Potezi poljske vlade su "staljinistički apsurd"

Emocije u poljskom političkom životu su uzbrukane. S obzirom na velika domaća politička i društvena previranja, uključujući opšte izbore na jesen, kao i šira geopolitička prestrojavanja, 2023. bi mogla biti prelomna godina.

Od početka opšte invazije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022, Poljska, najveća frontalna država Evropske unije, izbila je u prvi plan. Kritike antidemokratskog ponašanja populističke desničarske vlade, uključujući njenu politizaciju pravosuđa i javnih medija, utihnule su zahvaljujući centralnoj poziciji Poljske u logistici kanalisanja zapadnog oružja i druge vojne pomoći Ukrajini. Međutim, dok je vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) iskoristila ovu ulogu da bi se donekle oslobodila pritiska EU, njeni napori da pojača stisak vlasti mogli bi dovesti do unutrašnjeg obračuna.

Irena Grudžinska Gros, profesorka na Institutu za slavistiku Poljske akademije nauka, razgovarala je o nedavnim događajima sa liderom pokreta “Solidarnost” i urednikom lista “Gazeta viborča” Adamom Mihnjikom.

IGG: Poljska vlada osniva komisiju za istraživanje “ruskog uticaja” uoči opštih izbora na jesen, što mnogi vide kao direktan napor za diskvalifikovanje opozicionog lidera Donalda Tuska. Kao odgovor na to, sve demokratske opozicione partije, kao i stotine hiljada Poljaka, izašle su na protest zbog “Tuskovog zakona” 4. juna. Možemo li očekivati da se te grupe ujedine prije izbora?

AM: Da, svi koji su učestvovali osjetili su da su to najveće demonstracije kod početka 1989 - odnosno od pada komunizma u Poljskoj. Partija PiS želi da osnuje tijelo po uzoru na Odbor o neameričkim aktivnostima Predstavničkog doma i Mekartijevih saslušanja 1950-54 u Sjedinjenim Državama - samo što je njihova verzija primitivnija i varvarskija. Zapravo, podsjeća na fašističke ili boljševčke metode iz 1930-ih. Međutim, dok su demonstracije bile izraz podrške za savez demokratskih partija, teško da će se dogovoriti oko zajedničke izborne liste. Ideja je da nezavisno od toga ko osvoji najveću podršku - Tuskova Građanska platforma, Koalicija Šimona Holovnije sa Poljskom narodnom partijom (PSL), ili takozvani Lijevi - svi će glasati za formiranje vlade sa ostalima. U tom smislu, to je bila demonstracija jedinstva i raznovrsnosti.

IGG: Hoće li vladina komisija zaista otkriti “ruski uticaj” ili je to samo izgovor za kontrolu izbora?

AM: To je čisti mekartizam. Kada je Staljin proglasio rat međunarodnom trockizmu, svako je mogo biti trockista. Nijesu bili potrebni dokazi niti zakonske procedure. Isti princip važi i za ovu komisiju. Ne postoje konkretni kriterijumi koje tih devet proizvoljno izabranih ljudi koristi kako bi utvrdili da li je na nekoga uticala Rusija. To je staljinistički apsurd. Svrha je da se zamuti javno mnjenje, i da se teroriše i uništi politička opozicija. Vidjeli smo istu taktiku u Rusiji Vladimira Putina gdje je opozicionom lideru Alekseju Navaljnom zabranjeno da se kandiduje za predsjednika zbog presude povodom lažnih optužbi. Vidjeli smo to i u Turskoj Redžepa Tajipa Erdogana, gdje je popularnom gradonačelniku Istanbula prošle godine zabranjeno da se bavi politikom. Vidjeli smo to i u Bjelorusiji, gdje oni koji se suprotstave Aleksandru Lukašenku završe u zatvoru. To je očigledno strategija koju sprovode autoritarni lideri. Sada pod velom borbe protiv Putina, lider PiS-a Jaroslav Kačinjski pokušava da u Poljskoj uvede političke mehanizme u Putinovom stilu.

Opasno je osuđivati svakog Rusa

IGG: Pretpostavjam da vi, takođe, možete biti optuženi za “ruski uticaj”, imajući u vidu vaše ranije izjave protiv rusofobije. Šta mislite o sastanku Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o “rusofobiji” koji je u martu tražila Rusija? Da li je istoričar Timoti Snajder bio u pravu kada je osudio sastanak kao ciničan pokušaj Kremlja da sebe prikaže kao žrtvu, umjesto agresora?

