Tragika zemlje bez vidika
Predstava “Nesporazum” po djelu Albera Kamija, u režiji Damjana Pejanovića premijerno izvedena u CNP-u. Komad pleše sa apstrakcijom, donosi prizvuk apokalipse, podsjeća na početke čovječanstva, a publiku nepogrešivo uvlači u novu dimenziju
Evropa je tako tužna... Moja domovina je ovo skučeno mjesto. Moja domovina je zemlja bez vidika...
Oholo suočeni sa onime što kao čovječanstvo jesmo i što smo stvorili, istovremeno kao puka konstatacija, hitno upozorenje, olakšavajuće priznanje ili možda krajnja predaja, predstava “Nesporazum” po djelu Albera Kamija i u režiji Damjana Pejanovića trza nas iz hibernacije ovim, ali i nizom drugih replika koje je prolamaju gledalištem.
Velikom salom Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) širi se jedinstvena vibracija dok se u mučnom muku tišine i krika suočavamo sa arhetipom čovjeka u krajnje (post)apokaliptičnoj atmosferi sa jedne strane i u poražavajućim instinktima (pred)civilizacije sa druge.
Nova produkcija CNP-a, premijerno izvedena u utorak veče, sasvim sigurno je poseban iskorak na pozorišnoj sceni, kako krovne teatarske kuće, tako i države. Izdvaja se kao spoj promišljene, inteligentne, a intelektualno, psihološki i filozofski prilično zahtjevne postavke koja u nekih sat vremena ostavlja bez daha, guši, pruža vještačko disanje i oživljava. Ni najmanje pretenciozna ili nadmena, bez nedokučivih poruka, jasno ukazuje na potencijal koji leži u domaćem teatru, od vrhunskog rediteljskog postupka, fantastične scenografije, kostimografije i šminke, muzike, zvuka, videa, do genijalne glume kojom petoro glumaca moćno vlada scenom, pritom obuzimaju i uvlače publike u maraton života čiji tempo diktiraju.
Komad odlično interpretira Kamija, prikazuje socijalnu i emocionalnu otuđenost putem inscenacije radnje njegovog djela koja je smještena u nekoj maloj krčmi daleko od civilizacije, pritom je prisutna i neka vrsta uvida u Kamijeve lične borbe i tjeskobe, a sa druge strane napravljena je vrhunska paralela sa biti čovjeka od nastanka do danas i u krajnjem - opominje...
Krčmu vode majka i kćerka Marta, jedna iscrpljena, ranjena i izblijedjele duše i skamenjenog srca, druga ogorčena i isfrustrirana nepoštenim životom, željna udobnosti, bezbrižnosti, toplote i topline - ljubavi.
Umorni od strahova i (potisnutih) emocija, u zemlji skučenih vidika i ustajalog društva, pojedinci tako sanjaju sunčanu obalu, sunce i more, ali zaboravljaju da su rješenje svom životu oni sami. Tjeskoba, beznađe, srdžba, umor, strah, ogorčenost na sebe same i čitav ljudski rod, koji je svakim individualnim doprinosom baš ovakav kakav jeste i kojeg se kao takvog nerijetko i gnušamo..., prisutni su kao motivi predstave “Nesporazum” koja pleše sa apstrakcijom, donosi prizvuk kraja, suočava sa grijehom i stradanjem i nudi renesansu...
Publika na premijeri bila je vidno uvučena u radnju postavljenu tako da se udaljava od klasičnog teatra, ali ostaje vjerna snažnim i višeslojnim teatarskim sredstvima. Sama po sebi multidimenzionalna, djeluje da je svako od prisutnih svojim prisustvom, ćutanjem i pomnim praćenjem igre, u predstavu unio dodatnu dimenziju sopstvenim mislima, tišinom, ritmom disanja... Dugi aplauzi i ovacije na kraju potvrda su tome, ali i naklon odličnom glumačkom ansamblu koji čine: Ana Vujošević, Petar Novaković, Jelena V. Đukić, Radmila Božović i Zoran Rakočević koji, iako po zvanju pozorišni reditelj, u jednoj specifičnoj ulozi koja se kreće između naratora, svjedoka, sluge i savjesti, pokazuje širok spektar zavidnih glumačkih sposobnosti.
Pored režije, Pejanović potpisuje i adaptaciju komada i dizajn svjetla, scenografkinja Ivanka Vana Prelević kreirala je scenu koja jednako doprinosi hermetičnosti prikazanih svjetova i širi percepcije priče, kostimografkinja Lina Leković učinila je da radnja talasa van poznatih nam vremenskih okvira čime ište vizuelno domaštavanje, za muziku je bila zadužena Vjera Nikolić koja je, kao što je i očekivano, muziku učinila nezaobilaznim dijelom radnje i članom ansambla, a scenski pokret uobličila je Tamara Vujošević Mandić koja je upravo time sve postavila na viši nivo. Asistentkinja reditelja je Minja Novaković, asistentkinja kostimografkinje Mia Đurović a izvršni producent Danilo Milatović. I svi skupa odradili su odličan posao i postavili predstavu koju definitivno očekuje dug život i igranja po festivalima.
