilika da bi se protest morao odnositi na sistem u cjelini. Pravo je pitanje zašto protesti nisu počeli mnogo ranije, kada je stroga centralizacija i politizacija obrazovanja oduzela istom neophodan kvalitet i dovela do obrazovnog sunovrata koji se najbolje oslikava u podatku da je 50 posto crnogorskih djaka funkcionalno nepismeno – ne umiju da razumiju i reprodukuju pročitani tekst, pa samim tim ni da razumiju tekstualne zadatke iz matematike i nauka.

Pojedini članovi prosvjetne zajednice se pitaju zašto ne podnesem ostavku? Zato što nisam odgovorna ni za jedan segment prethodnih aktivnosti, iako sam uvijek bila spremna da se informišem i odgovorim na svako pitanje i prigovor javnosti. Ono za šta sam bila odgovorna, savjesno sam, marljivo i zakonito uradila, a da nisam “dizala” medijsku galamu, a kamoli da sam urađeno koristila u predizborne svrhe. Vjerujem da 141 porodica budvanskih prosvjetnih radnika zna o čemu govorim, jer je to za većinu značilo okončanje dvodecenijske egzistencijalne agonije. Vjerujem da roditelji djece porušene škole Vladimir Nazor to takodje znaju, jer nakon tri godine sjutra otvaramo ponude za izgradnju nove škole. Vjerujem da će to uskoro saznati Barani, Ulcinjani i Beranci, jer počinje izrada glavnih projekata za vrtiće u ovim opštinama. Vjerujem da će uskoro i Podogoričani to znati kada dobijemo idejno rješenje za izgradnju vrtića u City kvartu i Gimnazije u Univerzitetskom centru. Vjerujem da će to znati I svi prosvjetni radnici kada od septembra stigne nova IT oprema u njihove škole, kao i zaposleni u Zavodu za školstvo kada dobijemo mnogo više novca za obuke nastavnog kadra u narednom trogodišnjem periodu i izmjenimo regulative u dijelu podizanja standarda i obaveza u vezi sa stručnim usavršavanjem nastavnika. Vjerujem da to prepoznaju zaposleni u javnim finansijama, budući da je Ministarstvo prosvjete, nakon pune četiri godine od potpisivanja finansijskih ugovora, prvi put izvršilo povlačenje 3,3 miliona eura za izgradnju vrtića i škola u Crnoj Gori.

Vjerujem da to znaju naši međunarodni partneri sa kojima sprovodimo aktivnosti na pripremi sveobuhvatne strategije reforme obrazovanja i sa kojima započinjemo izradu najznačajnijeg dokumenta – Funkcionalne analize stanja obrazovne infrastructure, koja treba da omogući bolje planiranje investicionih ciklusa, u skladu sa preporukama gdje su nam potrebni novi obrazovni objekti, kako da unaprijedimo postojeće, stavimo u funkciju zatvorene i kako da obrazovanje učinimo pravičnim, jednako dostupnim i kvalitetnim za svu djecu Crne Gore. Svi ovi napori imali su podršku ministra i to je pravedno reći, bez želje da bilo koga aboliram odgovornosti.

Ovo je moj direktan lični doprinos crnogorskom obrazovanju, ono za šta sam bila zadužena i što je stalo u manje od 12 mjeseci rada u Ministarstvu prosvjete. Bilo je i odviše posla, ali mi opet izgleda nedovoljno u sudaru sa urušavanjem sistema kao cjeline.

Možda je zato vrijeme da se svi ponaosob zapitamo čime smo lično doprinijeli da se obrazovanje mijenja nabolje; da priznamo da nismo dovoljno radili; da smo ćutali kada to nismo smjeli; da smo nečinjenjem, nesankcionisanjem kupljenih diploma, žmurenjem na slučajeve prepisivanja i nekompetentnosti od početka uvođenja eksternog maturskog ispita, zapravo normalizovali sadašnje stanje i konačno“udarili glavom o zid“.

Autorka je državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete

( Milijana Vukotić-Jelušić )