Slike kao odraz lične istorije, promjene i distopijskog doba u kojem živimo

“Došla sam u Kotor zbog izložbe, ali sam nekom srećom ovdje pronašla i ostatak svoje porodice. Moj djed je rođen u Crnoj Gori i emigrirao u Tursku prije mnogo godina”, priča u razgovoru za “Vijesti” turska slikarka i istoričarka umjetnosti Meltem Uldes.

Njena samostalna izložba “It is not what it seems” (Nije onako kao što izgleda), otvorena je u Gradskoj galeriji Kotor početkom mjeseca i traje do 22. juna, a pažljivo izabranim djelima donosi mnoštvo simbolike, autorkinu emigrantsku priču i određeni preporod, ali i svjedočanstva o položaju žena, kako u Turskoj, tako i širom svijeta, kroz istoriju ili danas, sve to istkano interesantnom kombinovanom tehnikom... U njenom radu primjetan je i snažan uticaj turske kulture i nasljeđa, ali iz vremena kojeg više nema, priča Uldes...

Meltem Uldes je rođena u Turskoj 1976. godine. Nakon završenog fakulteta komunikacija na Sveučilištu Marmara u Istanbulu, magistrirala je i doktorirala Istoriju umjetnosti na istom univerzitetu, a tokom tog perioda usavršavala je svoje znanje iz oblasti umjetnosti u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i širom Turske.

Izložba u Kotoru prilika je i da se crnogorska publika dodatno upozna sa njenim djelima, nakon što je 2019. godine bila gošća međunarodnog festivala “Zasjaće Palaci”, ali i 2016. kada je organizatorima Festivala otkrila da je od svojih roditelja saznala da je njen djed porijeklom iz Crne Gore, a da su njeni preci iz Bijelog Polja, varošice koja se u vrijeme Osmanskog carstva zvala “Akova”.

Pored autorskog segmenta njenog umjetničkog rada, Uldes piše i umjetničke kritike i članke za brojne časopise, a do 2017. godine radila je kao profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti Sveučilišta Halic u Istanbulu, a tada je napustila i Tursku, pa već neko vrijeme živi u Palermu, u Italiji gdje je nastavila akademske studije, ali i stvaralaštvo.

U razgovoru za “Vijesti” ona govori više o izložbi u Kotoru, predstavlja svoj rad i stvaralaštvo, komentariše nezavidan položaj umjetnik u Turskoj, ali i stanje u Italiji i Sicilijiu gdje živi, te kaže da umjetnost za nju prvenstveno predstavlja samopreispitivanje i komunikaciju sa sobom, dok na publiku ne može da utiče...

Za početak, kakvi su Vaši utisci sa otvaranja izložbe u Kotoru? Jeste li zadovoljni time kako komuniciraju odabrana izložena djela, ali i prostor i publika?

Pošto sam sa svojim slikama već dva puta učestvovala na Festivalu svjetlosti “Zasjaće palaci” prethodnih godina, imala sam određene uvide i saznanja o galeriji. Nisam bila u Kotoru, ali pratila sam na društvenim mrežama izložbe koje su organizovali. Znate, ponekad slika viđena na internetu može biti drugačija od stvarnosti. Međutim, ova galerija je još impresivnija nego što sam prvobitno mislila u pogledu lokacije, prostora i atmosfere. Mislim da djela imaju impresivnu harmoniju sa prostorom izložbe.

Koliko slika ste selektovali za ovaj događaj, kojom tehnikom su rađene i kom ciklusu Vašeg stvaralaštva one pripadaju?

U galeriji je izloženo 26 slika koje sam stvarala nakon 2022. godine. Sve te slike zapravo imaju nekoliko slojeva. Većina radova su fotografije mojih figura sa mojom kolekcijom biljaka. Na otiscima tih fotografija sam intervenisala, odnosno radila, akrilom, bojicama, olovkama, pa čak i kafom.

Možete li otkriti neke detalje o temama ili motivima koje često istražujete u svojim umjetničkim djelima? Koje teme Vas generalno okupiraju i zašto?

Nakon što sam se preselila iz Istanbula u Palermo, počela sam da razmišljam o mnogim konceptima, pojmovima i pitanjima poput pripadnosti, imigracije, identiteta, zajedničkog jezika, nacionalnosti... Moje slike su prirodni odraz i moje lične istorije, moje promjene, ali i distopijskog doba u kojem živimo.

Naziv izložbe je: “It is not what it seems” (Nije kao što se čini)... Na koji način taj naziv odgovara izloženim radovima i kakvu poruku širi?