AM: Slažem se sa Snajderom. Ali bih dodao da dok su sovjetski koministi sve one koji se nijesu slagali sa njima optuživali za “fašizam”, to ne znači da nije bilo fašista. Isto tako, samo zbog toga što Kremlj svuda vidi rusofobiju to ne znači da ona nije problem. Moramo izbjeći pretpostavke da je svaku Rus lopov, kukavica, bandit ili nasilnik.

Sada pod velom borbe protiv Putina, lider PiS-a Jaroslav Kačinjski pokušava da u Poljskoj uvede političke mehanizme u Putinovom stilu

Razumljiva je perspektiva zasnovana na emocijama, imajući u vidu da ruske snage svakodnevno ubijaju nevine Ukrajince. Jasno mi je zašto Ukrajinci žele da unište spomenike Čehovu i Bulgakovu, isto kao što razumijem zašto je sovjetski jevrejski pisac Ilja Erenburg 1943. godine tvrdio da svaki Njemac mora biti ubijen. Ali, kao što je Staljin primijetio (cinično, ali donekle pronicljivo), hitleri će dolaziti i odlaziti, ali će njemački narod ostati. Opasno je osuditi svakog Rusa, samo zato što je Rus. To je ono čemu se ja protivim, a mislim da Snajder ne polemiše protiv mog stava. Zapravo, on tačno opisuje jednu od Putinovih propagandnih metoda.

IGG: Često se vraćate na tu temu. Zašto je ona toliko važna?

AM: Važno je jer poljska rusofobija sada ponovo dobija zamah i izvlači mnoge druge tradicionalne ogorčenosti. Poljaci ponovo razmišljaju o prošlim podjelama, gušenjima antiruskih ustanaka i masakru poljskih oficira u Katinu. Preispituju sve, od kritike Rusije Džozefa Konrada i Jana Kučarževskog do avionske nesreće u kojoj je poginuo poljski predsjednik Leh Kačinjski - Jaroslavov brat blizanac - 2010. Prema jednoj teoriji zavjere, avionska nesreća nije bila slučajnost, već je bila uvod u agresiju Rusije na Ukrajinu. Takve tvrdnje su apsurdne, ali ih je oživjelo rusko varvarstvo u Ukrajini. Dok je stav Poljske prema Ukrajini dugo karakterisao određeni osjećaj superiornosti, njena antiruska osjećanja odražavaju komplikovaniju mješavinu prezira i straha. Iako Poljaci snishodljivo gledaju na rusku kulturu, takođe smo svjesni da nas Rusija može zgaziti.

IGG: Dakle vi kažete da postoji kontinuitet između prošlih i sadašnjih ruskih postupaka?

AM: Da, određeni kontinuitet postoji i sada ruski akademci pretražuju rusku istoriju kako bi shvatili šta Putin želi i kako je uspio da trijumfuje u odnosu na demokratske snage.

IGG: Ali te snage su uvijek bile manjina u Rusiji, zar nije tako?

AM: Pod diktataturom, oni koji javno dignu glas za slobodu su uvijek manjina. Nakon Hitlera, demokratski pokret u Njemačkoj je bio čak i manji od onog u Rusiji nakon Hladnog rata. Pojedini tvrde da je aktuelna ruska kultura duboko ukorijenjena u srednjovjekovnoj vladavini Tatara. Ipak, Mongolija je danas demokratska država. Imati pretke koji su živjeli pod Tatarima ne osuđuje čovjeka na ropsko razmišljanje. Snage demokratije su možda manjina, ali veoma važna.

IGG: Ali, da li je ta manjina ikada prevagnula?

AM: Sjetite se da je sloboda došla u Poljsku 1980-ih iz Rusije. Bez glasnosti i perestrojke u Sovjetskom Savezu, ne bi bilo okruglih stolova između vlade i opozicije, i ne bi bilo transformacije sistema 1989. Dakle ja ne bih zauvijek otpisao Rusiju, kao da je predodređena da bude porobljena zemlja. Još 1840-ih veliki ruski pjesnik Mihail Ljermontov opraštao se od Rusije, “zemlje robova i gospodara”. Uvijek je postojao potencijal da Rusija prigrli slobodu, naročito kada su taj cilj mogli da pretoče u riječi - sa Hercenom, Puškinom ili Tolstojem. Ne bih zalupio vrata Tolstojevoj Rusiji samo zbog onoga što radi Putin, isto kao što ne bih sveo Njemačku na Hitlera, ili Italiju na Musolinija. Rusija u tom pogledu nije jedinstvena. Sve države sadrže sjeme sukoba između slobode i autoritarizma. Pogledajte demokratsku Francusku. Ako se osvrnete na Francusku revoluciju, vidjećete zemlju uništenu feudalnim terorom, a zatim još i više jakobinskim terorom. Zatim je došao Napoleon koji je uspostavio ranu verziju moderne totalitarne države. Cijeli 19. vijek se sastojao od beskrajne represije, ustanaka, revolucija i kontrarevolucija. Čak i danas postoje rekonstrukcije totalitarnog razmišljanja u francuskim opozicionim ličnostima poput desničarke Marin le Pen i ekstremnog ljevičara Žan Lika Melenšona.

