Umjetnost, pedofili, silovatelji i sebične majke

Prije tri godine glumica Adel Henel, jedna od zvijezda filma “Portrait of a Lady on Fire”, napustila je ceremoniju dodjele francuske Cezar nagrade u znak protesta nakon što je objavljeno da je Roman Polanski proglašen za najboljeg reditelja za film “J’Accuse “ iz 2019. o Alfredu Drajfusu koji je nepravedno osuđen za izdaju. Četrdeset i tri godine ranije Polanski je priznao krivicu za nezakonit seks sa maloljetnicom, prije nego što je pobjegao u Francusku prije formalne presude.

“Bravo za pedofiliju”, vikala je Henel dok je napuštala dvoranu. Nekoliko drugih učesnika je pošlo za njom.

“Već znamo kako će se veče odvijati”, izjavio je Polanski u ranijem saopštenju, u kojem je takođe objavio da neće prisustvovati ceremoniji dodjele nagrada, jer se plaši javnog linča od strane feminističkih aktivista. Henel je smatrala da “isticanje Polanskog znači pljuvanje u lice svim žrtvama”, kako je rekla za “Njujork tajms” nakon objavljivanja nominacija za Cezar, pri čemu je film Polanskog dobio 12 nominacija, najviše od svih filmova u konkurenciji.

“To znači da silovanje žena nije tako loše”, podsjetila je ona.

Na mnogo načina, ovo je postala ključna rasprava našeg vremena. Tokom proteklih sedam godina, tokom ere Trampa i na dalje, zagovaranje pokreta #MeToo prešlo je u trenutnu opsesiju sa “cancel” kulturom. Sadašnji diskurs često izgleda kao bitka između Henel i Polanskog, na veliko. Da li je isticanje Polanskog pljuvanje u lice svim žrtvama? Šta ako gledamo njegove filmove, da li to znači da ćutke podržavamo ideju da “silovanje žena nije tako loše”? Ako je film o antisemitizmu, kako to utiče na moralnu ravnotežu? Naravno, sva ova pitanja su suštinski samo jedna, dobro poznata dilema: da li možemo odvojiti to što umjetnik radi od njegove ličnosti?

Glavni problem sa trenutnim diskursom oko ovih pitanja je to koliko se često poteže rasprava o moralu. Validne kritike institucija, javnog mnjenja i moći industrije prožimaju se u beskonačna pitanja o individualnim vrlinama. Problem se ponovo pojavljuje u novoj knjizi Kler Dederer “Monsters: A Fan’s Dilemma”, objavljenoj ovog mjeseca, koja se vrti oko pitanja šta učiniti sa umjetnošću “umjetnika-čudovišta”.

Dederer, dugogodišnja saradnica “Njujork tajmsa”, napisala je esej za “Pariz Rivju” 2017. godine pod nazivom “Šta da radimo sa umjetnošću monstruoznih muškaraca?”

“Oni su uradili ili izgovorili nešto užasno, a stvorili nešto sjajno”, napisala je Dederer.

“Ta užasna stvar remeti njihov sjajan rad; ne možemo gledati, slušati ili čitati sjajan rad, a da se ne sjetimo te užasne stvari”, dodala je ona.

Vudi Alen bio je “čudovište” njenog eseja iz 2017. godine, napisala je da je njegov odnos sa Sun I-Previn, usvojenom ćerkom njegove bivše supruge Mije Farou, nju lično “nekako uvrijedio” jer se kao djevojčica identifikovala sa njim zbog njegove prikazne krhkosti i neurotičnosti. Alen je više puta negirao optužbe da je zlostavljao usvojenu ćerku Dilan Farou. Ipak, šest godina kasnije, u knjizi napisanoj na osnovu tog viralnog eseja, Dederer priznaje da je Polanski onaj koji je muči.

“Sve je počelo kišnog proljeća 2014. godine,”kada sam se našla u dobro zamišljenom sukobu sa jednim odvratnim genijem”, piše Dederer u prvoj rečenici.

Sada je prošlo devet godina, pa bi čitaoci mogli očekivati temeljan pregled toga kako su se mijenjali uslovi javne odgovornosti tokom tog vremena, i gdje se “veliki rad” i estetika uklapaju u te računice.

Dederer je ponovila već poznate biografske detalje o poznatim kreativnim ličnostima i razmišlja. Pogledala je film “Manhattan” i tvituje da joj “izaziva mučninu”. Vodi razgovor o filmu uz koktele u restoranu obloženom mermernim pločicama na Menhetnu, sa muškim kritičarem koji je osuđuje zato što ne pristupa Alenovom filmu samo sa estetskog aspekta. Cijela knjiga je strukturisana kroz takve anegdote. Stiče se utisak da Dederer zapravo nije do kraja razumjela ni umjetnike ni način na koji su njihovi životi u korelaciji sa njihovim djelima.