U posljednjih nekoliko godina imala sam priliku da bolje vidim, razumijem i shvatim da nijedan život nije onakav kakvim se percipira na prvi pogled, spolja. Iza svake priče, dobre ili loše, krije se mnogo drugih istina koje ne možemo znati. Svi donose svoje izbore i plaćaju cijenu za to. Iz tog razloga, željela sam da naglasim da svi treba da se usudimo da pogledamo iza onoga što vidimo. Moje slike takođe imaju različite pozadine koje publika možda ne zna ili ne primjećuje, a svakako imaju mnogo više značenja i slojeva nego što se prvobitno percipira.

Na većini slika u Kotoru možemo vidjeti ženska lica sa ekspresijom različitih emocija. Šta nam one govore?

Ženska lica sa različitim emocijama koja su prikazana na slikama imaju simbolički jezik. Kako u Turskoj, tako i u svijetu, problemi vezani za slobodu žena nastavljaju da se gomilaju i povećavaju, što je pitanje s kojim se i sama borim. To je jedan od razloga zašto žene igraju važnu ulogu na mojim slikama, ali i razlog za opštu pesimističku atmosferu. S druge strane, tokom posljednjih godina sam shvatila da zapravo najčešće koristim sebe kao model. To nije nešto što svjesno radim. Unutrašnje obračunavanje sa sobom počinje u četrdesetim godinama, a ja to vjerovatno radim putem umjetnosti. Trenutno sam u fazi u kojoj razumijem i odražavam vrijednost, dubinu, tjeskobu i težinu, ali i moć i ljepotu ženskog bića.

Budući da potičete iz Turske, da li i kako inkorporirate tursko nasljeđe i kulturne uticaje u svoje umjetničko djelo? Primijetila sam da imate i neke slike sa motivima starog Istanbula u kojima se može učitati i mnogo više od pejzaža, možda i nešto o društvu danas?

Prošlo je gotovo šest godina otkako sam se preselila iz Istanbula u Italiju. Iako volim život koji sam tamo uspostavila, nije lako napustiti grad tako jedinstven i nesvakidašnji kao što je Istanbul. Dugo vremena sam nastavljala da u svojim snovima viđam Istanbul i živim u njemu... Razlog zbog kojeg nekim svojim slikama dajem naslov “Stari Istanbul” je zapravo čežnja koju osjećam za tim divnim gradom, koji je u mom djetinjstvu bio još uvijek netaknut, čist od svega. Političke i društvene promjene u zemlji podstakle su mnoge ljude da osjećaju intenzivnu nostalgiju za prošlošću, što je posebno izraženo posljednjih godina. Na slikama možete vidjeti tu čežnju i bol koja se osjeća za periodom koji se nikada neće vratiti.

Iako živite u Italiji, pratite li situaciju u Turskoj i možete li reći nešto više o statusu umjetnika tamo? Postoje li politički uticaji na umjetnike, njihov izraz, slobodu govora, pa i putem finansijskog aspekta?

Voljela bih kada bih mogla na ovo pitanje da odgovorim negacijski, jednostavno sa “Ne”... Ali, znate kakvo je stanje slobode izražavanja u mojoj zemlji tokom posljednjih godina. Naravno, to utiče na umjetnike, pisce, akademike, ali i na novinare. Ekonomska dimenzija funkcioniše i napreduje na isti način. Kada se političke brige dodaju ekonomskim problemima, nastaje negativna slika. Međutim, u Turskoj postoji mnogo galerija koje podržavaju umjetnost i mnogo umjetnika koji nastavljaju da stvaraju umjetnost uprkos raznim negativnim uticajima i opštim negativnostima. Zapravo, kada pogledamo istoriju, možemo vidjeti da misija umjetnika nikada nije ni bila laka.

Kakva je klima u Italiji za umjetnike, istraživanje i stvaranje umjetnosti i slično? Koje su Vaše trenutne aktivnosti i zanimanja tamo?

Ranije sam bila akademik u Istanbulu. Kao istoričarka umjetnosti, predavala sam na univerzitetu u toj oblasti. Dugi niz godina nijesam mogla da se posvetim slikanju zbog napornog tempa rada na univerzitetu. Jedan od razloga zbog kojeg sam se, između ostalog, preselila u Italiju, bila je želja da se ponovo sjetim svog umjetničkog identiteta. Otvorila sam svoj atelje ovdje. Svakako, nastavljam svoje akademske studije, radim na člancima i na istraživačkoj knjizi u kojoj pišem o različitim tradicijama Sicilije.