Usamljenost, bojazan, obezličenost, predaja i prilagođavanje rezultiraju uzvicima: “Umorna sam; Vi ste mi dužni; Ne mogu da nađem prave riječi, Neću da me ostavite samu” i predstavljaju epilog tragedije.
Spoj kamere i pozorišta, manipulacija narativom i usmjeravanje ka fokusu
Pored glumaca i živog teatra, predstavu i čitavu atmosferu uobličava i video segment koji pažljivo upućuje fokus publike na ono što je srž tog trenutka na sceni - oči, lice, facijalna ekspresija, emocija koja se oslikava u svakoj pori i bori, pokret, sjenka, duša, bojazan, (ne)mir...
Krupni kadrovi omogućavaju i da dublje osjetimo emociju koju prenose, ali i da nas šminka i kostimi izmjeste iz vremenskog okvira.
"Kamera konkretno po meni predstavlja neku vrstu rediteljskog izraza koji može da manipuliše narativom. Mene lično često nervira kada se publika u pozorištu smije na stvari koje nijesu smiješne, akcentuju se stvari koje nijesu bitne, iako svaki gledalac posmatra to na osnovu svog iskustva. Ja sam pokušao da na neki način manipulišem pažnjom i da ta kamera ne bude samo neka vrsta likovnosti, već i vrsta narativa", objašnjava reditelj.
I nije da time manipuliše pažnjom, već je usmjerava i pokazuje koliko nekada zanemarujemo suštinu predavajući se trivijalnom.
Glumac Petar Novaković smatra da je “bilo krajnje vrijeme da napravimo nešto ovako visoke estetike u CNP-u” i ocjenjuje da je ekipa u tome i uspjela.
“Ovo je neki eksperiment u spoju kamere kao medijuma i pozorišta. Dosta je pipavo i delikatno. Ni sam se nijesam nadao da će mi ikada biti omogućeno da igram na ovom nivou, ali smo svi dobili magičan prostor koji smo ispunili i zato mi je ovaj proces dragocjen”, rekao je on nakon premijere.
Ambicije ne prezaju, ljudski život im nije vrijedan, ništa se nije promijenilo
“Nesporazum” je pisan 1942. godine i kroz predstavu je više puta na različite načine sugerisano da je “Evropa tako tužna”, a kako u Kamijevo vrijeme, tako i danas. Ana Vujošević potvrđuje da čovjek kroz istoriju nije učio na svojim greškama.
“Mi nismo ništa naučili iz prošlosti. Živimo u 21. vijeku, svjesni Prvog svjetskog rata, svjesni Drugog svjetskog rata, nuklearke, naših ratova, a onda i stradanja raznih drugih naroda i onih ratova koji se nijesu ticali Evrope i nakon svega toga ponovo imamo rat i stradanje... Ambicije ne prezaju i tu su, jer im ljudski život nije vrijedan”, kazala je Vujošević nakon premijere ističući zavidan talenat i visoki potencijal reditelja kojem predviđa vrhunsku karijeru.
U nekom momentu priču prati video koji podsjeća na brojna stradanja, zločine i grehove čovjeka koji nas prate oduvijek, bilo kroz biblijske priče, motive iz atničkih drama, grčkih mitova i legendi, pa do dana današnjeg kada se i dalje ponavljaju...
"Taj video koji imamo u predstavi je koncipiran tako da kreće od 1942. kada je Kami pisao roman i seže do danas ... I ništa se nije promijenilo. U klipu su pokazane i međusobno protivurječne stvari, pa tako prepoznajemo i litije i Belveder... Nijesam htio da zauzimam stranu, ali sam htio da ukažem na sve što je pogrešno, niko nije zaobiđen, svi su tu", priča reditelj Pejanović.
Jelena Đukić kaže da ju je rad na ovom komadu podstakao da se zapita koliko je sama svjesna u kakvom vremenu živi, ali i da preispituje sebe u kontekstu vremena i okolnosti, a onda i da pomjera sopstvene granice - fizičke, emotivne, glumačke...
“U ovako mračnom svijetu, kada smo nesposobni da čujemo i istinski prepoznamo sebe i ljude oko sebe, uvijek postoji opasnost da se desi da sve dođe ‘u onaj savršeni red gdje niko nikog ne prepoznaje kad svijet i život više nema smisla i jedini smisao je smrt’. Ja sam se preporodila u ovom procesu i sa ovim ljudima, srećna sam što smo dobili ovakav odgovor publike i nadam se da ćemo imati još mnogo igranja”, rekla je Đukić.