Vajar Karl Andre je za Dederer monstruozan jer je optužen da je bacio svoju suprugu, umjetnicu Anu Mendietu kroz prozor sa 34. sprata, što je dovelo do njene smrti. Andre je negirao krivicu i oslobođen je svih optužbi na suđenju 1988. godine. Dederer takođe sugeriše da je Silvija Plat monstruozna zbog samoubistva i “napuštanja” svoje djece. Slično tome, kaže da je Džoni Mičel monstruozna jer je svoje dijete dala na usvajanje.

“Živimo u biografskom trenutku, i ako dovoljno dobro pogledate bilo koga, vjerovatno možete pronaći barem neku mrlju. Svako ko ima biografiju - to jest, svako ko je živ - ili je ‘cancelovan’ (biti cancelovan znači izgubiti podršku od publike) ili će biti ‘cancelovan’.” Drugim riječima, svi smo ‘monstrumi’”, piše Dederer na početku.

U knjizi, monstruoznost predstavlja zlostavljanje djece, rasizam, napuštanje, samoubistvo, pijanstvo, ignorisanje djece radi završetka pisanja knjige. Ali sigurno je da svaka rasprava o “cancelovanju” mora polaziti od osnovnog načela da postoji duboka razlika između silovanja djeteta i završetka knjige.

“Htjela sam biti dokazano dobra feministkinja, ali istovremeno sam željela biti građanka svijeta umjetnosti. Pitanje, zagonetka za mene bila je kako se ponašati ispravno”, piše Dederer.

Komplikacije borbe protiv pojedinaca umjesto institucija pojavile su se nedavno kada je Brooklyn muzej objavio da će komičarka Hana Getsbi biti kustos izložbe posvećene Pikasu.

“Mrzim ga”, rekla je Getsbi o svjetski poznatom slikaru.

“Razdvojite čovjeka od njegove umjetnosti. To je ono što stalno čujem”, tvrdila je, prije nego što je predložila ljudima da izbrišu Pikasov potpis sa njegovih slika i vide koliko će se prodavati.

Sve u svemu, u knjizi, Dedererino prelaženje preko ličnih osjećanja dovodi do nihilističkog zaključka. Ona kaže da sve izbore određuje kapitalistički sistem i da je naše zalaganje, ili njegovo odsustvo, u suštini beznačajno kao etički gest.

Dok liberali vrte rukama oko toga kako biti “moralni potrošač”, bila je još jedna izložba Pikasa. Luis Si Kej (Louis CK) rasprodao je Medison Skver Garden. Najnoviji film Džonija Depa, čovjeka koga je britanski pravosudni sistem označio kao “mučitelja žena”, otvorio je Kanski filmski festival.

“Kultura ‘cancelovanja’ utišava ljude”, viče desničarski blok. U međuvremenu, Adel Henel je objavila svoje povlačenje iz filmske industrije. U pismu objavljenom u listu “Telerama”, ona je objavila da je “odlučila politizovati svoje povlačenje” kako bi osudila “opštu bezosjećajnost francuske filmske industrije prema seksualnim napadačima”. “Smeta im što žrtve prave previše buke”, napisala je Henel.

“Radije bi da nestanemo i umremo u tišini”, dodala je Henel.

“Bravo za pedofiliju”, vikala je Henel dok je napuštala dvoranu. Nekoliko drugih učesnika je pošlo za njom. “Već znamo kako će se veče odvijati”, izjavio je Polanski u ranijem saopštenju, u kojem je takođe objavio da neće prisustvovati ceremoniji dodjele nagrada jer se plaši javnog linča od strane feminističkih aktivista

“Ta užasna stvar remeti njihov sjajan rad; ne možemo gledati, slušati ili čitati sjajan rad, a da se ne sjetimo te užasne stvari”

Komplikacije borbe protiv pojedinaca umjesto institucija pojavile su se nedavno kada je Brooklyn muzej objavio da će komičarka Hana Getsbi biti kustos izložbe posvećene Pikasu. “Mrzim ga”, rekla je Getsbi o svjetski poznatom slikaru. “Razdvojite čovjeka od njegove umjetnosti. To je ono što stalno čujem”, tvrdila je, prije nego što je predložila ljudima da izbrišu Pikasov potpis sa njegovih slika i vide koliko će se prodavati

( Jelena Vujović )