Pod diktataturom, oni koji javno dignu glas za slobodu su uvijek manjina

Crkva je u defanzivi

IGG: Katolicizam ostaje važna politička snaga u Poljskoj - više nego u mnogim drugim evropskim državama. Kakvo je vaše mišljenje o stavu Vatikana prema ratu u Ukrajini, naročito o tvrdnji pape Franja u maju 2022. da je “NATO lavež na vratima Rusije” vjerovatno doprinio konfliktu?

AM: Uopšte se ne slažem sa pozicijom Vatikana. Plašim se da smo svjedoci pristrasnosti jednog pape koji potiče iz Latinske Amerike i posjeduje određeni antiamerikanizam tog regiona. Izjava o NATO lavežu je, ipak, stari antiamerički kliše.

Franjo želi da bude mirotvorac i graditelj mostova, što znači da ne može da zauzima strane. Papa Pio XII je zauzeo isti takav pristup u odnosu prema Hitleru, i danas ga rijetko ko brani.

IGG: Kakvu je poziciju zauzela poljska crkva?

Potpuno je proukrajinska i ja to pozdravljam. Međutim, u današnjoj Poljskoj lako je biti proukrajinski nastrojen. Pozicija crkve prema drugim temama je problematična. Na primjer, kada je Lukašenko sproveo izbjeglice sa Bliskog istoka do granice Poljske i Bjelorusije, crkva je pokušala da uradi hrišćansku stvar pozivajući na uspostavljanje humanitarnih koridora. Istovremeno, nije osudila izjave Kačinjskog u kojima je izbjeglice povezivao sa parazitima, niti je ikada osudila govor mržnje protiv LGBT populacije. Jedna od najvećih tema je zapravo ta da crkva prolazi kroz možda najveću krizu od reformacije - i ne samo u Poljskoj.

IGG: Meni djeluje da crkva i dalje ima ogroman uticaj na vlast u Poljskoj. Od 1989,.nakupila je još više bogatstva i uticala na pravna pitanja, obrazovanje i druge oblasti. Religija se predaje u skoro svakoj poljskoj školi.

AM: Da, ali nije obavezna. Znam za škole u kojima svega 10 do 20 odsto učenika pohađa časove vjeronauke. Crva želi moć, ali je u defanzivi. Ima moć u smislu što je povezana sa vladajućom partijom. Međutim svaka nada Crkve da će produbiti uticaj na vlast okončana je 2007. godine, kada su sekularne vlasti smijenile Stanislava Vielgusa, nadbiskupa Varšave. Crkva će nastaviti da slabi, a njeni trezveniji članovi su toga već svjesni.

IGG: Da li je razlog odlazak vjernika?

AM: Da, i taj pad je dramatičan. Bogoslovije se zatvaraju i više nema masovnog odlaska u sveštenstvo, a razlog tome su nedavni i finansijski i moralni skandali. Otkrića o pedofiliji su bila horor priča. Bilo ih je SAD, Njemačkoj, Austriji, Irskoj i Čileu, a sada stižu i u Poljsku.

IGG: Ipak vi uporno branite zaostavštinu pape Jovana Pavla II.

AM: Jovan Pavle II i crkva su dvije različite stvari. Bilo bi apsurdno svesti njegovu zaostavštinu na navodno slabu reakciju na moralne skandale. On je bio izuzetan čovjek i, kao svi mi, imao je dobre i loše trenutke. Znam koliko mu ja lično dugujem, koliko mu Poljska duguje, koliko mu svijet duguje. Svim srcem ću ga braniti.

IGG: Ali zar nedavni dokumentarac ne upliće direktno Jovana Pavla u napore za zaštitu sveštenika osumnjičenih za pedofiliju za vrijeme dok je bio nadbiskup Krakova?

AM: Ne znam mnogo o toj temi; ali iz onoga što sam vidio, dokazi nisu baš ubjedljivi. Tamo gdje neki vide da se sveštenici premještaju u različite parohije radi zataškavanja, ja vidim pokušaj da se katolička crkva otvori za političku opoziciju. Krakov nije bio uporediv sa onim što se dešavalo u Varšavi. Naravno, nije mi se dopalo sve što je Jovan Pavle II rekao ili uradio - posebno kada su u pitanju izjave o seksu. Ali ja nisam katolik. Na kraju, fokusiram se na ono što mi je najvažnije: da je on na strani slobode i hrabrosti.