Svakako, djeluje da je istovremeno sa predstavom nastao i interesantan kratki (eksperimentalni) film koji akcentuje čovjeka, ekspresiju i razna nedjela koja se ponavljaju dok život zamrzavamo u separatisanim kapsulama svakodnevice.
U svojoj samoljubivosti svako nešto pokušava da kaže, a ne čuje drugog
Iako Kami nudi filozofski teatar koji nije nužno aktuelan u svakom trenutku, crtu koja nas povezuje sa njegovim rukopisom lako je povući, pogotovo danas gdje, kako kaže reditelj: “svako u svojoj samoljubivosti pokušava da kaže nešto a ne čuje drugog”.
“Ljudi od sopstvene brbljivosti i grabežljivosti ne mogu da čuju šta neko drugi želi i govori... Okupirani smo onim što mi imamo da kažemo. Zato je Evropa danas baš tužna, najtužnija”, zaključuje Pejanović.
Vujošević dodaje da “Nesporazum” nosi mnogo arhetipskih poruka koje nije bilo lako postaviti na scenu, od položaja žene, patrijarhata, stradanja, do socijalne otuđenosti.
"U našem stereotipu ili arhetipu imamo umor majke koji je prikazan i u ovom komadu, a koji tretira i pitanje položaja žena. Čuli ste koliko je sin favorizovan, koliko je muškarac iznad, jer muškarac ide u rat, kreira politiku, čini razna zlodjela, sve u odnosu na ženu koja ne dobija ono što joj se duguje...", priča Vujošević i nastavlja:
“Predstava fantastično tretira i otuđenost koja nam je i te kako poznata. Ne razgovaramo jedni sa drugima, a ćutanje je propast. Dogovorom možemo da izbjegnemo stradanja i zločine, sve loše što nam se dešava da Evropa ne bi bila tužna, da civilizacija ne bi bila tužna i sa ciljem već da pružimo potomstvu neku nadu kako bi s radošću dočekalo jutarnje sunce... ‘Sjutra biće bolje’”, poručuje glumica ponavljajući repliku iz komada.
Emocija, razgovor, nada i malo mašte
A svako sjutra je novo danas. Novaković ističe da svaki dan nosi nove borbe.
"Apokalipsu preživljavamo svakog dana. Možda je to ono što nam treba da bismo se kao feniksi podigli, jer 'nije čovjek ko ne umre'", poručuje on podsjećajući na dramu Velimira Stojanovića iz 1974. godine, koja je na osoben način iz lične vizure označila jedno vrijeme.
Kao svojevrsnu borbu protiv onoga što nas truje i čime se trujemo, Jelena Đukić pronalazi emociju.
"Mislim da je emocija nešto čega se često stidimo od čega bježimo, pred čime se i zatvaramo. Ali, emocija je ono što nas čini ljudima kada smo najdivniji, a ta istinitost je jedini put da naučimo da prepoznamo, kanališemo i usmjeravamo emocije na stvaranje, a ne uništavanje", poručuje ona.
Ćutanje, izbjegavanje, zatvaranje, strah, ključni su uzroci tragedija, smatra Ana Vujošević, a kao lijek vidi “dogovor, iskrenost, ljubav koja se daje, od koje ne bježiš i koje se ne plašiš - razgovor, san, nada i malo mašte”.
Birao ljude i zahvalan Baćoviću
Savremeno i nesvakidašnje čitanje duboko egzistencijalog Kamijevog djela na scenu nacionalnog teatra donio je mladi crnogorski reditelj Damjan Pejanović. Predstava je nastala u produkciji CNP-a, a projekat dogovoren za vrijeme mandata doskorašnjeg direktora Marka Baćovića koji je prepoznao važnost ovog procesa i pružio Pejanoviću priliku i slobodu da stvara, čitavoj ekipi bio podrška u izrazu i hrabro ustupio scenu nacionalnog teatra za nešto što nije klasično, tradicionalno i očekivano.
“Prvo bih se zahvalio bivšem direktoru, nažalost bivšem, gospodinu Marku Baćoviću, što je imao sluha i vjere da pruži šansu da se radi nešto što nije konvencionalno i na šta nismo navikli do kraja, jer to ne gledamo svakog dana. Nadam se da smo makar malo pružili korak ka tome u šta je i on vjerovao”, kazao je Pejanović.
On ističe i da je djelo nastalo u saradnji svih koji su na njemu bili angažovani, ali i da je birao sa kim će raditi.
"Birao sam saradnike sa kojima ću da radim. Predstava nastaje u živom prostoru i zajedničkim radom svih nas, ideje dolaze iz različitih glava, iz iskustava ljudi koji rade na njoj... Ja sam se potrudio da oslušnem sve svoje saradnike i tako smo dobili ovaj komad kakav jeste", zaključuje on.
( Jelena Kontić )