No, još uvijek ne poznajem italijansko umjetničko tržište dovoljno dobro. Uvijek sam organizovala svoje samostalne izložbe van Italije. Što se tiče Sicilije, gdje živim, mogu reći da se, uprkos ekonomskim problemima Sicilije, umjetnost i umjetničke aktivnosti podržavaju. Postoji mnogo umjetničkih organizacija i postoji veliko interesovanje publike. Sicilija, a posebno Palermo, je mjesto na kojem se umjetnici iz cijelog sveta susreću. Imam sreće što živim na takvom području.

Koji su efekti različitih mjesta, društava, ljudi, ali i sistema na Vas, Vaša promišljanja, istraživanja i umjetničko stvaralaštvo, pa i na inspiraciju?

Vidim zajedničku “glupost” svuda, a koja nije zahvaćena razlikama u regionu, društvu ili sistemu. Čovječanstvo nikada nije bilo savršeno, ali sada u 21. vijeku nešto se moralo promijeniti. Uspon fašizma, neznanje, devalvacija znanja, konzumerizam, bezobzirnost, nemilosrdnost, nepravde i na kraju glupost, stvaraju bijes koji utiče na cijeli moj život i moje umjetničko stvaralaštvo. Mogli bismo da živimo u znatno drugačijem svijetu nego što živimo sada. U tom slučaju, mogu reći da me zapravo moj bijes pokreće da stvaram.

Šta biste rekli, da li i na koji način izložba u Kotoru doprinosi kulturnoj razmjeni i umjetničkom dijalogu između Crne Gore i Turske?

Možda neću moći unaprijed da odgovorim na to pitanje. Vidjećemo tokom vremena. U stvari, mislim da je umjetnost zaista univerzalna. Ona može brzo preći preko razlika između kultura i direktno dotaći ljude, dosegnuti dalje od postavljenih granica. Ako moj rad može to da postigne i tako bude, biću veoma ponosna.

Da li imate neke planove za dalje, s obzirom na to da su za sljedeću godinu najavljene Vaše izložbe u Norveškoj, Španiji, možda i Italiji?

Zapravo sam naučila da ne planiram ozbiljno i dugoročno kada je budućnost u pitanju. Sve je veoma promjenjivo. To je ljepota života. Trenutno sam srećna u Palermu. Često idem i u Tursku. Ne znam šta budućnost donosi. Ali imam osjećaj da ne želim provesti cijeli svoj život samo na jednom mjestu. Jedino što sam sigurna jeste da ću nastaviti da stvaram.

Umjetnost je vid komunikacije sa samom sobom

Šta umjetnost i slikarstvo znače za Vas, kao sredstvo i mjesto izražavanja, ali i kao način komuniciranja sa drugim ljudima, i to bez izgovorene riječi?

Za mene, umjetnost je prije svega način komuniciranja sa samom sobom, a ne sa drugim ljudima. Jer, rad koji stvaraš uvijek će biti drugačije percipiran među ljudima, u zavisnosti od pojedinca. To je polje koje je izvan vaše kontrole, jer će svako dodati svoju sopstvenu interpretaciju slici. Zato je moj cilj da se ponovo izrazim sebi, umjesto da komuniciram sa drugima. To je najteži dio.

S druge strane, kako usklađujete stvaranje umjetnosti i pisanje o njoj?

Pisanje o umjetnosti i stvaranje umjetnosti su dva povezana, ali i različita područja. Dobar članak uključuje istorijsko i umjetničko znanje, objektivnu procjenu, logičku postavku. Međutim, u fazi umjetničke produkcije i procesa stvaralaštva postoji i dječija uzbuđenost, razdraganost, slučajnost, instinktivnost i intenzivna individualnost.

Otkrila crnogorske korijene

Hoćete li možda ponovo doći u Crnu Goru, napraviti izložbu u nekom drugom gradu, ili se čak vratiti u Tursku?

Ponovo ću doći u Crnu Goru. Moj djed je rođen u Crnoj Gori i emigrirao u Tursku prije mnogo godina. Došla sam u Kotor zbog izložbe, ali sam nekom srećom ovdje pronašla i ostatak svoje porodice. Želim doći i ponovo se sastati sa njima i čak pretvoriti ovaj “put kroz vrijeme” u umjetničku produkciju, možda u neki (kratki) dokumentarni film.

( Jelena Kontić )