Biskupi se drže PiS-a jer ta partija kontroliše poluge vlasti. Ali, platiće visoku cijenu zbog podrške vladinom drakonskom zakonu protiv abortusa

IGG: Hajde da se vratimo na širu krizu crkve.

AM: Ona je već tu i samo će se pogoršati jer među biskupima nema mnogo preispitivanja. Predviđam urušavanje te institucije u intelektualnu nemoć. Tokom međuratnih godina i za vrijeme njemačke okupacije, poljska crkva je bila uporište patriotizma. A zatim do 1956. godine bila je jedina institucija kojom u potpunosti nijesu dominirali komunisti. Crkva je i dalje propovijedala jevanđelje, a ne pisanje Staljina ili poljskog komunističkog lidera Boleslava Bjeruta. Međutim nakon 1989, crkva se pogubila u svijetu “slobodnog tržišta ideja”.

IGG: Djeluje da je dobro razumjela kapitalizam imajući u vidu koliko se obogatila.

AM: Ona razumije samo feudalni kapitalizam. Sada je najvažnija stvar da li crkva može naći način da odgovori na nove izazove. Većina biskupa se približava 80. godini. Ljudi u toj dobi rijetko kad mijenjaju stavove ili usvajaju nove ideje osim ako nijesu suočeni sa nekom velikom katastrofom poput rata ili pandemije. Mislim da se drže PiS-a jer ta partija kontroliše poluge vlasti. Ali, platiće visoku cijenu zbog podrške vladinom drakonskom zakonu protiv abortusa. Takva doktrinalna rigidnost nije održiva u današnjem svijetu.

Putin mora biti zbačen

IGG: Nedavno sam pročitala da je mađarski predsjednik Viktor Orban, na sastanku sa svojim ekonomskim savjetnicima, razmatrao mogućnost da bi ruski poraz u Ukrajini mogao pomjeriti centar gravitacije u Evropi prema Poljskoj. Šta mislite o takvim predviđanjima?

AM: Nema osnova za tako dalekosežne zaključke. Orban je još jedna žrtva istorijske mitomanije. On želi da povrati ono što je Mađarska izgubila Trijanonskim sporazumom, na kraju Prvog svjetskog rata. Ako bi Ukrajina bila razbijena, on bi bacio oko na grad Užgorod. Zato je na početku rata manevrisao ka neutralnosti. Bio je to odvratan prikaz njegove bestidnosti. Orbanova megalomanija će odvesti Mađarsku preko litice, a ipak on ima podršku nacije traumatizovane Trijanonom. Plašio sam se da će se nešto slično desiti u Poljskoj, da bi pojedini mogli imati planove za Lavov i druge oblasti izgubljene nakon Drugog svjetskog rata. Do sada, to se nije dogodilo, možda zato što bi ista logika nalagala da Sečin, Opole i Vroclav budu vraćeni Njemačkoj.

IGG: Najviše me je šokirala Orbanova sugestija da su evropske granice postale pokretne, kao da bi mapa Evrope mogla biti ponovo iscrtana.

AM: Takve stavove ćete naći prvenstveno u Mađarskoj - i možda u Srbiji, Kosovu i Kataloniji. Iskreno, ja ne vidim da je to moguće.

IGG: Dakle šta biste vi smatrali pobjedom nad Rusijom?

AM: Ishod bi morao da znači potiskivanje ruskih snaga iz Donbasa, zbacivanje Putina i uključivanje u ozbiljne razgovore o Krimu. Naravno, ruska aneksija Krima 2014. bilo je kršenje međunarodnog prava. Ali da Putin nije napao Ukrajinu prije više od godinu, svijet bi se pomirio sa tom promjenom mape, jer nije bilo snažnih antiruskih tendencija na Krimu, već upravo suprotno. Ali sada, vraćanje Krima Ukrajini je ponovo postalo moguće. Što se tiče Putina, on apsolutno mora biti zbačen. U suprotnom može učiniti sve - poput Hitlera koji se krio u bunkeru.

IGG: Šta podrazumijevate pod “sve”?

AM: Ne znam. Ali znam da ne možemo pristati na njegovo iznuđivanje i agresiju. Istorija nam je pokazala kuda takvo popuštanje može odvesti. Napadom na Ukrajinu, Putin je prešao crvenu liniju. Kao i u slučaju Hitlera, pregovori sa njim više nijesu mogući.

Priredila: N. Bogetić

( Project Syndicate )