Nepomirljive vizije globalizacije

Globalizacija ujedinjuje svijet kroz kretanje ljudi, stvari, ideja, novca i još mnogo toga. Međutim, rasprave o globalizaciji počele su da izazivaju razdor: oprečne ocjene o ovom procesu cijepaju globalizovani svijet.

Zemlje sa srednjim dohotkom (tzv. zemlje sa novom tržišnom ekonomijom) još se bore da uđu na svjetska tržišta i pune su dinamike zasnovane na globalizaciji. Mnoge zemlje sa niskim prihodima vide priliku da naprave iskorak ka prosperitetu kroz nove tehnologije. Međutim, bogati svijet je generalno nezadovoljan statusom kvo. U zrelim industrijskim društvima, kao što su Sjedinjene Države, sama ideja globalizacije je dočekana sa sumnjom - ili čak ogorčenjem. U skladu sa ovim osjećanjem, predsjednik i izvršni direktor BlackRocka, Lari Fink, napravio je veliku buku prošle godine kada je najavio kraj globalizacije, a zapadni političari su počeli da hvale „friendshoring” (prenošenje proizvodnje u prijateljske zemlje) i druge oblike raskida sa Kinom.

Čini se da su većina ovih izjava nove verzije stare mantre: zaustavite svijet, hoću da siđem. Ali, uprkos snazi argumenata o globalnoj fragmentaciji, oni ne odgovaraju stvarnosti. Koncept deglobalizacije je možda i popularan u političkim govorima, ali nije podržan statistikom. Ne samo da globalna trgovina nastavlja da raste, već raste i trgovina između SAD i Kine. Internet komunikacije i tokovi podataka rastu eksponencijalno, a nakon završetka pandemije ljudi su ponovo počeli da putuju u inostranstvo.

Aktuelne rasprave o globalizaciji su postale tako žustre zbog nezadovoljstva bogatih zemalja. Kako privlačnost globalizacije jenjava, postalo je primamljivo posmatrati svjetsku ekonomiju kao igru sa nultom sumom: ako ti pobjeđuješ, onda ja gubim; ali ako mogu da garantujem tvoj gubitak, onda ću pobijediti. Otuda i američka strategija usmjerena na održavanje tehnološke superiornosti nad Kinom, a dijelom i na lišavanje te zemlje pristupa najnaprednijim poluprovodnicima. Čak i globalno nastrojeni intelektualci, koji podržavaju ideju konkurencije tvrde, danas tvrde da SAD mogu da pobijede u ovoj trci.

Fiksacija na želju da se bude „broj jedan“ prirodno izaziva konfrontaciju kao odgovor, posebno iz drugih zemalja sa velikim ekonomijama koje sanjaju da sustignu i prestignu SAD. Vjerujući da će Sjedinjene Države učiniti sve samo da Kina ne postane „broj jedan“, kineske vlasti takođe biraju retoriku igre sa nultom sumom. Diplomate prestaju da budu diplomate i pretvaraju se u „ratne vukove“ koji reže.

Osim toga, iako Kina tradicionalno nije bila uključena u saveze, osjećaj da je u opasnosti primorao ju je da razvije bliže veze sa Rusijom, još jednom nuklearno naoružanom zemljom sa antizapadnim stavom. U sadašnjem kontekstu, bliski odnosi sa Rusijom izgledaju kao snažan način da se ojača nastojanje Kine za globalnu dominaciju.

U rezultatu, priča o „razvodu“ sa Kinom stvara jo-jo efekat: i Amerika i Kina pokušavaju da se distanciraju jedna od druge, ali odmah shvataju da još u velikoj mjeri zavise od globalizovane ekonomije - i jedna od druge. Nakon što je prošle godine podigla galamu sa pozivima na „friendshoring”, američka ministarka finansija, Dženet Jelen (kao i savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Džejk Salivan) sada je malo odstupila u pokušaju da popravi iznova narušene procese interakcije.

Blaža verzija istog nezadovoljstva uočljiva je u Indiji. Indijci cijene snagu svojih ekonomskih i ličnih veza sa SAD i vide ih kao osnovu za efikasan razvoj, ali ih brinu motivi Zapada.

U Indiji, kao i u većini drugih zemalja u razvoju, ovo mišljenje se objašnjava antikolonijalizmom (ili dekolonizacijom). Globalizacija je postala oblik osvete za imperijalne zločine, a pokušaji bogatih, bivših kolonijalnih sila da podijele ili zaustave globalizaciju, doživljavaju se kao nova verzija starog kolonijalnog jarma. Bitka za budućnost globalizacije pokazala se kao sukob oko istorijskog nasljeđa.

Neslaganja oko toga da li je globalizacija dobra ili loša, ozbiljno otežavaju upravljanje njome. Stare institucije koje su stvorene za koordinaciju politike pod velikim su pritiskom. Svjetska trgovinska organizacija je oslabila prije deceniju nakon propasti runde pregovora u Dohi o daljem smanjenju globalnih trgovinskih barijera, a onda je Donald Tramp dodao so na njene rane svojom agresivno nacionalističkom trgovinskom politikom. I mada su Svjetska banka i MMF i dalje vitalni, oni danas moraju da rade sa mnogim novim, manjim, usko usmjerenim organizacijama za međunarodnu saradnju.

Na prelazu vjekova, političari i ekonomisti su raspravljali o tome da li MMF treba da postane međunarodni zajmodavac posljednje instance. A onda je uslijedila finansijska kriza 2008, kada je MMF odlučio da se pozicionira kao dio strukture koja je uključivala regionalne organizacije i alternativne mehanizme koje su stvarale Kina i Evropa (Čijangmajska inicijativa 2000, Azijska banka za infrastrukturne investicije, Evropski mehanizam stabilizacije i tako dalje). Danas upravljanje međunarodnim novcem podrazumijeva koordinaciju guste mreže regionalnih tijela. Rješavanje tog pitanja zahtijeva efikasnu komunikaciju, ali neophodnom dijalogu smetaju često sporovi oko retoričkog i političkog značaja globalizacije.

Ima li izlaza iz ovog ćorsokaka? Možemo li da se oslobodimo sumnji koje ometaju aktivniju globalnu saradnju? Postoji jedan preduslov: svi moraju shvatiti da kombinacija novih tehnologija i proširenih uzajamnih veza stvara suštinski nepoznate (a samim tim i nekontrolisane) posljedice. Niko nikada neće moći tačno da predvidi koja će zemlja na kraju postati broj jedan.

Međusobno povezani procesi globalizacije i tehnoloških promjena lako mogu da odvedu svijet u zamku. I nije riječ samo o tome da su rezultati nepoznati. Sama neizvjesnost parališe. I zato je zadatak vlade da garantuje neku izvjesnost. Što efikasnije to uradi, manje će biti razloga za sumnju, a svijet će manje razdirati brige oko moguće „pobjede“ ili „poraza“.

Autor je profesor istorije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)

( Harold James )